Nakon šest dugih godina pravne bitke sud u čileanskom gradu Los Vilosu prije nekoliko je tjedana presudio u korist stanovnika gradića Caimanesa, donijevši prvostupanjsku odluku da brana El Mauro tehnički nije sigurna, da zagađuje vodu i zrak te na taj način narušava temeljna ljudska prava svih koji ondje žive.
Vijest je to koja možda ne bi izazvala toliki interes da presuda ne pogađa rudarsku tvrtku Minera Los Pelambres u sastavu Grupe Lukšić moćne čileanske obitelji hrvatskog podrijetla. Vijest je to koja možda ne bi izazvala toliki interes da u pitanju nije i Čile, jedna od država s najnepravednijom raspodjelom moći i bogatstva, navode mnogi čileanski portali.
A priča se zaplela prije desetak godina. S jedne strane sukoba, dakle, Lukšići, megaposlovnjaci, milijunaši koji krase stranice Forbesa, “gospodari Čilea” kako ih često nazivaju mediji, a s druge stanovnici Caimanesa, mahom sitni poljoprivrednici iz prašnjavog razbacanog gradića u Andama na sjeveru zemlje. Upravo oni uspjeli su, nakon gotovo cijelog desetljeća zavrzlame, dobiti sudski spor koji potvrđuje da im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo – pravo na vodu.
Još 2003. godine rudarska kompanija Minera Los Pelambres, podružnica rudarskog diva Antofagasta Minerals PLC u sastavu Grupe Lukšić počela je s gradnjom brane El Mauro. U nju se taloži rudarski otpad (pljeva) iz obližnjeg rudnika bakra Peleambres koji eksploatiraju Lukšići (preciznije, rudnik je u 60-postotnom vlasništvu Grupe Lukšić, a preostalih 40 posto drži japanska grupa Nippon LP Resource). Brana je, dakle, betonska grdosija sa zidovima visokim 240 i dugim 1500 metara, s 12 bazena u koje se slijevaju otrovni otpadi iz rudnika: stroncij, arsen, silicij, oksid, olovo, živa i ostali zagađivači povezani s rudnicima bakra. Brana prima čak 1700 milijuna tona spomenutog otpada, najveća je u Latinskoj Americi i treća po veličini u svijetu, a nalazi se samo osam kilometara od gradića Caimanesa koji ima 1200 stanovnika.
Projekt se ispostavio problematičnim od prvoga dana. Kako bi se sagradila brana, posječena je šuma i izmijenjen tok podzemnih voda, što je ubrzo dovelo do toga da dolina izgubi 80 posto vode. To je, uskoro će se pokazati, bilo porazno za lokalnu poljoprivredu i život ljudi – kilometri i kilometri zemlje sada su suhi i beskorisni. Čim je, dakle, kompanija počela prikupljati potrebne dozvole, mahom vezane za zaštitu okoliša, stanovnici tog kraja, sitni poljoprivrednici, zatražili su obustavu izdavanja dozvola koje je već dodijelila vladina Agencija za korištenje voda i vodnog gospodarstva (DGA). Čak je godinu kasnije, 2004., Žalbeni sud u Čileu zabranio početak radova, a tu jednoglasnu presudu trebao je potvrditi i Vrhovni sud.
I jest.
Međutim, i prije nego što je na svojim leđima osjetila negativnu odluku pravosuđa, rudarska kompanija Los Pelambres postigla je sporazum s pojedinim lokalnim čelnicima.
A prva sudska pobjeda stanovnicima Caimanesa donijela je još veće nevolje. Takozvanim sporazumom kompanija im je navodno isplatila odštetu - preciznije, dala je 23 milijuna dolara Victoru Ugarteu, lokalnom vlasniku zemlje koji je ubrzo napustio dolinu. Od ukupnog iznosa, Ugarte je pojedinim sugrađanima isplatio “donacije” od pet milijuna dolara kako bi ih pridobio na svoju stranu. Bio je to težak trenutak za aktiviste i lokalnu zajednicu koja je u ovoj bitki trebala ostati složna.
I zaista, građani Caimanesa držali su se plana. Izabrali su dva vijeća koja su se sastajala svakih nekoliko mjeseci raspravljajući o aktivnostima. Počeli su s otporom: blokada prometnica, beskrajni prosvjedi pred ministarstvima, priopćenja medijima (većina ih, u početku, nije objavljivala) sve do štrajka glađu. Jedanaest građana Caimanesa čak je 81 dan štrajkalo glađu. Njihov gradić, njihova polja, nasadi oraha, pašnjaci za životinje... sve to odavno nije imalo vodu. Brana je promijenila tok podzemnih voda, zemlja se pretvorila u suhu prašinu i očaj, ono malo vode što je teklo bilo je žute boje... Ljudi su uzaludno hodočastili uokolo, išli su gradonačelniku susjednog grada Los Vilosa pitajući ga kako to da privatna tvrtka ima veću moć od zakona, tumačeći da oni nemaju vodu, da je pravo na vodu temeljno pravo svakog čovjeka i da su postali siročad koju je zaboravila njihova vlastita država.
