Amerika i Rusija natezale su se kojekuda po svijetu, ali na Arktiku je, i u najgorim razdobljima, vladala idila. Na njemu se, desetljećima, na površini nije događalo ništa posebno. Periodički bi se čulo da bi Arktik mogao postati novo područje velikih sukoba, ali te bi najave odbacivali eksperti u analizama smanjujući im svaku dramatičnost.
Suradnja je cvjetala, međunarodno pravo se poštovalo, a unutar Arktičkog vijeća koje sačinjavaju Norveška, Finska, Danska, Island, Kanada, Rusija i Amerika dogovori su se provodili. Probleme oko maritimnog razgraničenja članice Vijeća rješavale su vrlo profesionalno. Na zemaljskoj kapi vladao je led, mir i tišina.
Posljednjih mjeseci, međutim, došlo je do takve aktivnosti kakva ukupno nije zabilježena godinama. Početkom listopada, naime, ruski piloti otkrili su u Laptevskom moru mali otok, nazvali ga Jaja i pripojili Rusiji. Taj je potez odjeknuo, jer se primijetilo komešanje u geopolitici Arktika.
Ruski ministar obrane Sergej Šojgu najavio je da se njegova zemlja priprema rasporediti vojnike od granice s Finskom do Aljaske, dakle Sjedinjenih Država, od Murmanska do Čukotke.
Prije pola godine ruski predsjednik Vladimir Putin zapovjedio je jačanje vojne prisutnosti na sjeveru, izgradnju novih vojnih baza za podmornice nove generacije, nove brodove, nove avionske piste, nove velike cirkularne radare tipa Forpost a koji mogu simultano pratiti 50 ciljeva na udaljenosti od 20 kilometara. Novi sustavi već se postavljaju, a protuavionska obrana bit će postavljena do kraja listopada iduće godine.
Vojna vježba vostok Također, reaktivirat će se stare sovjetske vojne baze. Na tim lokacijama nedavno je završen dio vojne vježbe Vostok 2014., koja je prvi put nakon Hladnog rata uključivala i Arktik. Uz to, jedna pješačka mehanizirana brigada bit će raspoređena u Murmansku, a taktička skupina na jednom strateški važnom otoku u Novom Sibiru. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov protumačio je da su ti novi potezi “odgovor na poteze NATO-a”: “Nema potrebe za NATO-ovim prisustvom na Arktiku niti da NATO donosi obrambene odluke u ovoj regiji. Što članice NATO-a imaju tražiti na ovim geografskim širinama?”
Prošli tjedan norveška premijerka Erna Solberg rekla je da njena zemlja (članica NATO-a od 1949.) ne može poslati svoje F-16 u sirijski teatar za borbu protiv IS-a jer su joj potrebni za izviđanje ruskih pokreta na sjeveru. U ovoj domeni Rusija norveške odluke tumači kao odluke cijelog NATO saveza, u čemu ne griješi. Već prije dvije godine Norveška je najavila da želi zaštititi svoje interese na sjeveru, i tamo ostaviti “jasan trag NATO-a”.
To se dogodilo nakon postavljanja ruske zastave kraj Sjevernog pola, makar su dvije zemlje 2000. godine postigle dogovor oko razgraničenja na Barentsovom moru. Isto tako, nedavno se jedna ruska podmornica pojavila blizu Stockholma (!) što nordijske zemlje nisu dobro primile.
Ta situacija, kao i akcija traženja podmornice, i uzbuna švedske vojske, nalikovala je na epizodu iz Hladnog rata.
Što ruska podmornica ima raditi u stockholmskom arhipelagu? Švedska, kao ni Finska, nisu članice NATO-a, ali su njegovi partneri i vrlo blisko surađuju. Švedi su također uputili oštru notu zbog povrede svog zračnog prostora sa strane ruskih aviona.
Prema riječima jednog švedskog diplomata, da se sada u te dvije zemlje održava referendum za pristupanje NATO-u, odgovor građana vjerojato bi bio pozitivan.
Latvijsko ministarstvo obrane poslalo je tweet da su dva F-16 poslana u presretanje dva iljušina-20 nad Baltikom. NATO ima 16 lovaca na sjeveru, dakle relativno blizu Arktika. Finska je također prijavila pet povreda svog zračnog prostora.
Što, također prošli tjedan, ruski vojni avioni imaju raditi vrlo blizu kanadskog zračnog prostora? Kanada je digla lovce koji su ih presreli, iako su Rusi još bili u međunardnom zračnom prostoru. I tako – nije više isto kao prije.
“Naviknite se na naše prisustvo. Poslije Hladnog rata daleki sjever nam nije bio prioritet, ali sad se vraćamo”, rekao je ruski diplomat u Norveškoj tamošnjim medijima.
NATO na Grenlandu Dakle, Finska i Švedska nisu, ali Danska jest članica NATO-a, također Norveška i Island, s time da Island nema svoju stajaću vojsku, ali njegov geografski položaj ima strateški značaj.
Poseban je slučaj Kanada, čijih je 40 posto teritorija u arktičkom krugu. Kanadski Arktik sastoji se od 35 tisuća otoka. Ophodnja je strahovit problem za Kanađane, ali barem im brodogradilišta rade, jer grade brodove složene tehnologije za te zadatke. Spomenimo i Grenland: iako se skoro odvojio od Danske, NATO ima na Grenlandu svoje baze od osnutka Saveza, i to ozbiljne baze, u kojima je nuklearno naoružanje.
