Zgrozio je javnost u objema zemljama savjetnik bivše Janšine Vlade, britanski konzultant Keith Miles, koji huškačke navode ponavlja i u razgovoru za Globus, već je zaboravljena izjava vodećeg političkog analitičara u Ljubljani Vlade Miheljaka, koji je prije pola godine rekao da se na Balkanu za “25 kilometara teritorija govori topovima, a ne diplomatskim sredstvima”, dok su pozive koje je slovenski parlamentarac Zmago Jelinčič upućivao Srbima, Crnogorcima i Bosancima - da se s Ljubljanom udruže u boju protiv Hrvata - mnogi ocijenili posve irelevantnima.
Nažalost, čin poremećenog hrvatskog državljanina, koji je s bombama pokušao ući u Sloveniju kako bi izvršio atentat na Pahora, pokazao je koliko opasne mogu biti ideje o oružanom sukobu Hrvatske i Slovenije. Takve opcije možda ozbiljno promatraju samo eksperti nekih obavještajnih službi, a vojni analitičar Radija 101 Igor Tabak i publicist Boro Krstulović za Globus su priredili upravo dossier o najgorem, imaginarnom i, srećom, nerealnom scenariju raspleta hrvatsko-slovenske krize.
Predsjednik Mesić još se jednom namrštio, guste obrve pokrivale su mu gotovo pola očiju. Zar mu je baš ovo trebalo na kraju mandata... Ako ne donese odluku kao pravi državnik, njegova je politička karijera gotova i dobit će etiketu nastavljača hrvatske šutnje.
“Ajde, Stipe, nema nam druge”, požuruje ga predsjednik Parlamenta Luka Bebić. “Donesi odluku.” I bila je to istina, stvar je već otišla predaleko i svako odustajanje u ovom se trenutku više ničim ne bi moglo ispraviti. K tome još - što je ostavio iza sebe u osam godina mandata? Tito je ostavio Hrvatsku velikom, Tuđman joj je dao neovisnost, oslobodivši u četiri godine 30 posto teritorija... A on? Zar ne može vratiti ni nekoliko stotina četvornih metara koje Slovenci drže pod vojnom okupacijom 18 godina?
Incident na Muri. Jadranka Kosor šuti. “Što mi je ovo trebalo?” pomislila je. Novca nema, a svaka vojna akcija, pa zvao je netko i “vojna vježba”, dodatno će proširiti rupu u proračunu. A opet, ovo je prilika da se pokaže čeličnom lady. Šuker se znoji, znajući da će biti nemoguće dobiti i jedan euro kredita nakon ovoga. Dva mjeseca pošto je Vlada započela diplomatsku ofenzivu, ostala je još samo ova opcija.
Neposredan povod bila je akcija pogranične slovenske policije na lijevoj obali Mure, što je bila već ustaljena praksa, ali je ovaj put pucala prema našim policajcima koji se uporno nisu htjeli maknuti, ponavljajući kako su na hrvatskom teritoriju. Jedan je ranjen u nogu, i jedva je uz pomoć drugoga odšepao natrag. S obje strane rijeke rasporedili su se policijski specijalci; naši na desnoj, hrvatskoj obali, a slovenski na lijevoj - također hrvatskoj obali Mure.
Službeni odgovor Ljubljane kako je policija branila slovenski teritorij digao je na noge Hrvatsku. Braniteljske udruge prijetile su masovnim odlaskom i prelaskom na lijevu obalu, a oporba je optužila Vladu da se beskičmenjački postavila prema Slovencima, te da će nas oni “uskoro gledati sa Sljemena”. HDZ-ova je desnica nakon Sanaderova odlaska odlučila pokazati zube: preko ovoga se ne smije prijeći!
Nekoliko kilometara od mjesta incidenta postavljeno je topničko oružje i povećan broj vojnika.
