Desetak godina stanovao sam u Zapruđu, najistočnijem zagrebačkom prekosavkom naselju, najbližem zaseocima Hrelić i Jakuševac pored kojih se smjestio gradski sajam rabljenih automobila i druge robe “iz druge ruke”.
Iako zanimanje za automobile može biti trajno, pravi interes za njih izrasta svakih nekoliko godina kad dođe vrijeme da se nabavi novi. Nasuprot tome, interes za ostalo je stalan jer čovjeku stalno nešto treba, pa čak i ne zna što mu treba ili što želi dok to ne vidi.
Tragovi prvih sajmova nalaze se u Zagrebu već od 11. stoljeća, no nakon Zlatne bule povijest zagrebačkih sajmova je poznata, a kontinuitet nisu uspjeli prekinuti ni Tatari. Izdanci te tradicije su otvorene tržnice poput Dolca, Zagrebački velesajam, sajam antikviteta na Britanskom trgu te sajam rabljenih automobila i rabljene robe uz južnu obalu Save – “Hrelić”.
Na sadašnjoj lokaciji od 20 hektara sajam se nalazi već 40 godina. U sajmene dane nema manje od 20.000 posjetitelja, a za lijepog vremena zna ih doći i do 50.000. Na prodaju se obično nudi oko 2,5 tisuće automobila, na parking ih se može smjestiti 4000, izlagači dovezu robu u narednih 1000 vozila, a na pristupnim putevima može ih se naći još 1000 - zajedno oko 10.000 automobila.
Specifičnost robe u tome je da su to stari, više ili manje rabljeni predmeti. Razlika između smeća i antikviteta često je samo u nijansi. Enigma koja mi je dugo vrijeme bila nerješiva bio je čovjek koji je redovno nudio sve vrste slomljenih kliješta. Nije imao ništa drugo osim pedesetak različitih neupotrebljivih kliješta pregledno izloženih na ceradi na tlu. Zapanjilo me kad sam uočio da neprekidno trguje. Kome mogu ikako poslužiti slomljena kliješta, osim da se nekoliko stotina kila proda u staro željezo? To nije moglo biti posrijedi jer su se neupotrebljive alatke prodavale po komadu, pa bi ih kila koštala znatno više od otkupne cijene otpadnog željeza.
Rješenje je, naravno, bilo jednostavno koliko su i složene bile pretpostavke o čemu je riječ dok ga nisam dokučio. Slomljena kliješta kupovali su majstori u raznim poduzećima koji su zaduživali alat, pa su za sitan novac dobili ista takva oštećena kliješta koja su mogli razdužiti i dobiti nova, dok su neoštećena kliješta koja su zadužili odnosili sa sobom za svoje poslove u fušu.
Sajmište rabljene robe je trgovački pandan govorničkom uglu Hyde Park, mjesto elementarne trgovačke demokracije. Ovdje se posluje kao u drevna vremena, bez računa i garancija, po istim pravilima po kojima je Marco Polo kupovao svilu.
Ugostiteljski sadržaji. U stilu trgovine su i popratne aktivnosti. Barake s kotlovinom vrlo teško i nategnuto mogu zadovoljiti suvremene minuciozne sanitarno-higijenske propise i pomodne nutricionističke zahtjeve, ali takvu kotlovinu se rijetko gdje može naći. Kava skuhana na plinskom rešou, u loncu obloženom zapečenim kavenim talogom, naizgled je kao puding i jedna od najboljih koje sam ikada popio.
Sajam rabljene robe u Hreliću nedvojbeno ima povijesnu, kulturološku i ekonomsku vrijednost, a mogao bi biti i turistička atrakcija. Bez njega bi grad ostao okljaštren za jedan od svojih korijena. Ono što želi imati budućnost ne smije se odreći dobroga iz svoje prošlosti.
Kako i kada doći?
Tramvaj:
Tramvajem se do Hrelića dolazi tako da se iskrca na zadnjoj stanici “četrnaestice” u Zapruđu ili da se “šesticom” ide do kraja Jadranskog mosta. Nastavlja se uz nasip, šetnjom od 15-ak minuta.
Taxi:
Nedeljom ispod mosta voze taksiji. Kad se vozilo napuni, taksist od svakog putnika uzme osam kuna.
Autobus:
S Glavnog kolodvora prema sajmištu vozi autobus.
Automobil:
Može se doći i automobilom, ali parkiranje uz sajam naplaćuje se deset kuna.
Na Hrelić se ide rano ujutro, već oko sedam. U to vrijeme izbor je najveći. Oni koji žele prvi proučiti ponudu zimi dolaze noću s baterijama. Na Hreliću je važno biti prvi, ali uzbuđenje sajma ne staje sve do zatvaranja, oko 13 sati. Neki više vole doći pred kraj jer tada dodatno padaju ionako niske cijene: što je ujutro koštalo 100, može pasti i na 20 kuna.
Prodavači na sajam dolaze oko dva ujutro, čekaju u koloni vozila do tri i, čim se otvori rampa, nastoje uhvatiti što bolje mjesto. Kriza pogoduje trženju, broj prodavača povećao se, osobito nedeljom.
AKADEMIK JOSIP BRATULIĆ
OVDJE SE KNJIGE VEĆINOM CIJENE PO DEBLJINI
“Danas baš nije neki dan na Hreliću”, prvo je što je rekao akademik Josip Bratulić, povjesničar kulture i književnosti, dok smo šetali sajmom.
“Naravno da mi kolekcionari uvijek idemo na sajam sa željom da nađemo nešto posebno. Kad ne kupujemo, onda smo zlovoljni. Kad ne nađeš ništa u prvih sat vremena, onda sve što kasnije vidiš, a možda uopće nije loše, padne pod dojam kako ‘to nije to’”, kaže nam akademik.
Da bi se našao neki uistinu vrijedan predmet na Hrelić se, preporučuje, mora ići godinama.
Bratulić uglavnom kupuje knjige i keramiku.
Što je najvredije do sada našao?
“Prvo izdanje Prešernove poezije iz 1841. godine, što je i za Sloveniju rjetkost. Našao sam mnoge knjige s potpisom autora koji su napisali posvete prijateljima. Među najvrednijim stvarima je jedna knjiga Vladimira Nazora. Našao sam i knjigu s rukopisom Dobriše Cesarića”, prisjeća se Bratulić.
Prodavačima su obično važnije korice knjiga, nego sadržaj.
Bitno je da su knjige teške, imaju umotane korice, brojni su trgovci nepismeni pa ni ne znaju što je u naslovu knjige.
“Ovdje uglavnom cijene knjige po debljini”, smije se Bratulić.
Na Hrelić je prvi put došao prije pet godina i od tada dolazi stalno, osim po lošem vremenu.
“Kretao sam se u krugu hobista i oni su me dugo nagovarali, a ja sam se skanjivao, ali sada redovito idem”, priznaje.
Za kraj citira Mimaru koji je jednom rekao kako svaka stvar vrijedi onoliko koliko je za nju neka budala spremna platiti.