Arktik zauzima površinu od 14 milijuna četvornih kilometara, što znači da je za oko četiri milijuna kilometara veći od Europe. Osamdeset posto kopnenog dijela pripada Rusiji i Kanadi, 16 posto nordijskim europskim državama, a četiri posto Sjedinjenim Državama. Na tom golemom području živi samo četiri milijuna stanovnika. I Kanada i Rusija nastoje naseljavati Inuite, odnosno Jupike, što sjevernije, kako bi legitimitet nad teritorijem bio što jači. Rusija zauzima 170 stupnjeva cijelog arktičkog kruga, i ima daleko najjače prisustvo. Ne samo to nego i najviše izvlači ekonomski iz tog dijela svijeta, oko 12 posto svog BND-a.
I golemi Sibir razvija se tako da je otvoren prema Arktiku, a pokazatelj je to što je ranije dominantan prometni pravac bio istok-zapad, a održavala ga je transsibirska željeznica, a sad se promet odvija smjerom sjever-jug-sjever vodenim tokovima. Sjeverna ruta cvjeta, a kako se led bude topio, akomodirat će mnogo veći broj brodova.
Amerika se držala relativno povučeno, iako je odnedavno biznis počeo pokazivati interes za eksploataciju. Međutim, iako Sjedinjene Države imaju postotno mali udio, američki interesi sukladni su interesima europskih nordijskih zemalja. Traži se lider te skupine zemalja, a SAD ne bi imao ništa protiv da on vodi buduću ekonomiju, ekologiju, sigurnost Arktika, ali to se ne može dogoditi bez ulaganja u ekonomiju, u društvo i u sigurnost tog područja.
Znamo da se zbog klimatskih promjena arktički led počeo topiti, što oslobađa pristup golemim količinama energenata, a to pak znači da svi postaju više nego zainteresirani za taj dio svijeta. Iako interes nije od jučer nego traje nekoliko desetljeća, tj. otkad su počela mjerenja promjena u arktičkom ledu, aktivnosti su se ubrzale posljednjih godina. Procjene koliko nafte i plina leži ispod leda razlikuju se, ali mnogi, tj. većina, misle da je tamo gore “novi Bliski istok”. Procjene su da je ispod arktičkog leda od 17 do 30 posto ukupnih svjetskih zaliha.
Zbog globalnog zatopljenja otvara se i Sjeveroistočni prolaz koji bi mogao biti alternativa Sueskom kanalu. Ali, prolaz još nije stalno otvoren, i makar bi bio vrijedan pravac, kad je pod ledom, vrlo je skupo održavati prohodonost.
Rusija je također signalizirala da će sama graditi brodove koji će se kretati na dalekom sjeveru. No, signalizirati i učiniti nije isto, jer u toj tehnologiji jako zaostaju za NATO-ovim kapacitetima. Dakako, dva nova nosača aviona, remek-djela vrhunske tehnologije, što ih je Putin bio naručio kod Sarkozyja i koji su sagrađeni u Chantiers de l'Atlantique, podići će i ruske kapacitete.
Zatopljenje je na Arktiku tri do četiri puta brže nego na ostatku planeta, tako da je to, čini se, osnovni razlog komešanja na sjeveru. Posljedica zagrijavanja su kraći proljetni snježni pokrivač nad Euroazijom i Sjevernom Amerikom, toplija tundra, produljenje razdoblja ozelenjavanja, migracije životinjskih vrsta više prema sjeveru. Smanjuje se debljina i površina zaleđenog mora. U jednoj američkoj studiji tvrdi se da je gubitak leda jednak jednoj trećini površine SAD-a. Posljedica je da se reflektivnost povećava, pa zato i temperatura, što se osjeća u svim oceanima i morima, ali stakleničkom efektu najviše pridonosi baš arktička regija. Ovi vanjski, klimatski efekti već su sami po sebi prijetnja idili Arktika koji zbog topljenja leda i veće apsorpcije reflektivnosti najviše pati od posljedica zagađenja. Na tu situaciju sad se kalemi interes biznisa koji želi profitirati od kraćih zima i tanjeg ledenog pokrivača.
Upletanje EU Konačno, također prošli tjedan, iz Bruxellesa se nezapaženo provukla vijest da je reagirala i Europska unija. Naime, od 27. do 31. listopada na sajmu u Le Bourgetu Europska obrambena agencija pokazuje svoje sustave i kapacitete maritimnog promatranja. U tom projektu je 17 europskih zemalja, uglavnom sjevernih, plus Norveška. Članice razmjenjuju obavještajne i druge informacije. Dakako, ovo je europska akcija, a ne NATO-ova, i Europska agencija za obranu je autonomna, ali ipak – i u NATO-u i u EU uglavnom su iste zemlje. Nema sumnje, NATO je glavni (i realno jedini) garant sigurnosti Europe, ali svi guraju i razvoj europskih obrambenih kapaciteta. Suradnja NATO-a i autonomne europske obrane vrlo je bliska (a totalnu bliskost sprečavaju Turska i Cipar, svaka u svojoj organizaciji). U svakom slučaju, demonstracija u Le Bourgetu neće biti samo akademska. Linije između Rusije i Zapada razdvajaju se i skoro svakim danom postaju jasnije.