Kampanja za priznanje palestinske države u Ujedinjenim narodima lansirana je i u Bruxellesu. U ponedjeljak je na trgu Schuman, pred zgradom Vijeća, osvanula 20-metarska palestinska zastava s natpisom: EU! Priznaj Palestinu! Istodobno je u zgradu Vijeća predan 913.171 potpis u peticiji europskih građana koji žele da njihove zemlje, Francuska, Britanija, Njemačka, 20. rujna u UN-u glasaju za priznanje.

Ali, hoće li vlade tako postupiti, vidjet ćemo 20. rujna. Istočne zemlje EU-a, koje se oko tih pitanja konzultiraju sa SAD-om, nisu sklone priznanju. EU još nema jedinstven stav oko priznanja, rekla je visoka predstavnica Catherine Ashton sa svoje bliskoistočne turneje, a EU “želi da se rješenje nađe kroz pregovore”.

Ovo je prava, briselska, pitijski smišljena rečenica jer, naime, ne govori baš ništa o priznanju palestinske države. Izrael je taj koji bi do dogovora oko priznanja palestinske države želio “doći kroz pregovore”, a palestinsko vodstvo želi “nastaviti pregovore, ali tako da palestinska strana nastupa s boljih pozicija, što će se dogoditi nakon priznanja”.

Rizik je za Europsku Uniju taj što ona na Bliskom istoku ima utjecaja - ima ga najviše Pariz, ali ima i London, i Berlin, i ponegdje i Rim - ali ima ga i EU u cjelini. Točno, svi gledaju i slušaju Ameriku, jer se zna tko je tamo priznati i osporavani šef, ali opet, EU je ondje prilično velik igrač. No, ako ne bude imala jedinstven stav prema ovom pitanju, njezin će utjecaj oslabjeti. Dakle, u sljedećih desetak dana EU će nastojati, sa svoje strane, postići dogovor oko nastupa u New Yorku.

Rusija već ima stav - priznat će palestinsku državu.

U regiji Bliskog istoka, fenomenalnom diplomatskom akcijom, izdigla se Turska. Posljednjih tjedana i dana, pošto je zaoštrila s Izraelom, jako je ojačala svoje pozicije: priznat će palestinsku državu, što će je dodatno ojačati. Turska je dugoročni pobjednik diplomatske i geopolitičke zbrke uoči glasanja u UN-u.

Pogoršanje odnosa Izraela s Turskom uslijedilo je nakon incidenta oko broda s humanitarnom pomoći za Gazu u kojem su izraelske snage ubile dva mirovna aktivista. U Gazi je iz kompleksnih razloga vrlo teška humanitarna situacija, ali je istina i da je turski brod bio politička provokacija. Netanyahu je odbio da se ispriča, smatrajući da bi to arapski svijet protumačio kao slabost, što je nedopustivo. Ali, to je vodilo daljem zaoštravanju odnosa između dvije zemlje.

Sad kad je vidio da će na svaku oštru riječ Ankara odgovoriti pet puta oštrije Netanyahu se ipak povlači. Slično je i s Egiptom.

Abbasov zahtjev Mahmud Abbas tražit će priznanje palestinske države u granicama otprije rata 1967.

To su granice na kojima su Palestinci živjeli od 1948., kad je bio prvi izraelsko-arapski rat, pa do Šestodnevnog rata 1967. Teritoriji na kojima su živjeli Palestinci bili su dio Palestinskog mandata, koji je međunarodna zajednica stvorila 1922. Njih su zauzeli današnji Jordan (Zapadnu obalu) i današnji Egipat (Gazu). Godine 1967. buknuo je Šestodnevni rat, u kojem je Izrael pobijedio i zauzeo pojas Gaze i Sinaj (od Egipta), Zapadnu obalu, istočni Jeruzalem, koji Palestinci smatraju dijelom Zapadne obale i Golansku visoravan (od Sirije). Sve arapske zemlje u okruženju poricale su pravo na opstanak Izraelu, koji je ovaj rat opravdavao borbom za opastanak i strateškom obranom, u čemu je vjerojatno imao pravo. Nakon raznih sukoba i ratova pokrenut je mirovni proces u Oslu, razgovori na kojima se dugogodišnji vođa Fataha, Jaser Arafat, uspio prometnuti od terorista do dobitnika Nobela za mir. Princip razgovora u Oslu bio je da se prvo riješe laka pitanja, a onda prijeđe na teža. Konačno, jedan rezultat procesa u Oslu 1993. bio je i to da je dio teritorija označen kao Palestinska autonomija.

