Od trenutka kad smo kročili kroz vrata isprepletena žičanom ogradom, netko nas je morao promatrati preko kamera. Neprestano, svaki naš korak, od trenutka kad su Globusovi reporteri došli pa dok, nekoliko sati kasnije, nisu za sobom zatvorili ograđeni prostor. Gledaju nas kamere, u laboratoriju paze da nismo ni u jednom trenutku nekome nestali iz vida. To je gotovo nemoguće jer je prostor zapravo mali. Ovdje se proučava - ebola.
Laboratorij najjačeg sigurnosnog stupnja jednokatnica je koja se nalazi u 9. okrugu na jugozapadu Budimpešte. U toj jednokatnici nikad ne boravi previše ljudi, jer nemaju ovlasti. Sveukupno je tu zaposleno jedva tridesetak znanstvenika i liječnika. Iza vrata koja nemaju ni prozora nalazi se skladište u kojima su virusi. Neki od njih učahureni na temperaturi i od minus 130 ili minus 150 Celzijevih stupnjeva. Tamo je virus ebole, pohranjen na sigurno, kao i njegova braća po zlu. Ovdje nitko ne može provaliti jer je postavljen niz zaštita - o nekima nam govore, o većini ne.
Virusi su zatvoreni gotovo u sarkofazima - do njih se može samo uz šifre, otiske prstiju, posebne ključeve. Vrlo je malo onih koji znaju kako se ova vrata, koja na prvi pogled djeluju posve obično i bezazleno, otvaraju. Posvuda je naljepnica “opasnost”. Uz svu sofisticiranu opremu koja ovdje postoji, laboratorij je kvadraturom manji od prosječnog građanskog stana. U njega smije ući samo pet ljudi.
Mi ga gledamo isključivo kroz neprobojno staklo koje bi izdržalo i metke i požar, čak i da kojim slučajem uđemo u njega, tamo su senzori zbog kojih bi istog trena netko za nama upao u prostoriju.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA