Janus Muller ima ured u centru grada, u zgradi u kojoj je, prekoputa njegova prozora, poznata gradska kavana i slastičarnica Gerbaud. Ispod njega banka, oko njega banke.
Gyorgy Ivanyi je pak daleko na periferiji Budimpešte u neobičnom poslovno-uredskom zdanju koje izgleda kao da datira iz vremena uoči sloma komunizma.
Oko Gyorgyja nema banaka, samo ono što je njihov pohod na Mađarsku ostavio. Dakle, prilična pustoš.
Janus i Gyorgy obojica su ljudi koji se danas u Mađarskoj bore s problemima.
Gyorgy zastupa i pomaže onima koje je financijska kriza slomila. U Mađarskoj je riječ o razmjerima koji su kod nas, srećom i zasad(!) – nepoznati. Što je najgore, kaže, pomoć sve više dolaze tražiti nekoć bogati ljudi, viša srednja klasa. Dokrajčio ih je kredit u “švicarcima” pa i u eurima, kamatna stopa koja se u jednom trenutku popela i na 12 posto. Tranzicijski san u tom je trenutku postao noćna mora.
Banka je sjela na nekretninu, ali kako je vrijednost nekretnine pala, a kamate su bile velike, dužnik se našao u robovlasničkom odnosu jer je ostao bez nekretnine, ali je i dalje morao otplaćivati kredit. “Moja sestra i njezin muž, a oni su dobrostojeći ljudi, uzeli su kredit koji su željeli brzo otplatiti. No, nakon godinu dana iznos se kredita nije smanjio, nego se povećao zbog valutnih klauzula i slabe forinte. Zamislite kako je kad se nađete u tom paklenom krugu iz kojega više ne znate naći izlaz... A nama se ljudi obraćaju kad su gotovo došli do dna. Ljudi su bili naivni i vjerovali su da se njima ništa loše ne može dogoditi, a onda su počeli gubiti bitku...”, kaže Gyorgy koji se ovakvih sudbina nagleda i nasluša na desetke dnevno.
Budimpeštanski bankar, gospodin Muller, koji sat prije nam je rekao: ”Ali, ljudi su bili svjesni rizika koji donosi kredit...”
Nisu čitali ono što piše malim slovima – odgovaramo.
“O, naprotiv, sve je to pisalo prilično velikim slovima, samo nitko nije obraćao pažnju.”
Procjenjuje se neslužbeno da više od 200 tisuća ljudi više ne može otplaćivati svoje kredite i dugove. Time je indirektno zahvaćeno oko milijun ljudi u državi od deset milijuna stanovnika. Stopa nezaposlenosti popela se na 11 posto, a prosječna plaća stala je na petstotinjak eura. Cijene su pale: lijepa i otmjena Budimpešta dotjerana je za početak prosinca, puno je stranaca koji kupuju vruće kobasice na drvenim štandovima, ali pogled pobjegne na staklene zgrade i stare kuće, a mnogo ih na pročeljima ima natpise “Prodaje se”, “Iznajmljuje se”.
U trgovinama je sve sniženo, opet se isplati potegnuti preko ravnice do Budimpešte u dobar šoping jer su cijene morale krenuti prema dolje.
Strmoglavio se i standard i povjerenje u političku elitu sve dok na čelo Mađarske ponovno nije došao premijer Viktor Orban. Političar oduvijek, po struci pravnik i očiti populist, Orban je amortizirao političke protivnike pa i svoje radikalne saveznike – poput notornog Jobbika, čekao nekoliko mjeseci i krenuo s reformama. Ne, to nisu bolni rezovi i nisu mjere štednje na način kako su to pokušavali provesti drugi...
Jedan od naših sugovornika u Budimpešti ispričat će da njegovi prijatelji već dugo pokušavaju prodati stan od 80 četvornih metara u centru grada po 100 tisuća eura. Nitko više i ne naziva da bi pitao za taj oglas. U Budimpešti i oko nje izgrađeno je 30 šoping-centara.
Ne posluju kao prije, a strahuju i od toga da će ih sada udariti porez.
Hrana je, kao i uvijek, jeftina, ali na ulicama mađarske metropole ugledat ćemo i prizor koji ovdje dugo, dugo nismo vidjeli; beskućnici se skrivaju uz vrata zatvorenih trgovina, s vrećama za spavanje traže topliji kutak.