To je područje koje su od tada intenzivno financijski pomagali EU i SAD, koji pak istodobno daje golema sredstva i Egiptu, jer je Egipat pristao na strateški mir. Amerika godišnje odvaja osam milijardi eura, od čega mali dio ide maloj Palestinskoj autonomiji, a ostalo Egiptu.

I taj novac bio je previše za političko vodstvo Palestine. Što se događa u zemlji u kojoj nema institucija i prave države, a vlada partijska samovolja – korupcija? Muhamed Abbas i njegova vlada kultivirani su, sekularni, svjetski ljudi, Abbas sam mnogo je bolji od Arafata - ali, kao uprava, kao moguća vlada, nagrizeni su korupcijom koja je postala tradicija. Među samim Palestincima vladalo je nezadovoljstvo, koje je iskoristio Hamas. To je ekstremna, klerikalna, teroristička organizacija, a financirana je, ideološki potvrđena i kontrolirana od Irana i Sirije. Hamas se također potpisao pod stotine terorističkih napada na Izrael.

Slijedeći političku liniju Irana i Sirije, Hamas ne priznaje ni pravo Izraelu na opstanak. Ali, igrajući kod frustriranog naroda na antiizraelske osjećaje i, istodobno, brinući se za neke narodne potrebe, koje je Fatah zaboravio, kao zdravstvenu zaštitu, pomoć starijima itd., Hamas ima mnogo veću podršku. I tamo je, čak dakle i među Palestincima, koji se ističu među Arapima kao moderni, školovani, trgovački spretni, došlo do tragičnog razvoja - elita koja je imala sve šanse, prije svega stranka Fatah, što zastupa demokraciju i sekularizam, postala je do srži korumpirana i zgadila je narodu sve te lijepe riječi.

Da sad, sutra, bude priznata Palestina, tamošnji stanovnici stvarno ne bi imali od čega živjeti. Ne bi imali struje, vode, plina, ničega, jer im sve to omogućava Izrael, kao uređena država, a Fatah ništa od toga nije izgradio niti se pobrinuo.

Ali, uvjet da Palestinci uopće podnesu zahtjev da ih u UN-u priznaju, bio je unutarpalestinski sporazum velikih protivnika, racionalnog Fataha i Hamasa. Normalno, Hamas bi morao odustati od takve ideologije.

“Hamas se mora mijenjati, jer mu drugo, budući da dolazi do demokratskih promjena, ne preostaje. No Abbas također neće trajati dugo, nego do prvih demokratskih izbora u novoj palestinskoj državi. Abbas i Hamas sad su sklopili sporazum, jer im je cilj osnivanje države. Mladi Palestinci su tako uznemireni i izluđeni, što međunarodnom politikom, što korumpiranom vlašću, što Hamasom, da se sprema nova intifada”, kaže kolega novinar, Palestinac koji se, “zbog toga što nema svoju zemlju, nego radi za druge”, ne želi javno predstaviti.

“Kakva bi bila priroda treće intifade, ne znam. Mislim da neće biti ideološki obojena, ali nitko ne može reći kamo će nas odvesti. Zato je priznanje palestinske države način da se ti zahtjevi kanaliziraju. Bit će nam lakše.”

Ni Abbas ne smatra da će buduća Palestina doista ikada postojati u granicama prije 1967., ali to će biti polazna točka za dalje pregovore. Time je dao na znanje da se to što traži i ne razlikuje previše od onoga što je nedavno predložio Barack Obama - razgovori o zamjeni teritorija. Prva i osnovna briga Izraela jest sigurnost njezinih građana i svi potezi izlaze iz tog osnovnog zahtjeva. U Izraelu je momentalno i već dugo na vlasti strahovito desničarski premijer Netanyahu, ali i on je tamo zato što su Izraelci i sami izgubili povjerenje u pregovore i biraju nekog tko ima čvrstu ruku. Naime, prema međunarodnoj javnosti, Izrael ostavlja dojam mučitelja jadnih Arapa, i doista, ponaša se tvrdo i nesmiljeno - ali, dakako, Arafat nije u stvarnosti bio junak, nego je govorio jedno a radio drugo, dok su Izraelce svako toliko raznosili teroristički napadi.

