Siniša se u drugom razredu osnovne škole skinuo usred sata, zbog čega su roditelji ostale djece tražili da ga se izbaci iz škole.
Jana je učiteljica zbog neurednog rukopisa procijenila nesposobnim i zatražila da se školuje po prilagođenom programu – njegovi su roditelji promijenili i školu i kvart.
Draženu je na rođendan od 18 pozvanih došao samo jedan razredni prijatelj. Od ostalih se nitko nije ni ispričao.
Slavena su etiketirali kao divljaka i izbacili s tečaja karatea. Josipu govore da je razredna sramota koja im kvari ugled. Sašinoj mami profesori znaju reći neka bolje odgoji dijete, lijen je i nesposoban, medicinsku dokumentaciju ne žele ni pogledati, jer znaju to oni, “ti doktori danas svakakve gluposti dijagnosticiraju”.
To su samo drastični primjeri što su ih iskusili roditelji čijoj je djeci dijagnosticiran deficit pažnje s hiperaktivnošću, tzv. ADHD. Svemir nepravdi u kojemu su svakodnevno prisiljena živjeti.
I dan danas stručnjaci se spore oko uzroka tog poremećaja, ali prevladava mišljenje da je biološki uzrokovan i da ga određuje neurološka disfunkcija mozga. U svijetu i kod nas registrirano je oko sedam posto dječje populacije s ADHD-om, uglavnom dječaka. Najčešće pohađaju školu s rješenjem o individualiziranom obliku školovanju – a to je jedini oblik nastave koji djeci s ADHD-om može omogućiti dobro uklapanje u školski sustav.
Iako su zbog svoje hiperaktivnosti u vječnom pokretu, pa stoga itekako vidljivi, djeca s ADHD-om prožive djetinjstvo s kompleksom nevidljivosti, jer je okolina upregnuta da ih nauči pameti i ispravi ono što se ispraviti ne može: specifičan rad mozga.
ADHD objektivna je organska poteškoća, njihov mozak funkcionira na drukčiji način, tumači nam klinička psihologica Tanja Sever, koja, kako rado voli naglasiti, ne popravlja djecu, nego im pomaže da što je moguće bezbolnije žive sa svojim ograničenjem, te objašnjava:
“Najveći je problem kod ADHD-a što takva djeca, a kasnije i odrasle osobe, nemaju mogućnost inhibicije podražaja. Ne mogu stati i porazmisliti hoće li nešto učiniti ili neće. U razredu to znači - ako dobiju impuls da ustanu, oni će to isti tren i učiniti, bez obzira na to što znaju da to ne smiju. Ako je naredba u njihovoj glavi: moram na wc, oni svoju biološku potrebu moraju odmah zadovoljiti. Iste sekunde. Pa makar tog trena pisali i test.”
Jednostavno rečeno, ne postoji čip u mozgu koji bi obavio tu inhibitornu funkciju.
EEG djece sa simptomima ADHD-a svjedoči da problemi koji ih muče i nemir koji oko sebe šire nije izmišljotina modernog doba kojim si roditelji priskrbljuju alibi za svoje odgojne promašaje, kako voli misliti okolina.
ADHD u svakoj dobi postaje problem, nastavlja nam Tanja Sever. U maloj dobi vrlo su nekritični; ako vide nešto na drugoj strani ulice, pretrčat će cestu bez ikakve bojazni. U razredu će pak, vide li da se nešto događa na dvorištu, isti tren preskočiti tri klupe i biti na prozoru. Oni najžešći među njima, mogu i izaći kroz prozor. Moraju vidjeti što se događa. U adolescentskoj dobi ako im netko stane na žulj i percipiraju ga kao neprijatelja, odmah kreću u napad.
Premda se problemi koje izaziva ADHD-a protežu na sve sfere života, on je, ipak, najizraženiji kad dijete krene u školu. Kombinacija neznanja i ravnodušnosti takvu je djecu dovela u neravnopravan položaj: postižu lošiji uspjeh u školi, koji najčešće nije realna slika njihove sposobnosti i truda, zbog viška energije ozloglašeni su kao razredni saboteri, loše kotiraju među razrednim vršnjacima. Često školovanje provedu izolirani, s dubokim osjećajem čudaštva i odbačenosti.