Jesu li žrtve recesije ili neke konkretne osobne nevolje?
Sudeći po njihovim izboranim licima, njihov je životni brodolom počeo mnogo prije...
A kako je sve samo lijepo izgledalo 2000. godine! Mađarska je bila apsolutni heroj tranzicije, ljepotica eksperimenta liberalnog kapitalizma. To joj je donijelo 80 milijardi eura stranih investicija. Prizor je bio bajkovit, ali se u pozadini odvijala prava drama; dok su nova ulaganja stvorila 300 tisuća novih radnih mjesta, iz privatnog je sektora, malo po malo, otpušteno oko milijun ljudi. Nije bilo velike povike jer Mađari inače nisu bukači kao Grci ili Španjolci, a i privatni sektor i velike multinacionalne kompanije lako se vrijeđaju pa prijete odlaskom u neki drugi tranzicijski eldorado.
Profesor političke ekonomije Zoltan Pogatsa kaže: “Mađarska je bila miljenica, svi su nas obožavali, govorili su da smo čudo. Doduše, trebali smo se možda zamisliti nad činjenicom da nam to govore financijske institucije koje žestoko promoviraju liberalni kapitalizam, ali Mađarska se potpuno, naivno i glupo otvorila. Popustili smo sve barijere i predali se, želeći živjeti bolje, postati ‘Zapad’. Mi nismo bili mudri kao što su to bili Slovenci, Česi, pa i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji nisu baš bili skloni da im strane kompanije preuzmu sve. Naravno da su ljudi u Audiju bili sretni što dolaze u Mađarsku i što tu po povoljnoj cijeni mogu kupiti tvornicu, presretni su bili i u lancu Tesco jer su pokupovali trgovine i otvorili u Mađarskoj svoje podružnice. Ono što je prosječni Mađar zaradio radeći za Audi, potrošio je u Tescu. Odnosno, novac je izašao van. No, znate, mi Mađari imamo tradicionalan problem s tim velikim strukturama; prije je to bio monolit Partije i partijskih organizacija, sada su u pitanju multinacionalke”, dodaje dr. Pogatsa.
Banke u Mađarskoj godinama su lijepo poslovale, u velikom plusu, zahvaljujući činjenici da su Mađari rado i obilato uzimali kredite. Tko je mogao i predvidjeti da će situacija poći po zlu, tko je, usred konzumerističkog divljanja, mogao razmišljati o posljedicama i onome što bi to sutra moglo donijeti... A donijelo je financijsku nedaću. Krediti su postali uteg. Pa onda i omča oko vrata, ugovor s đavlom. Naravno, banke to tako ne tumače.
Muller je glasnogovornik udruge banaka, gospodin s finim manirima u lijepom modrom odijelu, koji će, uz brojke i analize, ispričati što su banke u Mađarskoj morale podnijeti u saniranju recesijske štete. Nije ostrašćen, ne govori tko je u pravu, tko u krivu, tek naglašava kronologiju stvari. Banke moraju u Mađarskoj platiti ceh koji nisu nigdje drugdje platile. Pokušale su prosvjedovati, ali su dobile porezom po glavi. I to porezom prema kojemu je osnovica za plaćanje poreza godišnja bilanca za 2009.
Do 50 milijardi forinti banke plaćaju 0,15 posto, preko 50 - 0,50 posto.
“Ne postoji procjena što će se dogoditi ovakvim mjerama. Jasno je da se svi moramo žrtvovati za strukturne reforme, ali čini se da ovim ekstraporezima samo popunjavamo rupe u proračunu”, dodaje Muller.
Mađarski premijer Viktor Orban, koji je proveo ideju o oporezivanju banaka, ne zaustavlja se na tome. Oporezovat će sektor telekomunikacija, energetike, trgovine...
“Ne može krizu na svojim leđima više nositi građanin Mađarske”, zaprijetio je Fideszov čelnik koji je u antirecesijsku kampanju krenuo prije nekoliko mjeseci. Prvo je, uz isprike na izrazu, isprašio MMF iz Mađarske koji su, u posljednjim mjesecima svoje vlasti, pozvali upomoć socijalisti.