Snimke pokazuju suhu zemlju, osušena stabla oraha i grafite po mjestu: “Tvrtka Minera Los Pelambres kupila je šutnju medija i vlade”, piše po zidovima.
“Koje li ironije da se brana zove El Mauro, što na jeziku lokalnih Indijanaca, koji su ovdje bili puno prije korporacije, znači ‘mjesto kojim teče voda’”, govorili su stanovnici Caimanesa.
Kompanija, navode aktivisti, nije pokazala želju da pregovara ni za milimetar. Koristila je taktiku podijeli pa vladaj, zastrašivala članove lokalne zajednice koji tvrde da ih je policija posjećivala i noću, prenose danas čileanski mediji.
U studenome 2008. brana El Mauro počela je s radom, ismijavajući zakone, norme i propise, kažu stanovnici Caimanesa.
Uložili su žalbu opominjući da sporazum na koji se poziva kompanija nije podržala cijela zajednica i pokrenuli su novi postupak pred sudom. Konačno je u srpnju 2010. sud poništio sporazum, međutim brana je već bila sagrađena i radila je punom parom.
Sad je kompanija uzvratila sudski udarac. Tužili su odvjetnike građana Caimanesa Ramona Ossu, Sandru Dagnino, Rodolfa Arroyu i Ivana Valenzuelu, zajedno s vođom nezadovoljnih građana Cristianom Floresom, da su se smišljeno nezakonito udružili kako bi iskamčili novac od multinacionalke.
“Najgori trenutak bio je kad je država odobrila zakon kojim policija smije prisluškivati telefonske razgovore u korist rudarske kompanije. Njihovi odvjetnici tim su snimkama prikazali nas kao grupu ljudi koja samo što nije krenula u oružani otpor. A riječ je o seljacima, poljoprivrednicima koji su tek uputili poziv u pomoć jer zbog brane nemaju vodu”, kaže Alfonso Ossandón, aktivist ekološke udruge Red Ambiental Norte.
Sud je odbacio tužbu, predstavnike lokalne zajednice proglasio je nevinima, ali motiv kompanije bio je i više nego očit: željeli su pokazati kolosalnu moć i aroganciju, tvrde danas neki čileanski mediji. I nisu trebali pokazivati takvu moć, komentiraju građani koji su štrajkali glađu. Zna se, kažu, koliko je Grupa Lukšić moćna: riječ je o jednoj od najbogatijih obitelji u Čileu. Osim što su vlasnici rudnika, drže banku (Banco de Chile), vodu (Aguas Antofagosta), pivsku industriju (Compañía Cerveceras Unidas) i medije (Canal 13). Samo u razdoblju od siječnja do svibnja ove godine Banco de Chile imala je dobit od oko 388 milijuna dolara, pri čemu je povrat na kapital iznosio 26,14 posto. Brojne kompanije obitelji Lukšić bave se najvažnijim poslovima u državi: hranom i pićem, energetikom, komunikacijama... Usko su povezani s najvišim krugovima Katoličke crkve te imaju nemali utjecaj na politiku budući da financiraju političke kampanje, navode čileanski mediji. Prema Forbesu, Lukšići su “27. najbogatija obitelj na svijetu čije se bogatstvo udvostručuje svake druge godine”.
Aktivisti ih nisu štedjeli: nazivali su ih “mafijom koja u suradnji s državom želi raseliti stanovnike periferije tako da im isuše zemlju i ubiju svaku mogućnost za preživljavanje”. U tom slučaju, kažu, ti ljudi postaju njihova jeftina radna snaga. Proteklih godina neki su se stanovnici Caimanesa odselili: umorni i demoralizirani, napustili su svoje kuće i krenuli tražiti posao drugdje.
“Kompanija usto obavezno zapošljava jednog člana domaćinstva kako bi otpor bio teži. Istodobno autsorsaju radnike iz drugih dijelova Čilea koji se u rudniku izmjenjuju svakih deset dana, što je učestala praksa u rudarstvu gdje je posao neizvjestan, težak i loše plaćen. Ti se autsorsani radnici već u ugovoru obvežu da se neće uključivati u lokalnu tematiku i lokalnu pobunu. Siromašni i obeshrabreni, naravno da ne žele riskirati posao. Kompanije koje crpe nacionalna bogatstva Čilea odavno primjenjuju tu taktiku”, iznose aktivisti koji su više puta marširali na glavni grad Santiago.
Kompanija je s vojskom od stotinjak odvjetnika na sudu tvrdila da nema opasnosti po prirodu i okoliš, kao ni po ljude i njihovo zdravlje.
Međutim, nezavisno istraživanje koje su proveli dr. Andrei Tchernitchan i dr. Gabriela Muñoz, oboje profesori Medicinskog fakulteta iz Čilea, pokazalo je visoku razinu toksičnih metala, uključujući molibden, nikal i živu. U njihovu izvješću piše da prevelika količina tih metala izaziva čir želuca, rak pluća, gubitak pamćenja i neplodnost.