Najveća je opasnost koja prijeti djeci s ADHD-om da povjeruju i postanu onakvi kakvima ih smatraju njihovi učitelji: glupima, čudnima, nesposobnima. Da od njih ne treba puno očekivati, samo nevolje.
Jedna od takvih nevolja svojim je profesorima bio danas tridesetogodišnji Marko Ferek, predsjednik udruge Buđenje i autor knjige “Hiperaktivni sanjari”, kojemu je životna opsesija postala da pomogne i djeci i njihovim roditeljima. Putuje svijetom, drži predavanja o ADHD-u sa iskustvom vlastite kože. I danas mu je važno da o njemu misle da je sposoban, premda su školske traume odavno iza njega.
U svojoj je knjizi opisao kako je teško bilo odrastati kao vječiti problem. To su stranice pune prezira i podsmijeha koji su mu obilato iskazivali jer je stršao i bio drukčiji. Osjećao se, piše, kao ptica koju su tjerali da hoda i naganja se u čoporu mačaka.
On je u školi bio stigmatiziran kao ne baš pametan. Činjenica da je i on, kao i većina ADHD-ovaca imao natprosječne intelektualne sposobnosti i tankoćutnost za svijet koji ga okružuje, ostala je njegovim učiteljima nepoznanica punih 12 godina osnovne i srednje škole.
“To što sam bio bistar, nije mi puno pomoglo; još me je lakše bilo učiniti nesigurnim, jer sam sve analizirao.”
Taj subjektivni Markov osjećaj ima i znanstveno pokriće, potvrđuje i Tanja Sever:
“S jedne strane ADHD jako ometa funkcioniranje, ali ima i pozitivnih strana: ta djeca upijaju svijet kroz sve moguće senzore. Jedan te isti događaj njima i miriše, mogu i žele ga doživjeti i taktilno i vizualno i auditivno. Zato bi za njih bilo idealno kad bi tako mogli i učiti: da stvar smiju dotaknuti i zagristi i pomirisati. To su djeca koja imaju puno više sposobnosti od druge djece. I one su presudne u izboru srednje škole. Ako je izbor dobar, i simptomi će biti manji jer će se baviti onime što im ide od ruke. O uvjetima u kojima žive i školuju se ovisi koliko će te sposobnosti biti prepoznate. Obično se ADHD-ovci kad odrastu bave brzim poslovima, ne sjede u uredu, velik dio menadžera je vjerojatno imao ADHD u djetinjstvu. Ali, malo je direktora među njima, jer nisu jaki, nemaju sposobnosti vođe i organizacije... A oni koji su ostali mimo tretmana mogu zaglibiti – to su oni dečki koji se bave švercom, žive u tri države i imaju više partnerica..."
Markove sposobnosti, kao niti njegovi problemi, nisu bili prepoznati sve do 22. godine. Tek tada je na sugestiju prijatelja prosurfao internetom i posumnjao da uzrok njegovih nevolja ima četiri slova: ADHD. A nevolja je bilo na izvoz, danas s osmijehom priča Marko:
“Učio sam sporo i polako, za sve mi je trebalo tri puta više vremena nego drugoj djeci. A ono što bih doma naučio, sutradan u školi više ne bih znao. Imao sam instrukcije iz svih predmeta. Optužbu da sam lijen još sam i mogao podnijeti; možeš biti pametan ako si lijen, ali meni su govorili i da sam glup, a to je zvučalo nepopravljivo. Moju učiteljicu izuzetno je živciralo što se igram olovkom, tresem nogom, tražila je od mene da mirno sjedim, a meni je ta aktivnost olakšavala koncentraciju. Na koncu sam svu energiju u školi trošio samo na to da budem miran i ne naljutim učiteljicu”, priča on, a Tanja Sever nam objašnjava zašto je tome tako:
“Za tu djecu 6 puta po 45 minuta jednostavno je neizdrživo, upru sve moguće snage da izdrže tri sata i onda negdje popuste. Sat je za njih predug, u višim razredima objektivno bi mogli izdržati maksimalno trideset minuta. Prvih pet minuta nastave ADHD-ovci ne čuju, ni zadnjih pet – zato nikad ne znaju što imaju za zadaću. Kad potroše pažnju, počnu im padati stvari, pa knjige, pa olovke, pa onda oni padnu sa stolca...”