“Ne treba nam”, pojasnio je Orban dok su MMF-ovci na brzinu ispraćeni iz Budimpešte, “sami ćemo.”
Orban je krenuo uzimati novac iz sektora u kojima novca još ima. Bankari su grcali i stezali kravate, upozoravali da se tako ne postupa u liberalnoj tržišnoj ekonomiji, ali Orban za to nije mario. Navalio je na financijski sektor silovito, dirnuo je u ranije nedodirljivo i srušio poslovne uzuse. Odjednom, nakon Orbana, postalo je lakše govoriti o tome da banke moraju platiti porez. A ove mađarske, u konkretnom slučaju koji se k tome i primjenjuje retroaktivno, prikupit će 500 milijuna eura. To je harač koji Orban traži od njih. Građani će odahnuti jer je Orban krizni porez prebacio drugima. Banke nisu imale neki manevarski prostor: “Nije bilo prostora za pregovore”, kaže pristojno Muller. I poslušale su. Nevoljko, nadaju se da su to privremene mjere, ali broje novac koji će dati.
Osiguran u Parlamentu, jer je socijaliste doslovce pomeo i osvojio vlast uz uživanje dvotrećinske većine te uz potvrdu vlasti i na listopadskim lokalnim izborima kad je Fidesz osvojio sve što se osvojiti može (osim grada Szegedina gdje su ostali socijalisti okruženi orbanovcima), obožavan od sljedbenika kojih je, procjenjuje profesor političke ekonomije Zoltan Pogatsa, oko trećine stanovništva, dok ga trećina Mađara podržava iako se ne slaže slijepo sa svime što kaže, Viktor Orban je na krizu odgovorio onako kako nitko drugi nije. Zbog toga mu se kod kuće nitko nije previše usudio suprostaviti, a čak je i, vjerojatno prisilno, doveo pred kamere šefa OTP banke, jedine koja je ostala u mađarskom vlasništvu, koji je skrušeno, preznojavajući se, govorio da će banke učiniti ono što se od njih traži.
Imaju li ostale multinacionalke izbora? Nikako. Sjeverni hrvatski susjedi počinju nešto optimističnije gledati na budućnost – to je dojam Marina Skenderovića, šefa Hrvatske turističke zajednice u Budimpešti. Mađari su postali veći optimisti otkada su stekli dojam da se stvari počinju mijenjati nabolje. Vidjet ćemo to i po broju njihovih dolazaka u našu zemlju.
2005. zabilježen je klimaks s dolaskom 450 tisuća Mađara u Hrvatsku i 2,5 milijuna noćenja. Ove ih je godine bilo 320 tisuća i 1,7 milijun noćenja, ali to je tri posto više nego lani.
Među onima koji će rado doći u Hrvatsku i mađarski je premijer. Zapravo, još u svom prvo mandatu Orban je dolazio u Hrvatsku kad su je mnogi izbjegavali. Oduvijek ju je smatrao bitnom, saveznicom, i to čak i onda kad su se strani državnici u Hrvatskoj mogli prebrojati na prste jedne ruke. Na njegovo prvo ljetovanje na Mljetu pozvao ga je upravo Skenderović. Orban je stigao sa svojom velikom obitelji i od tada bio uvijek na strani Hrvatske. Čak i nedavno, kod Sarkozyja u posjeti, govorio je o tome da Hrvatska mora ući u EU. “To je jedino oko čega se opozicija i vlast u Mađarskoj slažu, a otkad sam u Budimpešti, više od deset godina, ni oko čega drugoga se ne slažu”, kaže Skenderović.
U vrijeme smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, prije 11 godina, mladi mađarski premijera Viktor Orban bio je jedan od najviše rangiranih dužnosnika koji su mu došli odati posljednju počast u Zagreb. Bila je to kontroverzna odluka, ali od kontroverzija Orban nikad nije bježao. Pitali su ga zašto je to učinio, a on je to ovako objasnio i toga se i danas drži: “I Hrvatska i Mađarska pripadaju Srednjoj Europi. U tom našem kulturnom krugu, susjed je često važniji od rođaka...” Makar je dematirao da je sa susjedom iz Zagreba, Jadrankom Kosor, razgovarao o privatizaciji Ine...