Zatim smo NATO-u prijavili Sloveniju da vojnicima drži pod kontrolom Svetu Geru, naš teritorij, ali uobičajeno “dogovorite se sami” odgovaralo je samo Sloveniji. EU je regirala slično: “Riješite to bilateralno, umorni smo od vas.” Formalno - najmjerodavnije su mjesto Ujedinjeni narodi. Prema Povelji UN, svaka zemlja ima pravo na samoobranu. Ali, Slovenija nije pristala na arbitražu pred sudom, opet tražeći da se cijela granica rješava u paketu, u razgovorima.
Opcija je bila i ultimatum Sloveniji da u roku od dva tjedna povuče sve vojne postrojbe s hrvatskog teritorija ili ćemo smatrati da je napala Hrvatsku, na što ćemo odmah odgovoriti vojnom akcijom (uz prijetnju da će se eventualne mine koje bi se našle oko objekta na Sv. Geri smatrati oružanim napadom); od toga se odustalo jer bi se Sloveniji dalo vrijeme za pripremu i raspored vojnih snaga. Također, oni bi inzistirali na reakciji EU i NATO-a, nakon čega bi Hrvatska, zasigurno, morala popustiti pritiscima.
Najava. Umjesto toga, Hrvatska je odlučila za kraj rujna najaviti vojnu vježbu, i to uz granicu, što je inače potpuno neuobičajeno. Iz tog razloga privremeno je povučeno i 300-tinjak vojnika iz NATO-ove misije u Afganistanu. Pritisci nisu izostali, čak i vrlo ozbiljna upozorenja, ali Hrvatska se pozvala na pravo da svaka zemlja sama ima pravo odrediti gdje će provoditi svoju vojnu vježbu. Svako bi odustajanje sada značilo faktično prepuštanje teritorija Sloveniji.
Predsjednik Mesić stavlja zadnji potpis na naredbu i gura je prema načelniku Glavnog stožera Josipu Luciću. “O, ne...”, prolazi kroz glavu generala Zbora.
“Je l’ mi dobro stoji kravata?” upita Borut Pahor svoju šeficu kabineta. Simona Dimic tek je promrmljala: “Da, premijeru”, a on je već, u svojem tamnoplavom odijelu Pala Zilerija, prohujao pored nje i sjeo za stol za kojim su, osim članova Vlade, predsjednika Türka, predsjednika Državnega zbora Pavela Gantara i načelnika glavnog stožera Alojza Šteinera, bili i predsjednici svih parlamentarnih stranaka.
“Sad će Hrvati napraviti ključnu grešku!” slavodobitno će Pahor. “Do sada nismo bili u ovakvoj situaciji i potrebno je da svi stojimo kao jedan”, na što Janša samo dodaje: “Paa.. ja jesam. Ja bih im se oštro suprotstavio ako zauzmu Trdinov vrh.” Premijer stišće oči te se, škripeći zubima, pravi da ne čuje Janšinu očitu provokaciju.
“Neće se oni usuditi. Ali, ako krenu - naše je oružje propaganda, propaganda i propaganda!” otkriva Pahor taktiku.
Šteiner je taman izustio: “Pa nismo mi vojno baš tako slabi...”, kad uto utrčava zadihana Simona i objavljuje: “Hrvati su krenuli!”
Promatrači. Točno u 9:30 artiljerija HV-a raketnim je bacačima preorala prilazni dio do vojnog objekta na Svetoj Geri, a zatim specijalne postrojbe munjevito dolaze do njega. Nikakva otpora nema, ali su se slovenski vojnici zabarikadirali. Poručuje im se da će nadzemni dio biti sravnjen sa zemljom, a oni će ostati zatvoreni. Na to pet slovenskih vojnika izlazi, a naši ih, prema uputama, puštaju da odu u Sloveniju. O tome se obavještavaju i NATO-ovi vojni promatrači koji užasnuti bilježe sve detalje “vježbe”.
Hrvatske policijske specijalne postrojbe zauzimaju sve tzv. sporne točke duž granice, a posebna se pažnja posvećuje dijelu lijeve obale Mure, teritorija koji Slovenija prisvaja, iako je jasno hrvatski. Nakon topničkog djelovanja postrojbe se raspoređuju, ali postrojbe slovenske specijalne policije uzvraćaju vatru sa svog teritorija iz automatskog oružja. Hrvatsko teško topništvo ponovno djeluje i na nekoliko sati sve je utihnulo; obje strane evakuiraju civilno stanovništvo.
Pristigli iz okolnih gradova, Slovenci uzvraćaju topničkim napadom. Premoć u broju cijevi ipak donosi prednost HV-u i slovensko djelovanje prestaje nakon nekog vremena. Ovdje je započeo pravi rat!
Istovremeno patrolni brodovi Hrvatske mornarice, pod budnim okom topništva postavljenim duž obale Savudrijske vale, postavljaju crvene bove po sredini zaljeva, uz poruku Slovencima: svako plovilo koje kreće s namjerom prelaska crte sredine možete mirno prije toga preimenovati u “Ka dnu”!
Borut Pahor donosi najjaču stratešku odluku koju ima: odlučuje prekinuti opskrbu Hrvatske električnom energijom iz Krškog. “Ne možemo davati ekonomsku podršku balkanskom agresoru koji je brutalno napao našu Deželu! Nažalost, prisiljeni smo sav cestovni promet prema Hrvaškoj zatvoriti. Odgovornost je na Zagrebu.”
Promet. Dok na televiziji vrišti CNN Breaking news: “Rat Slovenije i Hrvatske”, predsjednik Mesić izdaje naredbu o zabrani kretanja brodova koji idu iz luke Koper i prema njoj. Upućuju ih na Trst. Austrijski trgovački promet morem time je upućen na talijansku luku (na prešutno zadovoljstvo Talijana). Slovenija odmah traži zatvaranje vojnog zračnog prometa te stalan nadzor i zraka od Italije, s kojom ima poseban ugovor o tome. Talijanska strana odgovara da će to učiniti čim Slovenija plati dosadašnju zaštitu. Slovenci bjesne, znajući da ni do sada Talijani nisu radili gotovo ništa u tom pogledu.
Manevar s Krškom bio je očekivan, te Mesić objavljuje da Hrvatska mora zaštititi naše vitalne interese i osigurati nesmetanu isporuku struje iz nuklearne elektrane. Nekoliko je specijalaca već bilo u blizini nuklearke, skriveno, u civilnoj odjeći, i zajedno s ostatkom postrojbi koji je brzo pristigao prijete dizanjem u zrak dalekovoda prema slovenskim potrošačima ako ih ne puste unutra. S vojnim postrojbama ulaze i hrvatski civilni stručnjaci koji su otpušteni nakon takve odluke Slovenije te preuzimaju upravljanje elektranom.
Strateški je najvažnija odluka ne prekidati opskrbu Slovenije strujom, čime se osnažuje argument da samo želimo neometan dotok iz elektrane kojoj smo suvlasnici.
Slovenija ne smije povući brigadu ni tenkove stacionirane kod Murske Sobote, Maribora i Slovenske Bistrice prema Krškom, zbog straha od upada HV-a na to područje. Ipak, najnepetije je u cijelom području oko Krškog. Slovenka vojska čeka upute iz Ljubljane nakon prijetnje HV-a da će prijeći u potpuni frontalni napad na tom pravcu ako uoče ijedno oklopno vozilo Slovenske vojske.
“Jeste li vi poludjeli?” povikao je Anders Fogh Rasmussen, glavni tajnik NATO-a, na hitnom sastanku vojnih delegacija u glavnom sjedištu. Slovenija odmah traži vojnu intervenciju Saveza iako zna da pravni mehanizam za takvo što ne postoji.
“Tehnički i pravno, Slovenci su držali naš teritorij i imali smo pravo upada na njihov”, neuvjerljivo, premda utemeljeno, argumentira hrvatska delegacija.
“Ma kakva intervencija?!? Izbacit ćemo iz Saveza i jedne i druge! Ni Grčka ni Turska nisu nikad zaratile! Odmah prekidajte sukob”, jednoglasan je stav članica.
Vijeće sigurnosti UN-a brzo se sastalo. Na sam spomen vojske u nuklearki svima se digla kosa na glavi (o čemu se odmah raspravljalo i u Bruxellesu). Hrvatska predlaže UN-ove plave kacige i promatrače EU, koji bi preuzeli nadzor spornih dijelova teritorija, uključujući i nuklearku.