Marko priznaje kako je školovanje proveo žudeći za peticama. U drugom razredu dobio je učiteljicu koja ga je tretirala kao sjedi drvo na drvo. Usadila mu je prvi osjećaj nelagode i srama. Čitala je pred cijelim razredom njegove pogrešne odgovore.
Kad je u petom htio upisati zahtjevniji razred, opet mu se rugala. Stoga su ga roditelji prebacili u drugu školu, a Marko je strahovao da će i ondje svi saznati koliko je loš. I saznali su jer je i u novoj školi imao isti tretman. I danas pamti kako ga je u srednjoj školi u koju se, priznaje, upisao preko veze, profesorica hrvatskog ismijavala pred cijelim razredom: “Ti uopće ne znaš pisati. Ti si na razini Crvenkapice.”
Ta Crvenkapica alias Marko bila je na rubu da padne razred. Jedini je maturirao s dobrim. Ni na jedan se državni fakultet nije mogao upisati. Iako je završio matematičku gimnaziju, na prijemnom nije uspio točno riješiti niti jedan matematički zadatak. Imao je 18 godina, mislio je da je sinonim za neuspjeh, smatrao se luzerom, slabim karakterom i vjerovao više drugima nego sebi. Spas je došao u vidu ACMT-a, studija američkog menagmenta u turizmu u Dubrovniku. Fakultet je bio po njegovoj mjeri: nije morao svaki dan biti spreman za odgovaranje, radili su u malim grupama, studij nije bio koncipiran na bubanje informacija...
A onda je otvorio stranicu na internetu:
“Kad sam počeo čitati o ADHD-u, život mi je dobio smisao. Pa ja nisam glup, ja samo imam problema s koncentracijom, zbog toga sam zaboravan i rastresen. Najgora je stvar s ADHD-om što proizvodi užasnu nesigurnost. A samopouzdanje najviše određuje što ćeš u životu napraviti. Takvoj djeci škola uništi vjeru u sebe, misle da su osuđeni na neuspjeh. Ako uvjeti u okolini nisu zadovoljeni, znaju biti ispod prosjeka, ali ako jesu – znaju čak nadmašiti svoje vršnjake”, uvjeren je Marko, koji na svojim predavanjima daje savjete roditeljima kako da uvjere svoju djecu da nisu onakvi kakvima ih nazivaju u školi.
A to kako ih doživljaju Tanja Sever će ovako sažeti:
“U nižim razredima tu djecu vide kao neodgojenu zbog nemogućnosti poštivanja pravila. Kad vide da ne mogu imati kontrolu nad svojim ponašanjem, onda se to tumači kao bezobrazluk. Kad se objasni, što je najgore od svega, da to dijete ima objektivan razlog zbog čega je takvo, onda postaje hendikepirano. Naša kultura tolerancije i razumijevanja takva je da sve što se naziva poremećajem automatski postane hendikep.”
Premda sebe smatra neobjektivnom, jer, kaže, sve što zna o ADHD-u naučila je od djece, tvrdi kako su ti klinci najveće bogatstvo, deset puta topliji od sve ostale djece zajedno. “Darovite ćete pamtiti po tome što sve znaju i mogu, ali rijetko po toplini. ADHD-ovci ‘ruše autoritet’ i miniraju sat tako da brbljaju pod satom, a daroviti cinizmom. Recite, što je ljudski teže? Ostaje činjenica da ADHD-ovci nikome ne čine zlo. Usto, vrlo rado idu u školu ako im se baš jako ne nagazi na žulj, u školi im se sviđa dinamika, a oni ne vole stagnirati. Njima ne pada na pamet markirati. Vole drugu djecu. Jako brzo opraštaju, čak i kad dobiju tri jedinice, umiruju svoje roditelje: ma pusti je, profa je imala loš dan...”
