Proteklih sedam godina život je za hakera Garyja McKinnona (45), čovjeka koji je, upavši u Pentagon, počinio najveći hakerski udar na vojsku SAD-a ikad, zbog čega Sjedinjene Države traže njegovo izručenje od Velike Britanije, bio jedan veliki, užasavajući panični napad. Nerijetko mu se dogodi da od straha padne u nesvijest. Ili da ga opsjedaju suicidalne misli. Ne može samoga sebe pogledati u oči dok se ujutro brije jer ga je strah da će mu se zavrtjeti. Ako ga netko bez najave dodirne, Gary skoči od užasa. Puši cigaretu za cigaretom, bez prestanka.
“Hodam cestom i shvatim, odjednom, da me vlastite noge ne slušaju”, priča Gary ovih dana britanskim medijima. “I cijelu noć sjedim u krevetu i razmišljam o zatvoru. O muškom silovanju. O američkom zatvoru. Ja sam samo čudak. Hodam kroz život i mislim – sad će, sad će završiti.”
Na neki način, njegov život i jest završio. Britanski vrhovni sud presudio je da je izručenje Garyja McKinnona Sjedinjenim Državama zakonita i pravedna stvar, s obzirom na to što je učinio. Teško da će išta zaustaviti to izručenje.
Što je, zaboga, Gary učinio?
Gary McKinnon rođen je u Glasgowu 1966. godine, no odrastao je u Londonu, uz majku Janis i poočima Wilsona, opsjednutoga teorijama urote o NLO-ima. Wilson je “hranio” Garyja pričama o letećim objektima u obliku cigara koji plutaju iznad Bonnybridgea, pa nije ni čudo što se Gary, kad je došao u tinejdžersku dob, pridružio britanskoj organizaciji koji istražuje NLO-e, Bufori. No, čudaci iz udruge nisu bili osobito zainteresirani za konkretne dokaze. Njima su bile dovoljne i priče. Gary je, međutim, htio znati kako točno NLO-i lete, što ih pokreće, jer mu se činilo očitim da to nije nafta, s obzirom da ni jedan spremnik goriva nije dovoljno velik da izvanzemljace prebaci preko čitavih galaksija do Zemlje. Stoga, zaključio je, izvanzemaljci su sigurno izumili neki drugi, čisti oblik energije. A ako netko zna kakva je to vrsta energije, onda sigurno znaju Amerikanci.
Nije tu bila u pitanju samo znatiželja. Gary je, ako je vjerovati onome što je ispričao britanskim medijima, bio ozbiljno zabrinut što se britanski umirovljenici smrzavaju dok Amerikanci skrivaju taj novi oblik goriva koje su, vjerojatno, iskamčili secirajući izvanzemljace na nekom hladnom stolu u podrumu neke vojne baze. Zašto Amerikanci šute? Pa zato, jasno je kao dan, što njihove znanstvenike u šaci drže zločeste naftne kompanije.
Eto, tako je otprilike rezonirao Gary prije nego je dao otkaz kao frizer, nabavio “Hakerski priručnik” Hugoa Cornwall i počeo se baviti – hakiranjem. Umislio si je da se bavi istraživačkim novinarstvom, plemenitim zadatkom kojem “obični” novinari ili nisu dorasli ili i njih zločeste naftne kompanije drže u šaci.
Budući da je bio usamljenik od djetinjstva, Gary je već znao ponešto o internetu. Zapravo, dosta toga. Gary je bio jedan od prvih pionira, istraživača weba koji su “mrežu” otkrivali dok granice ponašanja u virtualnom svijetu još nisu bile jasne (ako jesu i danas), a osjećajući se zaštićenim, gotovo besmrtnim u svoja četiri zatvorena zida, kao i mnogi drugi hakeri, lako je kliznuo u iracionalnost.