Druga strana tvrdila je da je kompanija prekršila niz ljudskih prava: osim što je ljude, životinje i biljke ostavila bez vode, uništila je arheološke nalaze. Naime, kažu, na mjestu gdje je sagrađena brana, nalaze se tisuće petroglifa koji pripadaju pretkolumbovskim kulturama Diaguita i Molle, a koje je otkrilo Čileansko arheološko društvo. Kompanija se, doduše, obvezala da će sagraditi muzej i u njemu izložiti pronađene stijene s petroglifima, ali to nije učinila.
Otpor građana Caimanesa podržala je i Zaklada Danielle Mitterrand koja je s čileanskim nevladinim organizacijama održala govor u Ujedinjenim narodima u svibnju ove godine. Pred UN-ovim Vijećem za ljudska prava tražili su da se državu Čile primora da ispuni obveze vezane za zaštitu okoliša i ljudska prava te da se kompanije primora da odgovaraju za nastalu štetu. Usto, poznati teološki pokret Teologija oslobođenja, koji stavlja naglasak na društveni angažman Katoličke crkve i zauzima se za siromašne slojeve (latinoameričkog) društva, također je podržao građane Caimanesa.
Odvjetnici građana Caimanesa neumorno su izlagali još jednu važnu činjenicu: što ako to područje pogodi potres? Obratite li pažnju na povijest ove zemlje, govorili su, vidjet ćete puno primjera u kojima je brana s rudarskim otpacima popustila, poput slučaja kompanije Soldado 1965. godine kad je stradalo 300 ljudi. Posljednji je bio tijekom potresa koji je pogodio branu Las Palmas u sedmoj regiji kad je stradala cijela jedna obitelj.
Brana El Mauro projektirana je da izdrži potres do 7,5 stupnjeva po Richteru, i to u zoni koja je visokorizična i koja samo zbog rada bušilica u rudniku može imati potres od 8,6 stupnjeva. Na istome mjestu 1960. godine zabilježen je potres od 9,5 stupnjeva po Richteru, iznosili su odvjetnici Caimanesa pred sudom.
“Brana se nalazi poviše gradića. U slučaju podrhtavanja tla, a Čile se nalazi u seizmički aktivnom području, gotovo dvije tisuće milijuna tona toksičnog otpada izlilo bi se na grad, ljude i cijelu dolinu. Stanovnici Caimanesa imali bi pet minuta za bije ako bi im netko uopće i stigao javiti da je brana popustila”, govorili su, ironično dodajući da je tehničko stanje brane trebala prekontrolirati konzultantska tvrtka Upravljanje okolišem (GAC) “čiji su djelatnici nekad radili u Ministarstvu zaštite okoliša koje je izdalo sve dozvole”.
“Štoviše, brana može izazvati vlastiti potres. Taj se fenomen naziva inducirana seizmičnost, a događa se kad brana s bazenima dosegne određenu veličinu te sama pokreće podrhtavanje tla”, iznosili su odvjetnici stanovnika Caimanesa.
I sud je konačno prije nekoliko tjedana presudio: “Gradnja je ruševna, brana narušava osnovna ljudska prava te uništava prirodnu i društvenu baštinu”. Prvostupanjska sudska odluka, međutim, nije opozvala dozvole za rad – samo je umanjila dnevni kapacitet brane za više od 40 posto. To znači da rudarska kompanija sadašnjih 175 milijuna tona otpada dnevno mora spustiti na 120 milijuna tona otpada na dnevnoj bazi, koliko im sud dopušta.
Za aktivistu Ossandóna presuda je pozitivna jer otvara mogućnost da se kontrolira poslovanje tvrtke Minera los Pelambres i jer nalaže da “se strogo naprave popravci na brani kako bi izišla iz kategorije ‘opasne ruševne gradnje’”.
“To zapravo znači da će Grupa Lukšić morati ozbiljno investirati u taj dio posla, tehnički stručnjaci kažu da je riječ o investiciji od oko 300 milijuna dolara”, kaže Ossandón, čestitajući svim građanima koji su preživjeli “kriminal i zastrašivanja sve te godine”.
“Je li ovo dosad bio pokušaj naše vlade da privatizira vodu? Je li Čile država koja pogoduje samo multimilijunašima? Ili ipak postoje šanse da se svi moraju držati zakona”, iznio je aktivist.
Novu presudu prenijeli su, dakako, svi čileanski mediji, a vruća rasprava razvila se na portalima.
Odvjetnik tvrtke Minera Los Pelambres rekao je dnevnim novinama El Día da je, prema njihovu mišljenju, “važno da sud nije prihvatio zahtjev za zatvaranje brane, tako da brana može nastaviti s radom. Za kompaniju je to dobra vijest”, kazao je odvjetnik.
U svakom slučaju, očekuje se žalba moćne kompanije.