Srbija će, prije nego što mnogi očekuju, priznati Kosovo i dvije će države zajedno ući u Europsku Uniju. Vizija je to kosovskog biznismena, političara i milijardera sa svjetskom karijerom Behgjeta Pacollija (59).
Potkraj 70-ih godina prošloga stoljeća bio je čovjek od najvećeg povjerenja Josipa Broza Tita, u čijoj je pratnji bio angažiran kao mladi vojnik, 90-ih se obogatio kao čelnik građevinske kompanije Mabetex, koja je odradila velebne projekte ponajviše u Rusiji i Kazahstanu, a posljednjih se godina posvetio politici na rodnom Kosovu.
Njegova stranka Savez za novo Kosovo (AKR), glavna oporbena snaga u parlamentu te države, početkom ovog mjeseca okupila je parlamentarnu većinu koja je srušila vladu Hashima Thaçija.
Kosovari će 12. prosinca izaći na izbore, prve nakon proglašenja neovisnosti, na kojima će Pacolli, uvjeren je, osvojiti vlast.
To bi, kaže nam, bila tek prva stepenica jer će, osvoji li većinu, zatražiti promjenu Ustava, kojom bi se uveli neposredni predsjednički izbori kao u Hrvatskoj, ali bi ovlasti predsjednika bile neusporedivo veće nego kod nas. Predsjednik bi, objašnjava, imao ulogu vođe, što je u tradicionalnom društvu poput kosovskog preduvjet za izgradnju blagostanja i političke stabilnosti. Pobjeda na predsjedničkim izborima njegov je politički cilj do kojeg se, kao i u poslu vodi, uzrečicom svoga djeda Osmana koja kaže da čovjek može uspjeti u svemu za što ima neograničen entuzijazam.
Pacolli ne skriva da je od sredine 90-ih do danas uložio desetke milijuna eura u lobiranje za neovisnost Kosova. Sjedište njegove tvrtke u mondenom je Luganu u Švicarskoj, u talijanskom kantonu, gdje ama baš sve miriše na raskoš. Tamo je službeno i njegov dom, gdje ga očekuju supruga Ruskinja Maša te kći od 6 i sin od 4 godine. Teško mu je, priznaje, objasniti im zašto tata sve manje vremena provodi s njima, a sve više u Prištini, gdje se nedavno uselio u novoizgrađenu vilu usred velikog imanja s francuskim vrtovima.
Svojim privatnim zrakoplovom u petak je iz Prištine doletio u Lugano, gdje smo i razgovarali u njegovu hotelu Swiss Diamond, jednom od najluksuznijih uz lugansko jezero, gdje slobodno vrijeme provodi elita iz svih krajeva svijeta. Već u ponedjeljak se uputio u Tadžikistan gdje ga je očekivao tamošnji predsjednik, a idući dan natrag u Prištinu jer se predizborna kampanja već prilično zahuktala.
“Već je mnogo napravljeno za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova jer je to jedino mudro rješenje. Srbi na Kosovu normalno će izaći na izbore, iako vlasti u Beogradu to ne žele jer se o njima obično brinu samo u predizborno vrijeme. Najveći je problem sjeverno Kosovo gdje je većinsko srpsko stanovništvo. Kad sam 2007. u intervjuu za Voice of America najavio razgovore između Kosova i Srbije, tada su mi to neki moji zemljaci na Kosovu dosta zamjerili. Ta izjava mi je te godine dosta naštetila na izborima. A sada se to ostvaruje. Razlike je što sada Srbija i Kosovo sjedaju za stol ravnopravni – kao dvije samostalne države”, objašnjava Pacolli. Tvrdi kako mu je domoljublje jedini motiv za sve što radi na Kosovu i da nema niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi lagodan život u Švicarskoj zamijenio za uzavrelu političku arenu najmlađe europske države.
Kosovo naime od kraja rujna nema ni predsjednika jer je Fatmir Sejdiu podnio ostavku na tu funkciju nakon što je Ustavni sud ustvrdio da je prekršio Ustav jer ne može istodobno biti predsjednik države i predsjednik stranke Demokratska liga Kosova, koja je glavni koalicijski partner Demokratske stranke Kosova koju vodi bivši premijer Thaçi.