Konkretno, njegovo ludilo manifestiralo se neprekinutim hakiranjem. S jointom u pepeljari i limenkom piva pored tipkovnice, uspio je hakirati Nasu, Pentagon i svaku vojnu instituciju do koje je uspio doći. Bilo je, kaže, nevjerojatno lako. Napisao je program koji je po netu tražio administratore, dovoljno lijene da ne mijenjaju svoja korisnička imena i lozinke. A kad je našao prvog, otvorila su mu se sva vrata.
Prestao se prati i izlaziti van. Cura ga je nogirala, ali su i dalje živjeli zajedno jer je ona radila i plaćala telefonske račune. Između pet i sedam godina bio je “nevidljivi čovjek” koji je koračao hodnicima moći na internetu, škiljeći u Pentagonove urede, češljajući njihove dokumente. Nije našao ništa. Baš ništa što bi sugeriralo da SAD ima bilo kakvog udjela u terorističkom napadu koji je srušio njujorške blizance; ništa što bi sugeriralo da Amerikanci imaju pojma o NLO-ovima i njihovom čistom gorivu.
Ništa, osim dvije stvari. Našao je popis časnika pod nazivom “Nezemaljski časnici”. Ne misli da su u pitanji časnici izvanzemljaci, nego vjerojatno oni kojima baza nije na Zemlji. To ga je uvjerilo da Amerikanci imaju neku vrstu svemirskog broda, izvan Zemlje. “Neka vrsta svemirske postaje Mir za koju nitko živ ne zna?” pita ga Jon Ronson, novinar Guardiana i zaljubljenik u teorije zavjere, inače autor knjige “Muškarci koji bulje u koze”. “Pretpostavljam. No, u vrijeme kad sam to otkrio, često sam pušio travu, a to baš nije dobro za intelekt”, odgovara mu Gary.
Druga stvar koju je otkrio, prije nego što mu je u stan upala britanska krim-jedinica za visokotehnološke zločine, bio je sferični objekt što ga je pronašao među dokumentima Svemirskog centra Johnson, a koji bi “mogao biti NLO, iako je vjerojatno u pitanju satelit”.
Uhićen je u studenom 2002. godine. Identificirao ga je američki tužitelj jer je Gary (sic!) koristio mail na stvarno ime kako bi skinuo program nazvan RemotelyAnywhere. No, i bez toga bi došlo do uhićenja, jer Gary je bio prilično traljav za jednog ozbiljnog hakera. Prenoćio je u zatvoru, gdje su ga policajci tješili da će brzo izići, a kazna će mu vjerojatno biti društveno koristan rad. No, američka administracija postala je prilično temeljita nakon terorističkog napada na Ameriku. Njima on nije bio čudak iz Londona, nego terorist koji je počinio najveći hakerski upad ikad. Kako je to obrazložio ured američkog državnog tužitelja, Gary je upao u 97 zaštićenih kompjutorskih sustava. Ukrao je dokumente i zadržao tajne koje mogu biti korisne neprijateljima. Počinio je nemjerljivu štetu računalnom sustavu američke Vlade i time je zaprijetio sigurnosti svakog američkog građanina. Zbog njega je, netom nakon terorističkih napada, pala mreža u Washingtonu zbog čega je 2000 korisnika izgubilo na tri dana pristup internetu, što je rezultiralo štetom od 900 tisuća dolara. Zaključak? SAD traže da im se izruči Garyja kako bi mu sudili na američkom sudu.
Gary, naravno, negira da je namjerno uništavao dokumente američke Vlade. Možda je, zabunom, pritisnuo krivu tipku, ali nije tu bilo terorističkih namjera. Dugo su se Gary i američka Vlada natezali oko toga što će priznati od optužnice i koliko će vremena provesti u zatvoru. Gary je čak nudio da dođe u Ameriku i nauči ih svojim hakerskim vještinama, no oni su mu odgovorili da bi bilo koji idiot mogao izvesti to što je on izveo. Nema to veze s genijalnošću, barem ne onom iskoristivom, osobito otkako mu je 2008. godine dijagnosticiran Aspergerov sindrom, vrsta autizma zbog koje oboljeli nisu sposobni za normalnu komunikaciju s drugim ljudima, a istodobno pokazuje znakove opsesivnog ponašanja poput, primjerice, kompulzivnog korištenja interneta. Sada, na kraju, prijeti mu 60 godina u američkom zatvoru. Garyjev odvjetnički tim trenutno prikuplja izjave stručnjaka koji potvrđuju da će se Gary, ako bude izručen SAD-u, vjerojatno ubiti, dok grupe za zaštitu ljudskih prava lobiraju da se izmijeni sporazum Britanije i SAD-a iz 2003. koji dopušta olako izručenje britanskih državljana Americi.
Od Aspergerova sindroma boluje još jedan haker: Ryan Cleary ima svega 19 godina, a britanska ga je policija ovih dana optužila za napade na CIA-inu web stranicu, nakon što je, prije toga, srušio web stranicu britanske Agencije za teške organizirane zločine (Soca), zapravo otočkog ekvivalenta FBI-a. Vjeruje se da je Cleary povezan s hakerskom grupom koja djeluje pod imenom Lulz Security (“lulz” je oznaka za “smijeh”), koja je nedavno upala u Sony, CIA-u i kompjutorski sustav američkog Senata.
I Ryan je, kao i Gary, usamljenik koji živi u virtualnom svijetu, a ako Amerika zatraži njegovo izručenje, što je vjerojatno, mogao bi se suočiti sa zatvorskom kaznom od 60 godina. Ryanova mama Rita (44), koja i sama pati od bipolarnog poremećaja, otkrila je pak medijima da njezin sin pati od agorafobije i poremećaja pažnje i da nije izišao iz kuće posljednje četiri godine. Dane je provodio u svojoj slabo osvijetljenoj sobi s kompjutorom i dva ekrana, ventilatorom, pokvarenim televizorom i dvostrukim krevetom.
“Ryan bi iz sobe izlazio samo kad je morao u kupaonicu, a hranu sam mu morala ostavljati pred vratima. Ne znam kako će se snaći u vanjskom svijetu, sad kad su ga ovako izvukli van. Bojim se da bi se mogao ubiti. On je izuzetno inteligentan, ali ima komplicirane životne potrebe. Kad sam mu jednom prilikom zaprijetila da ću mu zaplijeniti računalo, rekao je da će si prerezati žile ako to učinim”, ispričala je Daily Mailu.
Kad je imao svega pet godina, Ryana su isključili iz predškolske ustanove zbog neogovarajućeg ponašanja.
“Stanje mu je bilo takvo da uopće nije mogao pojmiti da njegova djela imaju posljedice. Zbog toga je upadao u svakakve nevolje. Ničega se nije bojao kao dijete – pojurio bi na prometnu cestu ili palio vatru po kući, samo da vidi što će se dogoditi. Sve sam pokušala, čak sam ga s 14 godina odvela u policijsku postaju da vidi kako izgleda ćelija, nadajući se da će shvatiti da bi mogao završiti na takvom mjestu ako ne shvati ozbiljnost situacije”, ispričala je majka Daily Mailu.
Ryanu su psiholozi u sedmoj godini dijagnosticirali emotivni poremećaj ponašanja i poremećaj pažnje. Roditelji su potrošili gomilu novca na odlaske psihijatru, no dječak se smirio tek kad su mu liječnici prepisali Ritalin. Smirio možda i previše.
S obzirom da ga ni jedna škola nije htjela primiti na nastavu, roditelji nisu imali drugog izbora nego upisati ga u privatni internat. No, u dobi od 10 godina Ryan se pokušao ubiti – objesio se o remen koji je prčvrstio za gornji krevet na kat. Već je bio prestao disati i samo ga je prisebnost majke, koja mu je pružila prvu pomoć, vratila u život. Na kraju je završio u specijalnoj školi u Colchesteru.
