Odgovarajući na pitanje kako gleda na današnju ljevicu u Europi, Tariq Ali - lijevi intelektualac i jedan od sudionika Subversive film festivala u svibnju prošle godine - odgovorio je: “Ljevica zapravo ne postoji. Nema više masovnih lijevih partija koje smo imali prije.”
Svakako, Tariq Ali zna da postoje njemački socijaldemokrati ili britanski laburisti, i da su to prilično masovne stranke, ali očito ih ne računa pod ljevicu, jer smatra - u čemu nije nimalo usamljen – da to nisu stranke koje igraju svoju negdašnju povijesnu ulogu zastupnica rada protiv kapitala.
Nije, dakle, stvar u tome što su danas u Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj i Italiji na vlasti konzervativci ili desni centar, jer se to relativno brzo može promijeniti. Sarkozy je pretrpio znakovito težak poraz na regionalnim izborima prošle godine, te bi lako mogao otići na izborima 2012., a Berlusconi je i nedavno jedva spasio vladu. U Njemačkoj su, pak, od krize najviše profitirali Zeleni koji bi po anketama na idućim izborima mogli osvojiti rekordnih 20% glasova, što čini izglednom buduću vladajuću koaliciju s SPD-om.
Britanski konzervativci imaju najviše vremena, no nakon što su 9. prosinca odlučili podignuti gornju granicu za školarine od 3290 funti na 9000 funti, a usput duplo podigli kamate na studentske kredite, naletjeli su na žestok bunt studenata čiji su sukobi s policajcima na konjima izgledali kao iz kakvog mrklog TV kalendara.
U Francuskoj su u listopadu buknule demonstracije protiv pomicanja granice za mirovinu, a štrajk radnika u rafinerijama, umjesto studentske, stvarao je energetsku blokadu.
U Rimu se po zgradama sveučilišta ovih dana mogu vidjeti parole otpora - slične kao lani u Zagrebu – u prosincu se tamo također protestiralo.
Njemačka pak policija u listopadu je u začudno brutalnom naletu razbila prosvjede, uglavnom običnih građana, protiv golemog građevinskog projekta “Stuttgart 21” koji bi trebao koštati vrtoglavih 7 milijardi eura, pa su građani procijenili da će projekt zbog interesa kapitala opelješiti gradsku kasu, te neće ostati za druge potrebe. Usput rečeno: premda se ova priča uspoređuje s Varšavskom, zanimljivija je usporedba s Arenom (i drugim dvoranama) - samo što u nas nitko unaprijed nije razmišljao o tome da “rukometno-kaubojskom” Zagrebu neće ostati novca za vrtiće. U svakom slučaju na terenu zapravo ima sve više ozbiljnog otpora spram neoliberalne politike, te daljnjeg svaljivanja na leđa građana tereta krize koju je ta politika proizvela, a koja se nema namjeru mijenjati, nego uvjeriti građane da moraju stegnuti remen, imati jeftiniju državu, e da bi se mogli pokriti gubici koje je, u svjetskoj financijskoj šizi, proizveo prije svega privatni bankarski sektor.
Otpora dakle ima, no kad se govori o europskoj institucionalnoj ljevici, ona s ovim pojavama jedva da komunicira – slično kao što hrvatske stranke ljevice nemaju nikakve veze sa studentskom blokadom.
Štoviše, na istoku Europe ljevica često čak ni retorički ne zastupa drukčije stavove od neoliberala kad se govori o ekonomiji i preraspodjeli bogatstva k nižim slojevima, nego varira istu priču kao konzervativci, usvojivši praktički (premda uglavnom nisu o tome informirani) thatcherovsku parolu: There is no alternative (Nema alternative). “Nužno” je ovo, “neizbježno” je ono, to su mantre koje su osvojile gotovo cijelo političko polje. Pa ako je svima isto nužno i neizbježno – npr. “rezovi” - u čemu je politička razlika: u finesama?
Zašto, recimo, nije nužno i neizbježno temeljito iznova razmisliti o konceptu “javno-privatnog partnerstva”, da ne bude novih Arena ili Orco grupa – čiji se direktor, čim su ga priveli na ispitivanje, počeo uvrijeđeno spominjati komunizam?
Uistinu, na istoku Europe kapital se ništa ne smije pitati, da ne bi slučajno ispalo da su ti postupci “ostaci komunizma” - što izgleda anegdotalno, ali je zapravo stvarna slika straha koji istočnoeuropsku ljevicu tjera u tvrdi ekonomski liberalizam, sve da ne ispadne da se nisu dovoljno reformirali. Dakako, “ostaci komunizma” nisu kapitalu problem kad ih treba jeftino privatizirati, onda hipotekarno zadužiti itd., jer je to “nužno & neizbježno”.