“Srbija ne može ući u EU prije nego što prizna Kosovo. Do tada će imati dovoljno vremena da prihvati realnost. Na Kosovu se vodio rat, dogodilo se razaranje, a danas 170.000 umirovljenika ne prima mirovinu koju su zaradili u Srbiji. Moramo se za početak dogovoriti o kontroli zračnog prostora jer svi avioni koji lete na Kosovo zaobilaze Srbiju. Moramo surađivati kao susjedi, provoditi zajedničke ekonomske projekte i u konačnici ukinuti granice”, kaže Pacolli kojeg posebno raduje normalizacija odnosa Hrvatske i Srbije. Uz Hrvatsku ga posebno veže prijateljstvo s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Prije nekoliko godina Pacolli je najavio da će u Zelini graditi terme, što bi bio njegov prvi hrvatski projekt nakon kojeg bi uslijedile investicije u hotele u Zagrebu i na obali.
Pokušaji u Hrvatskoj. Kad je u Zelini bilo sve spremno za početak gradnje, uspostavilo se, govori Pacolli, da je Grad Zelina za njegov projekt namijenio zemlju koja nije gradska, nego pripada Fondu za privatizaciju te su imovinsko-pravni odnosi neriješeni.
Dok je Mesić bio predsjednik, Pacolli je, otkriva nam, preko njega podnio hrvatskoj Vladi pismo namjere da kupi Sveučilišnu bolnicu u Zagrebu. Nikada nije dobio odgovor. Htio je u zapuštenoj zgradi urediti veliki dom za starije, a u dijelu kompleksa i privatne klinike po projektu koju su izradili njemački stručnjaci. U sklopu bolničkog kompleksa bilo bi i rodilište.
“Baš u to vrijeme je Sanader podnio ostavku. Premijerki Jadranki Kosor i njezinoj Vladi ne zamjeram što mi se nitko nije javio. U posljednje vrijeme se nisam previše za to zanimao jer su svi kapaciteti moje tvrtke trenutačno zauzeti na nekoliko velikih gradilišta u Kazahstanu i u Libiji gdje restauriramo povijesno središte Tripolija. Moje tvrtke na Kosovu surađuju s hrvatskim tvrtkama i vjerujem da ćemo jednoga dana ostvariti i neke velike projekte. Kosovo i Hrvatsku treba na sve načine još bolje povezati”, ističe Pacolli. Kaže kako ga je od svih političara koje je upoznao najviše fascinirao Josip Broz Tito, koji je bio jedinstven i neponovljiv, a odmah uz njega na drugo mjesto stavlja Mesića kojega smatra svojim političkim uzorom.
“Da postanem predsjednik Kosova, vladao bih kao Mesić. On mi je kao brat i duhovni vođa. Mnogo je napravio za Kosovo”, tvrdi Pacolli. Za vrijeme intervjua mobitel mu neprestano zvoni. Od svih poziva javlja se samo kad je na ekranu ugledao ime Mimoze Kusari, svoje najbliže suradnice u stranci, koju naziva jednom od najsposobnijih žena na Kosovu i stoga je, ako pobijede na izborima, vidi na mjestu premijerke.
Obrazlaže zašto je u Parlamentu pokrenuo postupak za izglasavanje nepovjerenje vladi Hashima Thaçija.
“Moja je stranka u početku podržala njegovu vladu, iako imamo različite političke svjetonazore. Mnogo sam liberalniji od njega i bilo je neprirodno da idemo u koaliciju. No, rekao sam mu da ću ga podržati samo ako bude radio u interesu Kosova. Uoči proglašenja neovisnosti u nas su bile uprte oči cijeloga svijeta. Nisam kao opozicija htio stvarati probleme. Okrenuo sam mu leđa kad sam se uvjerio da loše radi svoj posao. Thaçi mi je nudio da sa svojim ljudima uđem u njegovu Vladu i da postanem predsjednik države. To sam odbio jer se mjesto predsjednika ne može pokloniti nego ga treba osvojiti na izborima.
Stoga ćemo ići na izbore. Ja nisam na prodaju i nitko me ne može kupiti. U zadnje tri godine smo kao opozicija više puta vladajućima slali svoje programe. Nisu imali nikakav program oporavka ekonomije, ali uglavnom nisu htjeli prihvatiti naše sugestije. O rezultatima takve politike najbolje govore grozni gospodarski pokazatelji. Ako građani budu racionalni, neće glasati za partije koje su do sada vodile Vladu i koje su odgovorne za ovako teško ekonomsko stanje na Kosovu”, objašnjava Behgjet Pacolli. Dodaje da se Thaçi ponašao kao kralj Kosova jer je sam nadzirao sva ministarstva, policiju i pravosuđe.
