Godinama sam u kolumni u Globusu spominjala zgradu u kojoj živim u Bruxellesu: šesterokatnicu, u centru grada, po dva stana na katu, osim prizemlja – gdje je bio predviđen samo stan za kućepaziteljicu – i zadnjeg kata, gdje se na više od 200 kvadrata prostire stan jedne odvjetnice.
Ispod mene živjela je umirovljena vlasnica papirnice i knjigovežnice i njen suprug, umirovljeni vlasnik trgovine cipela. Iznad mene bivša glavna medicinska sestra velike bolnice, prijevremeno umirovljena zbog bolesti. Vlasnica papirnice ponovno se udala kao udovica i odselila, a doselila se kubanska obitelj imigranata. Preko puta njih je englesko-španjolski bračni par, rade nešto vezano za EU. Na mom katu, eto ja, i preko puta udovica iz Konga, medicinska sestra, koja je uspješno odgojila i školovala četvero djece, svi su završili fakultete, dečki tehničke, djevojke više škole za medicinske sestre. Iznad mene majci se ponovno vratio sin, glumac alternativnih teatara, očigledno u potrazi za angažmanom. Drugo joj je dijete, kći, učiteljica klavira.
Tipična zgrada Iznad njih na četvrtom katu ponovo su Kubanci, vrlo pristojni ljudi, pa 98-godišnja gospođa koja slavi rođendan svakih pola godine, a dan-danas živi od rente od prodaje posjeda u Kongu prije osamostaljenja te bivše belgijske kolonije. Zatim, na petom katu stanuje obitelj Čečena, kombiniranog židovsko-muslimanskog imena, ona ima kultiviran nastup, a on je ljepuškast i koketan, dobro govori zapadnobalkanski, “naučio s drugovima” (kojim i gdje ne želim ni znati). Još jedni Belgijanci, pilot sad već bivše nacionalne zrakoplovne kompanije koji sad radi na ugovore i profesorica, i na kraju, spomenuta vremešna umirovljena odvjetnica kojoj je pokojni muž bio poznati novinar. Svima nam stanovi gledaju na vrlo prometnu briselsku ulicu koja vodi od centra do europskih institucija.
Nema demonstracija koje ovuda ne prođu, pa ih mi, stanovnici ove tipične zgrade u srcu Zapadne Europe, zgrade koja gotovo idealno reprezentira europsku situaciju od imigracije do klasne zastupljenosti, ne možemo ignorirati. Vrlo često, to su demonstracije sindikata koji protestiraju zbog smanjenja prava.
Prošli tjedan cijeli Bruxelles bio je u režimu generalnog štrajka. Bez gradskog prometa, zatvorenih trgovina, stanovnika koji su ostali kod kuće, skoro abnormalna tišina vladala je centrom grada, kao upozorenje kakav bi bio život bez ekonomske aktivnosti – predviđanje što će se dogoditi ako se zaista uguši srednja klasa. A taj nedavni štrajk bio je upravo u vezi s prevelikim stezanjem srednjeg sloja, onog između kronično siromašnih i radništva s jedne, i vrlo bogatih s druge strane.
Moja zgrada fantastičan je simbol za raspodjelu bogatstva srednje klase jednog zapadnoeuropskog grada: odvjetnica i mala rentijerka na vrhu kuće, kućepaziteljca pri samom dnu, a između vlasnici malih biznisa i državni službenici. S vremenom smo se uvalili mi došljaci, od kojih su neki pri dnu raspodjele, a neki srednja klasa, ali samo dok su sve loptice u zraku. Bilo koji neočekivani događaj, na primjer bolest, bez obzira na pokriveno zdravstveno osiguranje, srušio bi konstrukciju. Prevelik broj pripadnika srednje klase počinje osjećati manjak temeljne sigurnosti. Istina je da srednja klasa raste, da Kina i Indija, i neke zemlje Afrike postaju bogatije jer njihov srednji sloj postaje utjecajniji. Ali, u Americi i Europi događa se obratno.