Iako isprva oštro odbijaju i traže povratak na položaje prije sukoba, zbog jakog pritiska i činjenice da se radi o nuklearnoj elektrani, slovenska strana pristaje na zajednički nadzor (UN-a i Slovenije) nad nuklearkom, ali uz hrvatski uvjet da joj se garantira redovita isporuka, dakle zadržavanje postojećeg stanja. Zauzvrat će UN staviti pod kontrolu i Svetu Geru, čime nismo baš zadovoljni, ali - tako će biti na svim spornim dijelovima granice, što nam donekle odgovara jer se barem Slovenci neće šetati po našem teritoriju, pa je time dijelom cilj ispunjen, a obraz spašen.
“Mi smo žrtve balkanskih barbara! Sad je svima jasno zašto nikada nećemo dati pristanak za ulazak Hrvatske u EU”, pompozno je zagrmio Pahor s govornice u Bruxellesu.
“Ničim izazvani, Hrvati su krenuli u ubilački, vandalski pohod na najmiroljubiviju naciju u Europi! Takvima nema mjesta u Europi”, dodao je, naglasivši kako očekuje da EU potpuno izolira Hrvatsku. Nitko nije primijetio da tekst čita s mobitela, iz SMS-a koji mu je poslao Dimitrij Rupel.
Hrvatska oporba, ne mogavši bespogovorno podržati Vladu, a ni otvoreno se protiviti zaštiti nacionalnog teritorija, kritizira HDZ da se radi samo o pokušaju skretanja pozornosti nacije s nesposobnosti Vlade da riješi ekonomske probleme.
“Zašto baš sad sukob sa Slovenijom? Zašto to nije riješeno prije?” ne baš uvjerljivo pita Milanović, znajući da se u ovakvu trenutku ne smije previše konfrontirati s javnošću, koja je ipak donekle zadovoljna postignutim.
“Hrvaška je gubitnik! Cijeli ju je svijet osudio, nikad neće u EU!” izjavljuje Borut Pahor na nacionalnoj televiziji, već svjestan da će mu se Zmago krvi napiti optužbama o mlakosti.
Cijena. Cijena? Prava sitnica... Podatke o žrtvama zasad nitko ne iznosi javno.
Stjepanu Mesiću ovo je bio tek najblaži od desetak scenarija koji su mu proletjeli pred očima u pola minute koliko je bio odsutan. Ponovno se zagledao u crtu na koju treba staviti svoj potpis. “Ma čekajte, ljudi...”
USPOREDBA VOJNIH SNAGA
Hrvati u MiG-ovima protiv Slovenaca u Hummerima
Vojni analitičar Igor Tabak uspoređuje oružane snage Hrvatske i Slovenije te razmatra kakve bi siline bio eventualni sukob između dviju vojski, s obzirom na ljudstvo, naoružanje i borbeno iskustvo, i koja bi strana imala više izgleda za pobjedu
Kao i neovisne države koje brane, hrvatski i slovenski obrambeni sustav uspostavljani su paralelno. U početku su bili zasnovani na kombinaciji sustava teritorijalne obrane, časnika prebjeglih iz savezne vojske te domoljuba i entuzijasta. Dapače, Hrvatska i Slovenija početkom 90-ih čak su i planirale neku zajedničku obranu od invazije s istoka. Od toga nije bilo ništa – zajednički su planovi pali u vodu kad je JNA napala slovenske vlasti, a Hrvatska ostala tihim promatračem sukoba. Na temelju ratovanja protiv JNA počeo je i odvojeni razvoj ovih dviju vojski – danas toliko sličnih, a opet podosta različitih.
Oružane snage Slovenije.