Za računala se zainteresirao negdje putem. Kad bi ga otac Neil, glazbenik koji je svirao tubu u Royal Albert Hallu, surađivao s Andrewom Lloydom Weberom i jednom prilikom zasvirao na privatnom koncertu za princezu Dianu, ili brat Mitchell (22) pitali što radi na kompjutoru, Ryan je odgovarao da se “samo igra”. No u svakodnevnoj konverzaciji se počeo koristio hakerskim žargonom tako da ga njegova obitelj zapravo uopće nije razumjela.
Od Aspergerova sindroma boluje još jedan, danas bivši haker, Adrian Lamo, koji je tek u 29. godini doznao da pati od te bolesti i potražio pomoć, sam se prijavivši u bolnicu na liječenje.
“Bilo mi je jako teško normalno komunicirati s ljudima. Morao sam zapamtiti kako to izgleda normalno se ponašati i onda glumiti pred drugima”, objasnio je Lamo časopisu Wired.
Lamo se proslavio početkom 2000. godine kada je izveo par odvažnih, ali u pravilu bezopasnih napada na nekoliko velikih tvrtki. Mediji su ga nazivali “Hakerom beskućnikom”, jer u to vrijeme nije bio zaposlen. Hakersku karijeru završio je 2002. godine, kad je upao u New York Times. Dvije godine kasnije priznao je krivnju i osuđen je na šest mjeseci kućnog zatvora u obiteljskom domu u Kaliforniji.
Ne postoje pouzdani podaci o tome koliko ljudi boluje od Aspergerova sindroma, no zamijećeno je da mnogi od njih, umjesto s ljudima, razvijaju “odnose” s računalima. Je li moguće da hakeri postaju hakeri ne zato što su maliciozni i žele nanijeti štetu, nego zato što je “hakeraj” zapravo nuspojava njihove bolesti, opsesija kojoj ne mogu odoljeti?
Teško je naći dokaze za tu hipotezu. S jedne strane su dobri dečki – primjerice tvorac BitTorrenta Bram Cohen, koji je priznao da boluje od tog sindroma, a često se u javnosti špekuliralo da od istog poremećaja pati i Bill Gates. S druge strane, Aspergerov sindrom navodno je dijagnosticiran i kradljivcu kreditnih kartica, hakeru Albertu Gonzalezu, iako je skupina psihijatara koju je angažirala američka vlada odbacila tu tvrdnju, pa je osuđen na 20 godina zatvora. Pitanje je, naime, sljedeće: ako svi ovi dečki boluju od istoga sindroma, zašto su jedni postali uspješni poslovni ljudi i bogataši, a drugi završili s onu stranu zakona? I je li ovo “zagubljene” dečke doista bolest natjerala da guraju nos tamo gdje ne bi smjeli i krše zakon ili je neke ulogu odigrao i njihov ipak loš karakter?
Jesu li samo ekscentrični ili bolesni
Aspergerov sindrom često se dijagnosticira tek u odrasloj dobi, čak i u 50-im godinama života, tvrdi američka Udruga za autizam i Aspergerov sindrom. Kao što se dogodilo u slučaju triju hakera iz naše priče, dijagnoza se nerijetko postavi tek kad oboljeli dođe u kontakt s policijom koja onda angažira psihijatra. Koliki postotak svjetskog stanovništva od njega boluje, jako je teško procijeniti, jer različita istraživanja iznose različite podatke – od 0,03 do 4,84 osobe na 1000 stanovnika.
“Mnogi od njih vode čudan život, ljudi ih smatraju ekscentričnima, no rijetko kome padne na pamet da pomisli – hej, možda imaju Aspergerov sindrom”, kaže Dennis Debbaudt, neovisni američki stručnjak za različite vrste autizma koji surađuje s policijom.