Novi statistički podaci i analize otkrivaju da američka srednja klasa, a nju se definira kao one što sudjeluju u 20 do 80 posto distribucije bogatstva, nije više najbogatija na svijetu, kao što je bila od sredine prošlog stoljeća. Pretekla ju je kanadska srednja klasa i srednja klasa Europske unije. Barack Obama se u izbornim kampanjama obraćao srednjoj klasi i obećavao njen napredak, ali zasad se on nije ostvario. Amerika ekonomski raste, ali distribucija dohotka nije takva da svi osjećaju blagodati, konstatirali su komentatori. Tri su glavna razloga, navode analitičari think tanka LIS koji je proveo ovo istraživanje u 2014. godini, a što su komentirali vodeći mediji.
Razlozi propasti Prvo, skuplje kvalitetno obrazovanje zbog čega je industriji teže zapošljavati visokostručne kadrove. Amerikanci od 55-65 godina daleko su najbolji u industrijaliziranom svijetu u matematičkom obrazovanju, pismenosti i tehnološkim vještinama, prema istraživanju OECD-a. Amerikanci od 16-24 godine u istim su vještinama pri dnu tablice industrijaliziranog svijeta, daleko iza Japana, Australije, Kanade i sjevera i zapada Europe. Drugi razlog pada američke klase jest da se rast BDP-a manje reflektira na srednju klasu nego drugdje u industrijaliziranom svijetu. Treći su dio porezi, koji u SAD-u, prema OECD-u, pogoduju prvenstveno najbogatijima. Političke posljedice nazadovanja srednje klase u Americi bit će najvidljivije u njihovoj globalnoj poziciji. Nezajažljiva pohlepa koja je počela za Reaganove ere, pogodovanje najbogatijima pod svaku cijenu – a ne, kao što treba biti, pogodovanje svima i jednake šanse baš svima, što je bila osnova podizanja divne, sjajne Amerike – skupo će stajati ne samo njih nego sve nas. U Europi pak nakon Drugog svjetskog rata, u pretečama Unije, razvijala se konkurencija, ali prevelika se nejednakost obuzdavala oporezivanjem. U skandinavskim zemljama, na primjer, srednja klasa gotovo da nije osjetila veliku krizu. Međutim, u Europi je danas gore nego prije, čak i u Njemačkoj. U odnosu na Ameriku socijalna sigurnost u Njemačkoj je mnogo veća, ali sigurnost koju je imala poslijeratna generacija srednje i radničke klase teško da će se ponoviti.
Bez centa poreza Rekla bih da je zgrada još uvijek spašena za srednju klasu, a to znači da vrijednost mog stana u njoj ne pada, makar su najmanje tri obitelji na socijalnoj pomoći, a neki su nezaposleni. Od Belgijanaca pomoć je zatražila i dobila bivša glavna medicinska sestra jer od penzije nije mogla plaćati režije. Socijalna pomoć pokriva grijanje, koje je ovdje daleko najveća stavka, ali i troškove mobitela i kabelske televizije i gradskog prijevoza. Tako je i dalje mogla živjeti kako je navikla, makar, kako kao socijalno ugrožena ne plaća porez, pitanje je da li je stvarno još uvijek dio srednje klase. Da li je to njen sin, glumac, koji svira klavir i čita knjige, i koji je angažiran kao volonter u jednoj nevladinoj organizaciji. Srednja klasa nije definirana samo ekonomski. Visokoškolsko obrazovanje sina glumca, životne aspiracije, životni izbori, kultiviranost nastupa upućuju da je srednja klasa, ali očigledno se ne može sam izdržavati, iako ima više od 40 godina. Država i ne misli da od njega može izvući i cent poreza. Pilot je nakon propasti Sabena airlinesa našao posao, iako zbog privremenih ugovora manje kvalitetan. Ali, zahvaljujući svojoj traženoj profesiji i dalje je ostao srednja klasa. Isto tako, vrijednosti stanova u našoj kući porasle su, prema tome, svi koji tamo imamo stanove, a ne unajmljujemo ih, na dobitku smo, pa i prijevremeno umirovljena medicinska sestra i njen sin, nezaposleni glumac. Također, stan u toj kući još je dovoljno pristupačan da ga na dugoročni kredit kupi netko od trideset godina – ali je, dakako, pitanje kako će izgledati svijet za takvu osobu, može li se projicirati dugoročna stabilnost zarade i preuzimanje odgovornosti ili je realnije da će za nekoga tko je donedavno bio mirna i zadovoljna srednja klasa uslijediti periodi dulje nezaposlenosti, straha od osiromašivanja, razdoblja loših i isprekidanih privremenih radnih ugovora...