Formalno, djeca s ADHD-om imaju pravo na individualizirani oblik školovanja – redovni školski program, ali uz primjenu specifičnih metoda. To, ukratko, znači da bi učitelji i profesori trebali uvažavati njihove poteškoće, cijeniti ih po sposobnostima, ne uzimati im za zlo brbljavost, nemir, zaboravnost. Ne davati im jedinice za svaku nenapisanu zadaću. Stvoriti atmosferu tolerancije.
Zvuči jednostavno? Samo zvuči. A u stvarnosti baš i nije.
Roditelji se žale kako se u praksi u našim školama individualizirani pristup učeniku pretvara u nemoguću misiju jer nailazi na golem otpor učitelja:
“Nažalost, ta su rješenja najčešće mrtvo slovo na papiru. Prolit ćete puno znoja i izgubiti puno živaca dok profesore uvjerite da dijete ima ozbiljnu poteškoću. Tek tri, četiri profesora imaju sluha, većina ih ignorira. Dat će sve od sebe da vas uvjere kako je vaše dijete beznadan i nepopravljiv slučaj umjesto da se drže onoga što im je radna i zakonska obaveza”, priča nam jedna mama koja će za javnost ostati, kaže, anonimna, sve dok joj je dijete “talac” školskog sustava. Priča kako joj se profesori otvoreno žale da im rad s djecom s poteškoćama nije plaćen.
“Ma to su samo izlike, profesori s takvim stavom ni da im je plaćeno ne bi radili ono što treba”, reći će na to Robert Cimperman, viši savjetnik za djecu s teškoćama iz Agencija za odgoj i obrazovanje.
Dolores Bradić, defektologica zagrebačke OŠ Mato Lovrak, koja se može pohvaliti da u njihovoj školi uspješno provode integraciju djece i s Downovim sindromom i lakom mentalnom retardacijom, još je oštrija: “Nema opravdanja: učitelji su plaćeni za svoj posao od države. Učitelji moraju prihvatiti činjenicu da se vremena mijenjaju, da danas ima sve više djece s individualiziranim rješenjem i da moraju zadovoljiti zahtjevima svog posla. Tko to prije prihvati i uzme knjigu u ruke, bolje za njega. Istina, učiteljima nije lako, taj posao traži poseban trud, ali isplati se – jer je feedback sjajan. Ako se ne potrudiš i ne pripremiš djetetu tekst s povećanim fontom, pojednostavljenim pitanjima, primat ćeš veće kritike.”
Dolores Bradić vjeruje da je odnos prema učenicima s poteškoćama od presudne važnosti, kao i edukacija učitelja: “Ako svojim ponašanjem svjedočite netrpeljivost, ne možete djecu naučiti toleranciji.”
Za edukaciju učitelja i unapređivanje školskog obrazovnog sustava, čija je temeljna ideja da hrvatska škola pretendira biti škola za sve; s jednakim pravima i za djecu s poteškoćama i invaliditetom, zadužena je Agencija za odgoj i obrazovanje.
Zahvaljujući njihovu angažmanu u škole je uvedena novina – asistenti i osobni pomoćnici u nastavi koji sjede pored djeteta pomažući mu da se što uspješnije i bolje uklopi u školsku sredinu. U čitavoj zemlji ima ih tristotinjak.
“Time se napušta praksa da se djecu s teškoćama izdvajaju u posebne razrede. Uz asistenta koji učeniku pomaže da prati nastavu sve je manje potrebe za izdvajanjem”, govori Cimperman i naglašava kako treba razlikovati poremećaje u ponašanju koji su uzrokovani nekim drugim, emocionalnim i socijalnim faktorima (i koji obično i prođu kad nestane ono što ih je izazvalo) od poremećaja ADHD:
“ADHD je objektivna poteškoća, kao oštećenje vida. Ljudi to teško shvaćaju jer je fizički nevidljivo da djetetov središnji živčani sustav ne funkcionira kako treba.”
