Planet doživljava traumatične trenutke u kojima, kao uvijek u takvim momentima, osjećaji nadrastaju činjenice, emocije nadvladavaju hladno rasuđivanje. To je logično.
Direktan povod za razložnu erupciju reakcija širom Europe jest strašni zločin u Parizu, prvo u redakciji satiričnog lista “Charlie Hebdo”, potom na ulici i na još dva mjesta. Prvobitni šok polako se ali sigurno transformirao u frustraciju, nevjericu i strah da su čitava jedna civilizacija, jedna kultura napadnuti brutalno, i to u zemlji koja je po mnogo čemu izvor te kulture.
Zločin je, uz spominjanje Pariza kao jednog od odredišta, bio najavljen. No najavi se nije vjerovalo, a kako i bi u općem kontekstu odnosa svjetskih istina i neistina, u percipiranju snaga između “nas” i “njih”. A neke su se stvari promijenile i nismo ih svjesni.
Europa se digla na noge s razlogom pokazujući odnos prema krvavom teroru i zločinu koji želi legitimirati neke sasvim druge, a postojeće “sustave vrijednosti” i prava. Uzvik “Svi smo mi Charlie” glasniji je i rasprostranjeniji nego, vjerojatno, ijedna parola od II. svjetskog rata do danas. Samo koji dan poslije, pojedinačno, s potpuno različitim motivima i razlozima, ne iz redova simpatizera terorista koji su prolili krv u Parizu, pojavilo se i: “Ja nisam Charlie.” Od onih koji se podjednako užasavaju terora u Parizu, ali ne bježe u samozavaravanje jer se “skrivaju pravi krivci”, do onih koji očekuju da će kapitalizirati mrak proizveden terorom.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA