Globus je pronašao nekadašnje zvijezde najpopularnijih hrvatskih serija i filmova te otkrio kako su i zašto perspektivne glumačke karijere zamijenili poslovima učitelja, skretničara, menadžera

Eh, kakvo je to vrijeme bilo kad je osmogodišnji Zvonko Grdić prolazio Gornjim Zagorjem prema roditeljskom domu, probijajući se kroz horde mještana koji su nanovo htjeli čuti njegove zgode iz velegrada.Snimao je i glumio u Zagrebu i Sloveniji, i to u jednoj od najljepših hrvatskih dječjih serija, seriji ”Jelenko”, a utjelovio je malog Ćiru koji je u šumi pronašao lane, a kasnije ga odgojio i spasio od lovokradica.

I još su mnogi naturščici, osim Grdića, u hrvatskim filmovima ili serijalima utjelovili likove što će obilježiti brojna djetinjstva. Ipak, filmska ih slava nije opila, a većina njih s ponosom danas može reći: “Imam samo jedan film. Jedan, ali stvarno dobar!”

Danas je Zvonko u mirovini, nakon što je okončao karijeru skretničara u HŽ-u, ali u njegovu selu u ogulinskom kraju i dalje ga poznaju po filmskoj ulozi. 38-godišnji Zvonko ondje nam je već pripremio knjigu o simpatičnom lanetu prepunu slika sa snimanja. Pohabano je to djelo, listovi ispadaju, a korice samo što se ne odvoje od tijela knjige. Mnogo su je puta listali Zvonkovi sinovi, Dominik i Franjo, i uvijek iznova uživaju u pričama s filmskog seta.

Špiro na čeki. ”To mi je bilo prvi  put, nakon što sam dobio ulogu, da sam otišao iz roditeljskog doma. U Zagrebu sam prvi put u životu vidio dizalo. Umjesto da legnemo u krevet, mi bismo se cijele noći vozili liftom u  hotelu Laguna gdje smo bili smješteni”, prisjeća se Grdić.
Redatelj Obrad Gluščević u Gornjem je Zagorju tražio male glumce, a posebice mu se dopao vragolan Zvonko, živahni osmaš, koji je ulogu prihvatio s oduševljenjem. Mučio ga je malo govor, njegovo narječje nije baš odgovaralo jeziku serijala, ali svejedno je postao miljenik ekipe.
”Sjećam se jedne scene u kojoj Špiro Guberina mora skočiti iz čeke u snijeg. To nam je bilo tako smiješno da je on taj skok morao ponoviti desetak puta”, prepričava Zvonko.

Dopalo mu se glumiti na filmu, ali život ga je ipak odveo u drugom smjeru. Njegovu filmsku karijeru, međutim, ne daju mu zaboraviti mještani. S vremena na vrijeme Zvonko odlazi u obližnju osnovnu školu da bi učenicima prepričao kako je snimao  ”Jelenka”.

Vječna zabuna. A samo dvije godine prije serijala o lanetu, 1978., još je jedan naturščik ostvario prvu i jedinu filmsku ulogu.

Tada je, naime, snimljen partizanski film Branka Bauera ”Boško Buha”. Kad pomisle na to djelo o malom partizanu, većina će ljudi sa sigurnošću reći samo jedno: hrabrog je dječaka utjelovio slavni Slavko Štimac! Pa tek kada nalete na plakat kultnog filma, u nevjerici protrljaju oči jer nigdje ne mogu pronaći Štimčevo prezime.

Naime, Buhu je ipak odglumio Ivan Kojundžić, danas spiker na hrvatskom radiju, koji je za tu ulogu dobio dvije nagrade, jednu iz Bombaya, Srebrni slon, a potom i jednu specijalnu diplomu iz Niša.

”Eto, ne znam zašto se uvijek tako zabune”, smije se Kojundžić.

Nije to bila mala stvar, sa 14 godina dobiti glavnu ulogu u takvom filmu, pa onda još glumiti uz Ljubišu Samardžića, Marka Nikolića, Žarka Radića, Dragana Bjelogrlića…Kojundžić je tada na tri mjeseca napustio roditeljski dom u Koški, snimao u Crnoj Gori, a imao je sreće što su roditelji imali razumijevanja za njegove ambicije pa mu dopustili da se upusti u takvu avanturu. ”Svakodnevno su mi stizale desetine pisama obožavatelja, uglavnom djevojčica”, smije se Kojundžić.

Tih godina Kojundžić je uistinu spoznao što znači biti slavan. Uslijedila je promocija filma diljem zemlje, a uloga Boška Buhe obilježila je njegovo djetinjstvo: nadijelio se autograma, ali doživio i poneko neugodno iskustvo.

Kraj karijere. Nije se ipak dao zavesti čarima glamuroznog, filmskog svijeta. ”Razmišljao sam da pokušam upisati glumačku akademiju, ali u to doba, ako ste htjeli glumiti, morali ste živjeti u Zagrebu ili Beogradu, za što nisam imao mogućnosti.