Svjedoči to i majka desetogodišnjeg Siniše s početka teksta:
“Siniša je i kao malo dijete bio drugačiji. Otkad se rodio glasan je, pričljiv, bučan, jako burno reagira, teško ga je disciplinirati i često se čini da ne čuje što mu se kaže. Lud je za sportovima svih vrsta. U vrtićkoj dobi taj se višak energije kompenzirao sportom, tete su ga voljele i nije bilo većih problema. A onda je došla škola. Prvi razred bio je koma, Siniša uopće nije bio prisutan duhom na satu i često je radio nered u razredu, dizao se, šetao, proizvodio čudne zvukove. Uvjeravali su me da mu je dosadno jer je jako bistar; u nekim stvarima je djelovao jako napredno i bistro, u drugima kao vrtićko dijete. Prvu školsku godinu provela sam u ulozi vatrogasca – zvali bi me često iz škole da je nemoguć i da oni više s njim ne mogu. Čak su tražili da sjedim s njim u razredu, ali to sam odbila smatrajući da to nije moj posao. No, prava panika nastala je tek kad se skinuo”, priča nam majka, koja je Sinišu odlučila odvesti na privatne pretrage.
Deset mjeseci čekala je rezultate. Kad je dobila dijagnozu, napustila je posao i posvetila se sinu.
Sinišinoj majci nije bilo lako zatražiti da njezinu sinu dodijele asistenta:
“Bojala sam se da će ga to dodatno etiketirati u razredu, a onda sam shvatila da gore ne može – ionako su ga smatrali nemogućim. S dolaskom asistentice mnogo se toga promijenilo nabolje; zaredale su odlične ocjene, napravili su mu kutak u koji može otići kad ga uhvati nemir, a asistentica ga usmjerava kod zadataka...”, otkriva nam ona.
Puna optimizma je i Dolores Bradić. Uvjerena je da u hrvatskim školama i drugačiji, kao što su djeca s ADHD-om, imaju pravo na uspjeh i mogu odlično funkcionirati:
“Ako učitelj shvaća da dijete zaista ima razvojne teškoće – pola posla je riješeno! Onda i svaki oblik ponašanja djeteta koje nije ispunilo očekivanja – zaboravljenu zadaću, preskočen zadatak, nemir pod satom, upadice, promatrati kroz prizmu poteškoća, a ne djetetova bezobrazluka, lijenosti ili ne daj bože – nebrige roditelja. Ako učitelj to razumije – a zaista ima i takvih – on će tražiti rješenje, konzultirati se sa stručnim timom za izradu individualiziranog programa. Defektolog može dati dobar savjet samo ako zaista radi s djetetom. Individualizirani pristup ne znači odnos jedan na jedan i nije univerzalan recept za sve; ono što ste naučili o Ani, ne vrijedi za Peru, ono što vrijedi za Peru, ne pali kod Marka”, govori gorljivo Dolores i pojašnjava:
“Prva stavka individualiziranog pristupa su djetetove sposobnosti, želje i mogućnosti. Ako učitelj krene od toga, a ne od poteškoća i nemogućnosti, sve će biti u redu. Ako stalno naglašava negativne strane, svi će biti nezadovoljni: i dijete i učitelj i roditelj. Kad takvu djecu ocjenjujete u usporedbi s ostalim učenicima koji nemaju poteškoća – onda griješite. Njihove ocjene trebaju proizlaziti iz njihova rada i usvojenosti gradiva... Tko kaže da ne mogu biti i odlični? Zašto bi odlična ocjena bila rezervirana samo za ostale…”, priča Dolores Bradić, uvjerena da će učitelji u skoroj budućnosti morati imati licencu za svoj rad i da će u škole doći supervizija.
“Traženje krivnje je krivi put. Djeca vole učitelje koji ih prihvaćaju. Ako ga ne prihvaćaš, ako ćeš mu davati jedinice zbog njegove teškoće, naravno da će dijete biti u otporu. Pa za to i nije potrebna knjiga. Za to je potrebno biti samo čovjek”, poentirala je Dolores Bradić.