Dakle, Izrael će u daljnjim pregovorima tražiti za sebe sigurnost. Palestinci i drugi Arapi znaju da je to jedino što kod Izraelaca igra i prodavat će im sigurnost za neke ustupke. Problem je što jedni drugima ne vjeruju i nemaju zašto vjerovati.

Kako sada stvari stoje, deset dana prije glasanja u UN-u, Amerika će udariti vetom u Vijeću sigurnosti. Ali, kad to napravi, neće joj biti lako i neće to napraviti jednako voljko kao prije nekoliko godina.

Ali, što će onda dobiti Palestinci? Puno toga. Dobit će val priznanja u Generalnoj skupštini. Sad nisu ništa, a bit će polupriznata ili skoro priznata zemlja. Službeno, imat će ojačani status nečlanice, zemlje “promatrača”. Imat će pristup desecima tijela i agencija u UN-u. Neki ističu da će imati i pravo tužiti Izrael Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Bit će mnogo više nego što su sada - a sad su samo narod pod okupacijom na spornim teritorijima, kako je rekao jedan lider Fataha.

Ipak, Izrael će i dalje kontrolirati taj teritorij – što je kombinacija koja ne osigurava mir.

Isto tako, ovaj status neće biti povoljan ni za Sjedinjene Države.

Na to je, u fenomenalno inteligentnom članku u New York Timesu, upozorio princ Turki Al-Faisal, bivši saudijski ambasador u Americi. Savjetovao je Americi da prizna Palestinu, jer će tako zajamčiti sigurnost  Izraelu, oslabiti Iran, omogućiti Saudijskoj Arabiji da i dalje bude vjeran američki saveznik, pomoći demokratizaciji Egipta te pojačati svoj utjecaj u regiji.

Sve to, sigurno, zna i Obama. Tajnik za obranu Robert Gates, koji je nedavno odstupio, baš je izjavio da se Netanyahu ponaša kao nezahvalno derište koje ne želi ozbiljne pregovore o palestinskoj državi.

No, to govori o utjecaju desnih republikanaca i čajankara koji je strahovito jak. Netanyahu je blizak s bivšim potpredsjednikom Dickom Cheneyem, koji je izjavio da je siguran da bi Izrael mogao, ako treba, preventivno bombardirati i Iran, kako bi uništio njihova nuklearna postrojenja. Što, dakle, oni žele, takvim najavama, deset dana prije odlučujućeg glasanja? Žele, očigledno, dignuti nivo panike i provokacije, jer je jasno da Izrael funkcionira kao 51. američka država i da bi time i Amerika bila uvučena u pravi, otvoreni, nezamislivo opasan rat, mnogo opasniji od Iraka i Afganistana zajedno. Moguće je, također, da Netanyahu odrađuje posao potkopavanja Obame u velikim strateškim pitanjima, računajući na apsolutnu podršku kad se republikanci vrate na vlast. Ali, Netanyahu u toj politici neće imati podršku EU, a do toga mu je ipak veoma stalo.

EU preko Catherine Ashton traži od Netanyahua velike ustupke, a ako ih ne napravi, EU prijeti priznanjem Palestine. Jedan od zahtjeva EU jest napuštanje naselja - ili nekih od njih - na okupiranim područjima.

Ali, zašto na kraju Izrael ne prizna Palestinu? Najviše zato što Hamas ne priznaje pravo Izraela da postoji i zato što želi da se zna s čime se ide u priznanje. Izrael već sada ima 22 posto arapskog stanovništva, zadovoljan je da tako ostane, ali ne bi primao natrag izbjeglice - a to će biti glavni zahtjev nove države. To je linija ispod koje Izrael, i kad prođe Netanyahu i dođe netko simpatičan, neće ići, rekla nam je Ilana Bet-El, izraelska stručnjakinja za sigurnost iz Bruxellesa.

Ali, dodala je, moguć je velik dio dogovora, pa čak i demontaža naselja na Zapadnoj obali, i Jeruzalem kao dvojni glavni grad.