Prema istraživanjima otklizavanje u siromaštvo izvjesno je nakon pet godina nezaposlenosti. Da glumac alternativnih scena iznad mene nema mamu, pitanje je što bi bilo. Donedavno su Italija i Grčka prednjačile u EU po broju tridesetogodišnjaka i starijih koji žive kod roditelja – čak jedna trećina – ali sada takva populacija raste i u zapadnoj Europi, pa čak i u Britaniji gdje je to donedavno bilo jako rijetko.
Od početka ove krize, od 2008. godine, bogatstvo svijeta i rast osobnog bogatstva svake se godine povećava, ali samo za onih jedan posto. Thomas Piketty, autor “Kapitala u 21. stoljeću”, ima pravo – jako bogati postaju nezamislivo bogati, i ako ih se ne obuzda progresivnim porezima, dojam srednjih klasa da su žrtve pljačke i nepoštene raspodjele bogatstva vjerojatno će rezultirati socijalnim nemirima.
Sindikati se u Europi razbacuju svojom snagom. U Francuskoj su svakako prepreka logičnim reformama koje bi smanjile neke povlastice, ali bi pokrenule ekonomiju, te djeluju destruktivno za svoju zemlju. Ali, baš u Belgiji, kao i u Njemačkoj, znaju odlično odmjeriti pritisak i popuštanje. Srednja klasa u Njemačkoj i zemljama koje s njom graniče predstavlja oko dvije trećine populacije, a u zemljama na jugu i istoku Europe taj je postotak manji, pa je i gušenje tog dijela populacije na svaki način fatalnije za cijelo društvo.
U Bruxellesu, zbog belgijskog poreznog sustava koji maksimalno pogoduje najbogatijima, stanuju neki od najbogatijih Europljana, a baš nedavno cijela bogataška elita Grčke ovamo se preselila da izbjegne plaćanje poreza u svojoj zemlji. Mi, tzv. obični ljudi, niti ih vidimo, niti demonstracije prolaze pokraj njihovih rezidencija. Poreznicima svake zemlje jako je teško loviti bogate. Zato svaka europska zemlja uzima porez i puni blagajne tamo gdje novca ima – kod srednje klase. Politika štednje, plaćanje velikog javnog duga provodi se stezanjem srednje klase. Dok tamo ima, država će uzimati jer joj je tako najlakše, a istodobno sindikati, razumljivo bijesni zbog nepoštene raspodjele bogatstva i zaštite najbogatijih, priječe stvaranje novih radnih mjesta koja bi pomogla održavanju srednje klase i svega toga.
Poslovi na 4 sata Sve je manje zadovoljne i sigurne srednje klase. U analizama koje je posljednjih godina davala Europska komisija navodi se da se obitelji u kojima jedan član ima stalan posao, a ne privremeni ugovor, mogu smatrati sretnima. Drugima gume stalno proklizavaju na nizbrdici. Neki, visokoobrazovani, moji osobni poznanici, imaju poslove na samo četiri sata. To je prije bilo rezervirano za žensku populaciju, kao neka vrst kompromisa između ljudskih prava i inherentne opresivne patrijarhalnosti Zapadne Europe. Sad, kad se to proširilo i na muškarce, i kad se vidi da je četiri sata radnog vremena dovoljno isključivo za podmirivanje najosnovnijih potreba, za puko preživljavanje, vidi se kako se ljudi, faktički, pretvaraju u robove. Uh, to više nije ta Europa.
Možda je nova nesigurnost dijelom i dobra, jer povećava životnu otpornost i brusi snagu i instinkte preživljavanja, iako šanse nisu jednake. Svejedno, bogati bi trebali imati pred očima sliku propasti Rimskog Carstva. Stvorilo se toliko robova da slobodni rimski građanin – srednja klasa – više nikome nije trebao. Ali, kad su napali barbari, robovima se nije moglo braniti Rim. Dobro, nitko neće napasti Europu, ni ISIL ni Putin, ali bi sudbina mogla biti pad u planetarnu beznačajnost, što ne bi bilo dobro ni za koga.