Potraga za porijeklom, obiteljskim stablima i precima jedna je od slabije poznatih strasti mnogih Hrvata: Globus otkriva kako to rade profesionalni istraživači rodoslovlja te gdje se sve mogu naći podaci o vlastitom prezimenu

Od lomače ju je spasilo dobro ime Meniga, pokoja veza s gradskim vlastima, plemstvo, a možda i sreća.

Seljani, koji su tko zna kojim poslom tog jutra prolazili šumom, pričali su da su je vidjeli kako, kao od majke rođena, pleše kolo na proplanku krapinske šume dok joj crna kosa vijori zrakom.

Nekoliko dana kasnije, 1739., Magdaleni Menigi započelo je suđenje.

Na okrivljeničkoj klupi našla se coprnica, tajnovita žena što je šumom viđena kako copra plešući u kolu, no sudac Jelačić ipak ju je oslobodio.

Proglašena je nevinom.

“Mora da su presudile naše dobre veze”, šali se danas Andrej Meniga, zagrebački stomatolog.

Iako zna da je u nekakvom srodstvu s nesretnom Magdalenom, prema fragmentiranim povijesnim zapisima, Andrej Meniga ipak ne može biti siguran u točne obiteljske relacije.

Za pomoć se obitelj Meniga zato obratila stručnjacima, detektivima za rodoslovlje, genealozima koji, uz naknadu, ljudima u potrazi za vlastitim korijenima istražuju povijest porodica, izrađuju obiteljska stabla, pronalaze nove rođake, pa čak razotkrivaju i neželjene, mračne obiteljske tajne…

Tako obitelj Meniga zna da im se prvi, zasad poznati, predak zvao Gašpar Meniga, župan varaždinski, čije se ime prvi put spominje davne 1666. godine.

Odnosi među Menigama potom se malo gube, sve do nesretne Magdalene koja je umalo upropastila cijelu buduću lozu, kad je dopustila da je okite klevetničkim optužbama.

Andrej Meniga kaže kako se u njegovoj obitelji oduvijek spominjalo plemićko porijeklo.

Njegov otac čak je pronašao obiteljski grb, koji je svjedočio o najnižemu plemićkom statusu.

Gdje su im točno začeci, pokušao je razjasniti Vladimir Paver, profesionalni genealog i član Hrvatskog rodoslovnog društva, danas valjda najveći hrvatski stručnjak za istraživanje rodoslovlja, koji je nebrojenim hrvatskim obiteljima iscrtao metre i metre obiteljskih stabala, istražio korijene, oživio pretke za koje nisu ni znali da su postojali.

Samo nekoliko tjedana nakon što su mu se obratili, Paver je Menigama donio desetak stranica detaljnog istraživanja povijesti njihova prezimena, popis Andrejevih predaka, bližih i daljnjih rođaka, među kojima su postojale i takozvane coprnice…

Podaci nisu bili cjeloviti: Paver ni uz najbolju volju nije uspio izraditi cjelovito obiteljsko stablo.

Ipak, matične knjige koje je pretraživao u Hrvatskom državnom arhivu potvrdile su kako se Menige opravdano generacijama pozivaju na važne pretke.

I iskusnom Paveru, kojega je teško iznenaditi, srce je zaigralo kad je na nečitko ispisanom mikrofilmiranom listu papira jedne matične knjige rođenih pronašao ime Julijane Gaj, majke poznatijeg Ljudevita.

Prije nego što će roditi najistaknutiju figuru Hrvatskog narodnog preporoda, Ljudevitova majka kumovat će trima Menigama: malom Antunu, Nikoli i Terezi, a spoznaja o toj bliskosti Meniga i Gajevih zauvijek će obilježiti i živuće članove obitelji.

Naravno, nisu sve plemićke obitelji tako sretne, pa mnoge od njih na kraju radije odluče skrivati svoje plemićko podrijetlo, posebice kada ih Paver suoči s mračnom prošlošću: zločinima, ubojstvima, preljubima...

Sudbina je valjda tako htjela da Paveru prije nekoliko godina na vrata pokuca jedna mlada, samohrana majka čija se obitelj, poput Meniga, odavna kitila plemićkim titulama.

“Istražite mi to moje plemstvo kako bih kćeri mogla predočiti da je plave krvi”, rekla mu je, a Paver se bacio na posao.

Nikad joj nije rekao što je otkrio.

Povijesni spisi što ih je pretraživao spomenuli su njezina pretka, nekog davnog djeda, plemića, koji je u vrijeme seljačke bune osobno propisivao okrutne kazne raščetverenja pobunjenih seljaka.

“Nisam nekako mislio da je to podloga za plemićki ponos, pa sam joj taj detalj prešutio”, kaže Paver, ujedno autor i prvog hrvatskog priručnika za istraživanje obiteljskog rodoslovlja.

O metodama istraživanja podučavao je na radionicama pa su se neki entuzijasti sami bacili na istraživanje svojih korijena.

Među njima su i braća Rimac, 29-godišnji povjesničar Marko te 40-godišnji stolar Josip koji su, nakon punih deset godina mukotrpnog rada obiteljsko stablo uspjeli izraditi do 1640. godine kad je živio zasad najstariji poznati član te obitelji, Vid Rimac.

Obiteljsko stablo Rimčevih broji 6 tisuća nositelja prezimena te još 15-ak tisuća rođaka, među kojima i one s prezimenom Šuker.

U sedmom koljenu preko bake Kate Brdar iz Rujana povezani su s ministrom financija Ivanom Šukerom, u petom s nogometašem Davorom Šukerom, a korijene dijele i s Mirkom Filipovićem.

U rodbinskim su vezama otišli toliko daleko da im je obiteljsko stablo dugačko 13 metara, toliko da ga u kući ni ne mogu odmotati.

Za razliku od onih koji su posao istraživanja prepustili profesionalcima, braća Rimac sama su se uhvatila ukoštac s nečitkim matičnim knjigama rođenih, katastrima, ostavinskim raspravama i svim ostalim dokumentima koji se koriste za istraživanje rodoslovlja.

Prednost je što Hrvatski državni arhiv ima na mikrofilmovima mnogo matičnih knjiga, ali kako je riječ o rukom pisanim dokumentima, prava je znanost snaći se u rukopisima koji i profesionalce mogu izluditi.

Rimčevi su, primjerice, morali naučiti glagoljicu i bosančicu kako bi u knjigama pronašli tragove o svojim precima.

S bosančicom su imali posebnih problema jer slova tog pisma nisu uspjeli pronaći na internetu.

U pomoć im je priskočila jedna poznavateljica bosančice, dok su s glagoljicom stvari išle nešto lakše.

“Morate poznavati i povijest, razumijeti odnose među pojedinim lokalitetima, stvoriti fond latinskih riječi. Posao je to koji može izludjeti, osobito kad imate osjećaj da ste stigli pred zid i da ne možete dalje”, govori Josip Rimac, koji je s bratom osobno obilazio lokacije iz spisa o Rimčevima.

Većinu dokumenata su i fotografirali, a mlađi brat Marko prepisao je i objavio podatke iz pojedinih katastara kako bi budućim istraživačima olakšao posao.

I oni su među precima pronašli pojedince sumnjive prošlosti, poput stanovitih Rimaca koji su se zakačili s turskim begom i navodno ga ubili.

Drugi Rimci su, pak, otputovali preko bare, u SAD, a popisi useljenika iz 1910. godine, koje Amerikanci drže dostupnima na internetu, bilježe i Antu Rimca, Josipova i Markova rođaka.

Kad je stigao u Ameriku, u džepu je imao 25 dolara. Bio je visok 170 centimetara. U rubrici “posebna obilježja useljenika” stoji kako je Ante Rimac imao “neobično oblikovanu glavu”…

Josip i danas umire od smijeha kad pročita taj podatak, posebno kad vidi da ostali useljenici u istoj rubrici imaju bitno normalnije komentare.

“Kud baš moj rođak, pa s čudnom glavom?!” smije se dok nam pokazuje papire.

Nas zanima zašto su braća u svojim istraživanjima zaustavila baš na tom Vidu Rimcu i na 1640. godini. Josip nam objašnjava kako novije podatke nisu uspjeli pronaći.

Rijetko će koji genealog uspjeti istražiti povijest prezimena dalje od 16. stoljeća. Tek je u tom stoljeću crkvenom odredbom uvedeno da se ljudi nazivaju prezimenima, a prijašnji podaci uglavnom bilježe nadimke.

Baš u tom 16. stoljeću, točnije 1581. godine, zapeo je i poznati zagrebački ugostitelj Zlatko Puntijar.

Iste je godine zapisan najstariji poznati Puntijar, Lovro, koji će kasnije postati lik Šenoina romana “Zlatarevo zlato”.