Sredinom siječnja otac Klaus Mertes, rektor berlinske jezuitske gimnazije Canisisus-Kolleg, poslao je pismo na adrese 500 učenika u kojem ih je obavijestio kako je moguće da je u školi bilo zlostavljanja između 1975. i 1983. Ispričao se što su profesori žmirili na optužbe i zamolio sve žrtve da se jave.
Krajem siječnja otac Mertes na konferenciji za novinare obavijestio je javnost kako zna za sedam slučajeva zlostavljanja za koje su odgovorna dva svećenika. Istoga dana berlinska nadbiskupija priznala je da se provodi istraga protiv bivšeg svećenika u župi Svetog Križa u Berlin-Hohenschönhausenu. Incidenti su se dogodili 2001., no nadbiskupija za njih nije doznala sve do ljeta 2009.
Do početka veljače skandal se već bio proširio na cijelu zemlju. Sa svih strana su počeli stizati izvještaji o seksualnom zlostavljanju. Otac Stefan Dartmann, tijekom posjeta Berlinu, izjavio je kako se zna za 25 žrtava. Osim 20 učenika u Canisiusu, troje ih je još u školi svetog Oskara u Hamburgu i dvoje u školi svetog Vlaha u Schwarzwaldu. Optuženi svećenici Peter R. i Wolfgang P. bivši su jezuiti, no bili su aktivni i u drugim katoličkim institucijama u Njemačkoj i inozemstvu.
Nove žrtve jednog od svećenika javile su se i iz Hildescheimske biskupije, gdje je bio župnik od 1982. do 2003. Do sredine veljače već se znalo za ukupno 115 žrtava u jezuitskim školama, a zlostavljanje je datiralo sve od 50-ih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu otkriveni su i slučajevi zlostavljanja za koje su odgovorni palotinci i salezijanci, Družba Kćeri Milosrđa i franjevci, a skandal je kulminirao kad je objavljena vijest o sadističkom i seksualnom zlostavljanju u tri katoličke škole u Bavarskoj, od kojih je u jednoj zbor vodio papin brat od 1964. do 1994.
Sam Georg Ratzinger priznao da je znao ošamariti studente kako bi ih kaznio, ali uporno inzistira na tome kako nije znao da je u školi bilo seksualnog zlostavljanja.
Slučajevi zlostavljanja prijavljeni su ovih dana i u Nizozemskoj, njih dvjestotinjak; pedofilski skandal pogađa i Austriju (17 slučajeva), a pošteđen nije ostao ni Vatikan. Prošlog je tjedna otkriveno kako je jedan od papinih plemenitaša Angelo Balducci imao svodnika koji mu je po povoljnoj cijeni nabavljao mlade muške prostitutke među pjevačima, studentima teologije i ilegalnim useljenicima.
Čini se da Europa doživljava sudbinu Amerike otprije deset godina, gdje je pedofilija Katoličku crkvu dovela do bankrota jer je žrtvama seksualnog zlostavljanja morala isplatiti gotovo dvije milijarde dolara. Zastrašujućih slučajeva silovanja djece i mladih je toliko da pred time više nije moguće zatvarati oči što je, sada bez ikakve sumnje, bila višedesetljetna praksa Katoličke crkve, a kao glavni optuženik u toj mučnoj priči sve češće izranja jedno ime. Ono pape Benedikta XVI. kojeg javnost, sve glasnije, optužuje da je sračunato prikrivao zločine u najvećoj kršćanskoj organizaciji na svijetu koja ima milijardu članova, otprilike šestinu svjetske populacije.
Njemačka ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger optužila je tako početkom godine Vatikan da je zataškavao ozbiljne slučajeve seksualnog zlostavljanja. Tvrdi kako je direktiva Kongregacije za nauk vjere iz 2001., kojoj je Joseph Ratzinger bio na čelu prije nego što je izabran za papu, učinila teške slučajeve zlostavljanja predmetom papinske tajne. Ministrica je, naime, aludirala na dokument De delicitis gravioribus (O mnogo težim zločinima), koji se nastavlja na crkveni dokument iz 1962. - Crimen Sollicitationis (latinski za “zločin mamljenja”). Taj drugi, raniji dokument bio je pak 2006. predmet BBC-jeva filma “Seksualni zločini i Vatikan”, emitiranog u sklopu emisije Panorama, a potom i u drugim zemljama svijeta. Kontroverzni film snimio je Colm O’Gorman, i sam žrtva seksualnog zlostavljanja - silovan je u biskupiji u Fernsu, u okrugu Wexford u Irskoj, kad mu je bilo samo 14 godina.
U filmu je O’Gorman teško optužio papu Benedikta XVI., tvrdeći da je on, dok je bio samo kardinal, napisao tajnu vatikansku uredbu svim katoličkim biskupima na svijetu, instruirajući ih da interese Crkve stave ispred interesa zlostavljane djece. Tvrdio je i da se dokumentom preporučuje biskupima da, umjesto da seksualni zločin prijave relevantnim vlastima, ohrabre žrtvu, svjedoka i zlostavljača na – šutnju. A ako žrtva inzistira na tome da će otkriti istinu, onda joj treba zaprijetiti da će biti ekskomunicirana.
Mnogo toga u tom filmu nije bilo istina. Konkretno, Crimen sollicitationis nije napisao kardinal Joseph Ratzinger, nego 1962. Alfredo Ottaviani, tadašnji tajnik Svete kongregacije Svetog Ureda koji je 1966. promijenio ime u Kongregacija za nauk vjere. Pismo je uistinu bilo poslano svim nadbiskupima, biskupima i drugim lokalnim ordinarijima, uključujući i one Istočne crkve. U tom dokumentu Sveti Ured objasnio je proceduru postupanja prema svećenicima koji su optuženi da su iskoristili sakrament pokore kako bi od ispovjednika iskamčili seksualne usluge.
Prema tom propisu, svi katolici koji imaju saznanja o neprimjerenom ponašanju svećenika moraju to nadležnima prijaviti u roku od mjesec dana, u suprotnome će biti izbačeni iz crkve. Svećenike se pak, ovisno o težini prijestupa, ukorava ili im se sudi pred crkvenim sudom. To, međutim, vrijedi za slučaj kad se svećenik ogriješi o sakrament pokore, odnosno kad pokušava ucijeniti ispovjednika. Za slučajeve homoseksualnog ponašanja, općenja s djecom i životinjama, ovaj crkveni propis ne nameće legalnu obavezu, iako postoje moralne. No, i to valja naglasiti istine radi, iako se suđenje svećeniku odvija u tajnosti, u dokumentu se nigdje ne navodi da šutnja obvezuje žrtve ili da se one ne smiju obratiti državnim vlastima.
U drugom dokumentu, De delicitis gravioribus, koji uistinu jest napisao sadašnji papa, također nema govora o zataškavanju zločina. Problem je, međutim, u najmanju ruku moralne prirode; ni u jednome se dokumentu crkvene vlasti ne obvezuju da te zločine prijave civilnim vlastima. Prijestupnici se kažnjavaju na temelju crkvenih zakona, a najgora kazna koja im se može dogoditi jest da budu razriješeni svećeničke službe i postanu laici.
Povlašteni status Crkve uspio je potpuno paralizirati pravosudne vlasti u vjerojatno najkatoličkijoj zemlji na svijetu – Irskoj. Lani se Irska, naime, suočila s najtamnijom mrljom u svojoj prošlosti: u svibnju je objavljeno Ryanovo izvješće (Ryan Report) na više od 2500 stranica, koje potanko opisuje kako su svećenici više od 30 godina u tzv. industrijskim, katoličkim školama fizički i seksualno zlostavljali oko 30 tisuća djece, a u studenome i Murphyjevo izvješće (Murphy Report) koje je iscrpno opisivalo što su pak svećenici radili djeci u Dublinskoj nadbiskupiji.
Ryanovo izvješće, nazvano prema sucu Seanu Ryanu koji ga je sastavio na inicijativu Komisije za ispitivanje zlostavljanja djece (Commission to Inquire Child Abuse, CICA), mračno je štivo u pet svezaka koje neće nijednoga zlostavljača dovesti pred sud. Irske vlasti napisale su ga nakon devet godina istrage, ali su njegovo objavljivanje odgađale godinu dana, dok Katolička crkva na sudu nije izvojevala pobjedu i uspjela zabraniti objavu identiteta zlostavljača. To znači da svi oni u izvješću imaju pseudonime, osim onih koji su već osuđeni za zlostavljanje. Pljuska u lice žrtvama koje su u Irsku, proteklo desetljeće, dolazile sa svih strana svijeta, neke od njih već u poodmakloj dobi, kako bi svjedočili o strahotama koje su prošli. Koordinator grupe Survivors of Child Abuse, John Kelly, izgledao je kao uništen čovjek nakon objave izvješća: “Ništa, baš ništa u smislu pravde nije značajno objavljeno u tom izvještaju… Komisija nas je ohrabrila da otvorimo svoje rane. Učinili smo to… I one su ostale širom otvorene.”
Izvještaj obuhvaća uglavnom razdoblje od 1930. do 1970., a u njemu su svjedočanstva 1090 bivših učenika 216 industrijskih i dnevnih škola te štićenika popravnih domova. Devedeset posto ispitanih izjavilo je da je bilo fizički zlostavljano, a više od 500 ih je bilo i seksualno zlostavljano. Kroz te škole je prošlo ukupno oko 170 tisuća djece, odnosno oko 1,2 posto dječje populacije između 1936. i 1970. U industrijskim školama završavala su djeca uhvaćena kako prose, djeca bez skrbnika, ona koju roditelji nisu mogli uzdržavati, djeca čiji su roditelji završili u zatvoru ili su se pak i sama bavila kriminalom.
Papa Benedikt XVI. poručio je na sastanku irskim biskupima da pokažu “odlučnost” u suočavanju sa seksualnim zlostavljanjem, no nije eksplicitno pozvao da se kazne oni koji su počinili, kako je rekao, taj “gnjusni zločin”.
Maeve Lewis, psihoterapeutkinja i direktorica udruge One in Four za potporu žrtvama zlostavljanja u Irskoj, rekla je kako se nadala da će Vatikan progovoriti i o ulozi irske Crkve koja je zataškavala zločine. Dodala je kako je grupa razočarana što “Vatikan nije prihvatio odgovornost za svoju ulogu u podupiranju seksualnog zlostavljanja djece”.
Glasnogovornik Vatikana, otac Federico Lombardi, negirao je, više puta, da je Vatikan zataškavao slučajeve zlostavljanja.
No evo primjera koji pobija tu tvrdnju. James Carroll, novinar i autor knjige “Praktični katolik”, iznosi u svojoj nedavnoj kolumni na portalu The Daily Beast slučaj bostonskog kardinala Bernarda Lawa, koji je ocu Paulu Shanleyu omogućio niz seksualnih izleta. Shanley je danas u zatvoru u Massachusettsu, zbog silovanja djeteta. No zločinac je, i nakon što je Crkva potajno platila njegovim žrtvama, nastavio biti svećenik, a bostonski kardinal čak ga je preporučio za mjesto direktora katoličkog utočišta za beskućnike.
U zatvoru bi trebao sjediti i Bernard Law. Kad je jedna od Shanleyevih žrtava, Tom Blanchette, pristupio Lawu i ispričao mu za zlostavljanje, kardinal mu je položio ruku na glavu i rekao: “Ispovjednom tajnom obvezujem te da nikome nikad o tome ne govoriš.”
Godine 2002. bijes bostonskih katolika prisilio je Lawa na ostavku na mjesto nadbiskupa, no prema Vatikanu, on se ponio plemenito. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je nadsvećenikom Bazilike sv. Marije Velike u Rimu, što je jedno od najuglednijih mjesta u Crkvi. Law je i dalje na toj poziciji, iako je papa Benedikt, za posjeta Americi 2008., rekao novinarima kako se duboko srami zbog svećeničkih zločina počinjenih nad djecom u Americi.
Također, iako je u mnogo čemu pogriješio u svom filmu “Seksualni zločini i Vatikan”, Colm O’Gorman u nekim je stvarima ipak imao pravo. Primjerice, otkrio je da je samo u Vatikanu i oko njega u to doba živjelo sedam svećenika koje su djeca optužila za zlostavljanje. Da nije bilo Colma, svijet možda nikada ne bi dobio ni Fernski izvještaj (Ferns Report). Colm je, naime, svoju istragu o seksualnim zločinima u Katoličkoj crkvi počeo na vlastitom primjeru, u travnju 2002., koja je dovela do ostavke Brendana Comiskeya, fernskog biskupa. Colm je potom zatražio i vladinu istragu koja je dovela do Fernskog izvješća, objavljenog u listopadu 2005.
Istraga u Fernsu otkrila je 100 slučajeva zlostavljanja djece između 1962. i 2002., a optužen je 21 svećenik koji je radio u fernskoj biskupiji. Šest svećenika umrlo je prije nego što je protiv njih podignuta optužnica, a još ih je troje umrlo naknadno.
Izvješće detaljno opisuje kako je od 1960. do 1980. tadašnji biskup Donald Herlihy prijavljene slučajeve pedofilije redovito tretirao kao moralni problem. To je značilo da je svećenike koji su optuženi udaljio s njihove pozicije i premjestio ih u drugu župu. Pošto bi odslužili “kaznu”, vraćao ih je na staro radno mjesto.
Od 1980., kad je shvatio da problem ipak neće moći tako riješiti, počeo je svećenike zlostavljače slati psihologu na razgovor, no iako su psiholozi upozoravali da svećenici ne bi trebali raditi s djecom, biskup Herlihy im je to dopuštao, sve do 1983., kad je preminuo. Njegov nasljednik Brendan Comiskey morao je odstupiti s dužnosti 2002., jer djeci nikako nije pomogao.
“Mnogo više od tih zločina šokira upornost kojom Katolička crkva nastoji zaštititi zlostavljače i time, zapravo, još jednom zlostavlja njihove žrtve”, piše Carroll u svojoj kolumni. Katolička crkva ima tisućljetno iskustvo u opraštanju grijeha, a onaj koji se bavi takvim poslom, da bi održao kredibilitet, mora održati u javnosti auru nepogrešivosti.
Pretjerujemo? Ne ako je poznat govor koji je u rujnu prošle godine u Ujedinjenim narodima, na sjedinici Vijeća za ljudska prava, održao nadbiskup Silvano Tomasi, stalni promatrač Svete Stolice pri UN. Pošto je Keith Porteous Wood, predstavnik Međunarodne unije za čovječnost i etiku (International Humanist and Ethical Union), upozorio kako je Crkva prekršila nekoliko članaka Konvencije o ljudskim pravima djece nastavljajući zataškavati seksualno zlostavljanje, Tomasi se požalio kako i druge religije imaju takvih problema te da su protestanske i židovske zajednice mnogo gore od Katoličke crkve. Po njegovoj statistici, “samo je 1,5 do 5 posto katoličkog svećenstva odgovorno za seksualno zlostavljanje djece”. Ako se zna da u svijetu ima 1,5 milijun katoličkih svećenika, onda samo 1,5 posto iznosi, očito zanemarivih, 22.500 seksualnih zlostavljača.
Pored toga, tvrdio je Tomasi, svećenici koji su počinili te zločine nisu pedofili, nego homoseksualci koje privlače adolescenti. “Umjesto da govorimo o pedofiliji mnogo bi ispravnije bilo služiti se pojmom efebofilije, homoseksualne privlačnosti prema adolescentima. Od svih svećenika uključenih u zlostavljanje 80 do 90 posto ima tu manjinsku seksualnu orijentaciju koja podrazumijeva privlačnost prema dječacima od 11 do 17 godina”, objasnio je nadbiskup.
AOvi su argument jednako uvredljivi kao savjet koji je novinarka Kay Ebeling dobila od čikaškog kardinala kad je imala pet godina. “Čikaški kardinal Samuel Stritch stao je iznad mene i rekao mi: ‘Vrijeme je da prestaneš brbljati o tome što ti je učinio otac Horne.’” Prošlo je 40 godina prije nego što se Kay usudila o tome izustiti ijednu riječ. Danas brblja. Puno i nezaustavljivo na blogu City of Angel, posvećenom svim žrtvama svećeničke pedofilije.