Nada se da će izbori u prosincu biti pošteni. Sklopio je sporazume s desetak manjih stranaka. Kontaktira i s predstavnicima srpskih stranka.
Uhodani poslovi. Iako u posljednje vrijeme mnogo više vremena i radne energije posvećuje politici na Kosovu nego svom poslovnom carstvu, kaže nam da mu posao ne trpi. U svojim je tvrtkama na odgovorne funkcije postavio ljude od povjerenja. Pacolli je već godinama najveći investitor na Kosovu gdje zapošljava 3000 ljudi. Smatra da je to ipak premalo, jer je velika nezaposlenost.
“Nažalost mnogi ljudi još realno ne shvaćaju situaciju, pa po inerciji glasaju za stranke koje su i dosad vladale premda su one jako malo napravile za narod. Mi moramo početi raditi. Polovica radno sposobne radne snage je bez posla, a svake godine se na tržištu rada pojavljuje 30.000 mladih ljudi. Još ne postoji sustav zdravstvene zaštite. Imamo program gospodarskog oporavka. Nikad ne bismo toliko ulagali u cestogradnju, nego prvenstveno u poljoprivredu da se ljudima osigura posao i bolji standard. Nisam protivnik autocesta, ali ugovori za gradnju moraju biti transparentni. Kosovo plaća kilometar autoceste 7 milijuna eura, a ja dobro znam da se jednako kvalitetno taj posao može napraviti dvostruko jeftinije”, tvrdi kosovski političar dodajući kako zasigurno ima istine u ispitivanjima javnoga mišljenja prema kojima je Tachijava vlada korumpirana. No tako nešto Pacolli ne može tvrditi dok ne vidi prvu presudi za političku korupciju. Ima rješenje i za sjeverno Kosovo. Tamo Srbima ne bi dao političku nego ekonomsku autonomiju.
“Sjever Kosova proglasio bih slobodnom ekonomskom zonom. U takvu zonu bi došle neke velike tvrtke sa Zapada s kojima sam već sklopio predugovore i koje bi dolje preselile svoju proizvodnju zbog mnogo jeftinije radne snage i nižih poreza. O tome sam razgovarao i s predstavnicima međunarodne zajednice koji su se složili da je slobodna ekonomska zona jako dobro rješenje. Taj kraj može biti veoma zanimljiv potencijalnim ulagačima i velikim bankama koje bi nadzirale sve tokove novca – kao u Švicarskoj”, govori Pacolli koji smatra da su za Kosovo podjednako važni dobri odnosi s SAD-om i EU-om, ali i nekim drugim moćnim svjetskim državama u kojima on osobno ima čvrste političke i gospodarske veze. Jedna od njih je i Libija u koju je prije mjesec dana poveo kosovsku delegaciju od stotinjak ljudi. Gadafi ih je primio u svom šatoru.
Poziv u Libiju. “S Gadafijem sam se u posljednje dvije godine sreo nekoliko puta.
Zbog pritiska Srbije Gadafi još nije službeno priznao Kosovo, niti to od njega tražim. Dok je Libija bila pod međunarodnim embargom, Srbija joj je slala lijekove. Gadafi mi je otvoreno rekao – Srbi su moji prijatelji, ali vi ste moja braća. Ja vas de facto priznajem. Slobodno dođite i radite s nama”, opisuje Pacolli koji je 90-ih godina prošloga stoljeća bio blizak s tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Kad je 1999. Slobodan Milošević pokrenuo rat na Kosovu, Pacolli je, kaže nam, nagovorio Jeljcina da pošalje svog ministra vanjskih poslova Černomirdina u Beograd da pokuša uvjeriti Miloševića da povuče vojsku s Kosova. Tu epizodu Pacolli detaljno opisuje u svojoj knjizi “Iz izazova u izazov”, koja je spremna za tisak te bi se krajem ovoga mjeseca, uoči izbora na Kosovu, trebala pojaviti u tamošnjim knjižarama, a ubrzo nakon toga slijedi i talijansko izdanje.