U zanimljivom intervjuu što ga je ljetos “Mladina” napravila s filozofom Mladenom Dolarom, on govori o tome kao su “nužno je” i “neizbježno je” uvijek tipično ideološke izjave – jer kažu da drugog puta nema - premda se predstavljaju kao neutralne. Dolar sažima povijest ove ideologizacije: “Neoliberalna agenda postavljena je krajem 70-ih i početkom 80-ih s dvojcem Thatcher-Reagan, najprije kao fundamentalizam, a onda kao neutralni opći okvir. A oni koji su tu agendu doveli do kraja bili su Schröder i Blair. Blair je proveo konzervativnu revoluciju Margaret Thatcher. Određeni tip politike, koji je ljevica u nekom uglađenijem obliku preuzela kao svoj, time je mogao postati univerzalni okvir unutar kojega razumijemo svijet.”
Radi se, dakle, o tom “univerzalnom okviru unutar kojeg razumijemo svijet” - na terenu ekonomije, a time i radničkih i socijalnih pitanja - gdje je ljevica s “trećim putom” odustala od svojih politika, koje bi, barem nominalno, mogle biti slijedeće: ojačati socijalnu državu, stisnuti korporacije, ozbiljno oporezovati bogate, regulirati tržište, smanjiti lobističku moć financijskog sektora, preuzimati skandinavske socioekonomske modele, itd. Nije rečeno da je izvedivo – kao i većina predizbornih obećanja – ali primjetno je da slične stvari nitko i ne obećava.
U istočnoj Europi, što zbog masovne neupućenosti, što zbog manipulacije strahovima od “sablasti prošlosti”, neoliberalizam je prihvaćen kao normalan put (privatizacije, sve na tržište, itd...), jer svi misle da to vodi u “zapadni kapitalizam”, koji će se jednom rascvasti. Na Zapadu, pak, gdje također postoji proces privatizacije nekoć javnog sektora, ljudi jasnije percipiraju socijalni udar i znaju da im je danas većini gore nego prije, ne zbog nekog krivog “naslijeđa”, a niti zbog “mentaliteta” - što je priča koja nastupa kad luzere treba uvjeriti da su si sami krivi. Stvar je naprosto u tome da je neoliberalizam toliko obogatio manjinu, a toliko osiromašio srednje-niže slojeve da oni više ne mogu dovoljno kupovati da bi dalje vrtjeli ekonomiju. Odatle američki sub-prime krediti za niže slojeve, jer priča se morala vrtjeti, a iscrpila se stvarna kupovna moć (što je pravi problem).
Problem europske ljevice je u tome što još nije našla politiku koja će tu napravi obrat, a često se, kao u istočnoj Europi, ni retorički ne miče s pozicija blairovskog trećeg puta. U toj situaciji kad u socijalno-ekonomskoj politici nema više razlike između ljevice i desnice, ili se ona barem sve više gubi, razlika između ljevice i desnice – reći će Mladen Dolar – “postoji samo još u kulturnim temama: pobačaj, istospolni, izbrisani”. Tome se pridodaju, na našem terenu, i teme ideoloških naslijeđa (lijevo-desnih identifikacija) iz bliže prošlosti - vječno podgrijavane da bi stranke motivirale zamrle birače i ponudile barem nešto “za dušu” kad već nema suštinski različitih politika. “Ljudi su očito zaboravili da imaju klasni interes. Ili bolje rečeno: ljude su uvjerili da klasne borbe više nema i da postoji samo još kulturna borba”, kaže o tome Mladen Dolar.
To da desnica prikriva klasnu problematiku i socijalne razlike, te da igra na “identitet” i “kulturu” - kao npr. u naglašavanju imigrantskog problema, na što je igrao Sarkozy, a već pomalo i Merkel – zapravo je očekivano. Zamjenska politika ljevice na terenu “kulture” i tolerancije, bez rješenja glavnih socijalnih tema, za klasičnu glasačku bazu ljevice - šire shvaćeno radništvo - jest premalo.
Praktički na cijelom kontinentu, svi oni koji u neoliberalnom kapitalizmu ne profitiraju nego stalno nešto gube - ne vide opciju koja ih zastupa, što je naravno opasna situacija, jer manipuliranje frustracijom može usmeriti gnjev spram “drugih”, manjina i imigranata, kao lakih meta, čega je i u Europi sve više. Zamislimo da u Hrvatskoj ima imigranata koliko u prosječnoj zapadnoeuropskoj državi – svi bi već bili uvjereni da je u njima problem jer parazitiraju na socijalnoj pomoći. Ali kako takvih nema – tu i desnica ima problem. Nema ni dovoljno Roma kao Mađarskoj. Na koga uprijeti prstom? Situacija je kompleksna i tu će trebati, čini se, da sami sebe proglasimo parazitima.
Kako vidimo, nije u Hrvatskoj lako ni ljevici ni desnici. S kojom će pričom izaći na izbore? Podsjetimo se načas 80-ih, kad je stisla kriza, a nije se moglo govoriti o stvarnoj promjeni politike – tada je već smišljena ta lijepa deviza: “Svi smo mi krivi.”