U susjednoj je Sloveniji ratno sukobljavanje bilo kratko – počelo je u ranim satima 27. lipnja 1991., kada JNA aktivira modificiranu inačicu operativnoga plana Sutjeska 2. Pokušaj preuzimanja kontrole nad međunarodnim granicama Slovenije i smjene tamošnjih vlasti raspao se već u prvome tjednu provedbe, kad je postalo jasno da se 31. mariborski i 14. ljubljanski korpus JNA nisu uspjeli ni borbeno razviti, a kamoli ostvariti zadane im ciljeve. Slovenija je 7. srpnja 1991. potpisala i Brijunsku deklaraciju, formalni sporazum o obustavi neprijateljstava te povlačenju poražene savezne vojske.
JNA je dopušten i odvoz velike količine preostalog vojnoga materijala iz Slovenije, dovršen do 26. listopada 1991. Uz dio tog tereta, koji je u Hrvatskoj zaustavljen po putu, treba spomenuti i da je Slovenija tada dio zarobljene vojne opreme i darovala Hrvatskoj.
U trenutku svog velikog vojnog uspjeha slovenske su obrambene snage imale oko 45 tisuća ljudi (teritorijalna obrana od početnih oko 16 tisuća narasla je do 35 tisuća ljudi, a slovenska je policija, zajedno s pričuvom, imala ukupno oko 10 tisuća ljudi). U listopadu 1991. Slovenija se izmakla iz raspadajuće Jugoslavije te nastavila život u miru.
Sve do kraja 90-ih Oružane snage Republike Slovenije bile su vođene idejama o masovnijoj vojsci, zasnovanoj na ratnim iskustvima teritorijalne obrane. To se mijenja sa smirivanjem stanja u regiji – tijekom 2001. počele su promjene propisa i planiranje reforme. Poziv u NATO, u studenome 2002., Slovenija je dočekala s oružanim snagama od oko 76 tisuća ljudi profesionalnog sastava i ročnika.
Iste godine doneseni su i propisi o profesionalizaciji oružanih snaga – započeto je povećavanje profesionalnog sastava te ugovorne rezerve, dok se smanjuje broja ročnika. Ročno služenje vojne obveze ukinuto je gotovo godinu dana prije plana, sredinom 2003. Ukidanjem pet brigada težište je prebačeno na manje i modernije snage, pogodnije za sudjelovanje u međunarodnim vojnim misijama (u koje Slovenci odlaze od 1997.). Na proljeće 2004. Slovenija postaje članica i NATO-a i EU.
Današnje slovenske Oružane snage imaju oko 7100 ljudi kopnene vojske i zrakoplovstva. Kopnena se vojska sastoji od dvije brigade – 1. na sjeveroistoku države (pretežito za misije) i 72. na jugozapadu (za obranu teritorija) te niza manjih, specijaliziranih postrojbi – među ostalima i topništvo, veza, specijalci te malen mornarički dio. Osnovu slovenskog zrakoplovstva čine helikopteri i podzvučni zrakoplovi.
Dok se civilnim zračnim prometom nad Slovenijom upravlja iz regionalne kontrole leta u Beču, vojni je nadzor nad zračnim prostorom podijeljen – djelomično se ostvaruje kod kuće (ponajprije radarskom slikom dobivenom od saveznika), dok bi se za presretanje trebala brinuti Italija. Posljednjih godina ta suradnja nije tekla najbolje, što je u Sloveniji potaklo ideje o daljem razvoju vlastitog zrakoplovstva te doradi vojne zračne luke Cerklje ob Krki.
Sve u svemu, Slovenija ima malu vojsku, koncentriranu na suradnju s partnerima u NATO-u te sudjelovanje u međunarodnim vojnim misijama. Budući da ona nikad nije imala stvarno i veliko ratno iskustvo (posebno ne u vlastitim kompleksnijim i združenim operacijama), pitanje je kako bi takve oružane snage odgovorile na konvencionalne prijetnje većega opsega.
Oružane snage RH. Hrvatske obrambene snage u osnovi su se razvijale slično slovenskima, samo što se to radilo u ratu, pod izolacijom i uz bitno teže ekonomske uvjete. Hrvatska je bila prisiljena razvijati sve tri grane oružanih snaga praktički u njihovoj punini. U ratnoj mornarici, uz napadajnu flotu i desantne kapacitete, jedno smo vrijeme imali i podmornice.
U ratnome zrakoplovstvu imamo nadzvučne i podzvučne avione, transportnu avijaciju i helikoptere. Jednako kao i Slovenija, RH nakon 2000. godine počinje razmišljati o smanjivanju velike i klasične ratne vojske. Pri tome, Hrvatska je u reforme krenula s bitno masivnijom vojskom od slovenske, s obzirom na to da je na vrhuncu ratnih aktivnosti pod oružjem bilo oko 250 tisuća ljudi.
Nakon reformi hrvatske oružane snage i dalje imaju sve tri grane – HRM, HRZ i PZO te KoV. HRM uključuje dvije pomorske baze, s flotom i obalnom stražom; HRZ ima tri aktivne zračne baze i aktivnu mrežu modernih radara, obnovio je transportne helikoptere te razmišlja i o novim nadzvučnim letjelicama, zamjeni za postojeće MiG-ove 21. Kopnena je vojska ustrojena u dvije brigade te niz specijaliziranih postrojbi – i nakon reformi to je glavni dio Oružanih snaga.
I Hrvatska je 2008. prešla na potpuno profesionalnu vojsku koja aktivno djeluje i u vojnim operacijama UN-a, NATO-a i EU. Usprkos smanjivanju i radikalnome preustroju, hrvatski obrambeni sustav nije ostao pretežito ograničen na međunarodne vojne misije i samo formalno isticanje obrambene funkcije oružanih snaga.
Sučeljavanje. Iako su i Hrvatska i Slovenija reformirale svoje oružane snage na sličan način, potaknute sličnim zahtjevima i savjetima, rezultat njihovih promjena nije isti. Slovensko je težište stavljeno na sudjelovanje u međunarodnim misijama, što je usmjerilo i tehničku obnovu te modernizaciju. Nabavljeni su američki terenci Hummer, usklađeno je pješačko naoružanje, a počela je i isporuka finskih oklopnjaka. Nije se baš ulagalo u ofenzivna oružja. Umjesto nadzvučnih borbenih aviona, do krize se planiralo kupiti nove transportne letjelice. Umjesto napadnih helikoptera, nabavio se mali broj zapadnih transportnih.
Ugovor s Italijom bar je nakratko Sloveniji uštedio zračne baze i radare (koje si je Hrvatska priuštila), jednako kao što se u Deželi samo šuškalo o novim vojnim brodovima za plovidbu morem na koje polažu pretenzije. Osim uspostave pogona za remont topničkoga streljiva, Slovenija je obnovila i fond protuoklopnog oružja te protuzračnih raketnih sustava.
Dok problemi pri obuci i školovanju vojnoga kadra jednako more i Sloveniju i Hrvatsku, Lijepa Naša ipak je do prije nekoliko mjeseci nešto bolje rješavala pitanje ljudstva za službu u obrani. Iako je i dalje ratno iskustvo ljudstva (doduše, stečeno u sukobu koji je završio prije gotovo 14 godina) određeni plus na hrvatskoj strani, ta se kadrovska prednost istopila u ekonomskoj krizi – pad gospodarstva i u Sloveniji je ponovno potaknuo interes za posao u vojsci.
Premda su reforme za članstvo u NATO-u, zapravo, bitno smanjile ofenzivne kapacitete i Slovenije i Hrvatske, sama bi činjenica zajedničkoga članstva u Savezu odigrala bitnu ulogu tijekom ozbiljnog vojnog zaoštravanja međudržavnih odnosa. Njegova težina među članicama više nije u garanciji pomoći nakon napada (budući da sada ratuju ”saveznici“), nego ponajprije u pristupu informacijama. Pripreme za sukob praktički više nije moguće obavljati skriveno od saveznika. Jednako je tako i polje za politička posredovanja ostalih članica (zajedno s pritiscima) mnogo šire nego što je bilo.
To posebno vrijedi za državu kao što je Slovenija, koja, iako poprilično izbrušena u nizu bazičnih vojnih stvari, u pojedinim aspektima svoje obrane značajno ovisi o suradnji saveznika.