Umjesto politikom Vuk Drašković posljednjih se mjeseci radije bavi pisanjem. U politici je sad pasivan, a istovremeno puni dvorane pristašama na promociji svoje nove knjige, političkog bestselera “Doktor Aron”.
Srbijanski nacionalist, bivši ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, veliki protivnik Slobodana Miloševića, ali i političar koji, premda u inozemstvu prozivan “srpskim Mandelom”, nikada nije stekao povjerenje javnosti u Hrvatskoj, jer je njegovo podržavanje Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića te kumstvo s Vojislavom Šešeljom (s kojim se poslije posvađao i politički razišao) bilo previše da bi ga hrvatski državni vrh doživljavao kao vjerodostojnog, dobronamjernog političkog partnera.
U vrijeme dok je bio šef diplomacije Srbije i Crne Gore, mogućnost njegova dolaska u Zagreb uvijek je bila točka sporenja.
Protiv rata Vuk Drašković (64) svega je toga svjestan, ali je, tvrdi u ekskluzivnom razgovoru za Globus, što smo ga vodili u njegovu uredu u Knez Mihajlovoj, u centru Beograda, u kojem drži kao ukras malene figure Draže Mihailovića i Ive Andrića, baš on stavljao glavu u torbu tijekom rata, kada je pozivao srpski državni vrh da ne šalje tenkove na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te svakodnevno organizirao proturatne mitinge u Beogradu.
- Kad je umro patrijarh Pavle, saznao sam za detalj da je za vrijeme rata u Hrvatskoj, 1991., on primio jednog mladića koji je došao ili iz Vukovara ili Knina, nisam siguran. Mladić mu se obratio riječima: “Što da radim, Vaša Svetosti? Došao sam po dozvolu da ubijam. Jer, ja vjerujem u Boga, a jedna je od Božjih zapovijedi: Ne ubij!, međutim ja sam došao po dozvolu da ubijam jer Hrvati hoće ponovno da ubijaju nas.” Pitao je patrijarha razrješava li ga te Božje zapovijedi.
Patrijarh mu je odgovorio: “Sine, ne ubij! I ne zaboravi da Krist nije naredio samo tebi ne ubij nego i njima isto tako. Pa ako i ti i oni poštujete Boga, onda nikakvih ubijanja neće biti.” Mislim da je strašno što tom razgovoru nisu bile nazočne kamere i što usred rata nije bilo objavljeno što se dogodilo - govori danas Drašković.
U Hrvatskoj se ne zna, dodaje, da je još 1990. i 1991. javno pozvao mladost Srbije da bojkotira sve mobilizacijske pozive za eventualni rat. - Mnogi mi nisu oprostili te godine, kad sam, polažući svoju glavu na panj, pozivao mladost Srbije da bojkotira mobilizacijske pozive tadašnje JNA za rat u Hrvatskoj i u BiH. Pozivao sam na to da odbiju poziv što je značio ubijanje ljudi koji su nam najbliži, koji su nam rođaci i s kojima smo izmiješani u svakom pogledu. Rekao sam da je poziv u taj rat poziv na zločin nad svima nama.
Otpor ratu u Srbiji trajao je svaki dan dok je rata bilo. Nije prošao ni jedan dan da se ljudi nisu okupljali i prosvjedovali i skandirali protiv rata, etničkog čišćenja i zločina i mislim da su ti ljudi spasili savjest Srbije. Oni koji su me prozivali zbog toga nisu kivni na mene zato što sam bio protiv rata, nego zato što sam govorio da je to građanski rat, u kojem se pucalo u zajedničku državu, zajedničke korijene, zajednički jezik, zajednička prijateljstva, brakove, zajedničke ljubavi, mržnje i sudbine - naglašava Drašković.
“Srpski Budiša” Svjestan je činjenice da ga hrvatska javnost doživljava isključivo kao srpskog nacionalista koji ima protuhrvatske osjećaje i ideje, premda ima i onih koji za njega kažu da je zbog svog nacionalizma i političke vjerodostojnosti, pa i činjenice da je bio disident, zapravo neka varijanta “srpskog Dražena Budiše”:
- Ja sve to znam, ali ja tu ne mogu ništa. Mnogi mi u Hrvatskoj nikada neće oprostiti roman “Nož”. Neće mi oprostiti ni to što sam o ratu govorio o građanskom ratu, ali sam tako govorio zato što nisam politizirao nego sam govorio iz srca, onako kako sam osjećao jer sam Jugoslaviju volio, i u mom srcu nije bilo razlike u osjećaju ljubavi prema Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani.
Kada god bih se s dalekih putovanja vraćao avionom i kada bi pilot objavio da smo prešli granicu kod Sežane, srce mi je govorilo da sam došao kući. Ja sam rat doživljavao kao uništavanje svoga srca. Imam razumijevanja za ljude u Hrvatskoj koji tako ne misle, ali ja ih ne mogu razuvjeriti da u mom srcu nikad nije bilo nikakvih zlih namjera – govori Vuk Drašković.
“Antifašist” Draža Zbog čega je onda toliko inzistirao na rehabilitaciji četničkog pokreta Draže Mihailovića, čijim je veteranima omogućio jednaka prava kao i partizanima, pa su na inicijativu upravo Vuka Draškovića dobili državne mirovine?
- Točno je i svjestan sam i toga. Međutim, tražio sam rehabilitaciju povijesne istine. A istina je ova: pokret generala Mihailovića nije se zvao srpska vojska, nego Jugoslovenska vojska u otaždbini. Pokret je bio višenacionalan i u odnosu na broj stanovnika u njemu je bilo više Slovenaca nego Srba.
Mihailović je bio legalni ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije, kojoj je sjedište bilo u Londonu, ne u Berlinu, a u toj su Vladi bili i Srbi i Hrvati i Slovenci i Muslimani. On nije odlikovan od Hitlera ili Goebbelsa, nego od američkog predsjednika i od De Gaullea.
Ja sam tražio rehabilitaciju za ovu istinu i tražio sam rehabilitaciju za istinu da je netko mogao biti istovremeno i antifašist i antikomunist. Nema vojske koja ne čini zločin. Rat sam je vrsta zločina. Ne spadam u ljude koji minoriziraju makar jednu jedinu žrtvu. Patnja jedne osobe kozmička je patnja. Ali je činjenica da je na sudskom procesu on optužen za 10 tisuća žrtava, a bili bi mu dodali i više da su mogli.
U Hrvatskoj se ne zna da u toku Drugoga svjetskog rata Mihailović nije ni kročio na teritorij današnje Hrvatske – tvrdi Drašković i napominje da se svi narodi na području bivše Jugoslavije još i danas teško suočavaju s onim što se događalo u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, pogotovu s činjenicama o komunističkim žrtvama, kojima se broj i ne zna, a masovnih je grobnica iz tog razdoblja na svakom koraku.
- Ovo što se događalo u ratu 1991. nema veze s četnicima, to su laži, ali nitko to ne želi čuti. Komplicirano je razumjeti; najlakše je reći da je Draža napao Vukovar, bombardirao Sarajevo i napravio Srebrenicu. To se s lakoćom prihvaća zato što bi poniranje u istinu tako bolno pogodilo mnoge. Ona ideologija koja je ubijala opozicionare, koja je kitila ordenjem ubojice, koja je ubijala ljude i bacala ih u grobnice bez obilježja porodila je zločine što su se dogodili nakon 1990.
Odbija se svaka pomisao da se radi o komunističkim zločinima i zločinima komunističke vojske i paravojnih jedinica koje je osnovala ta vojska jer nikakve druge nije ni bilo - glasi objašnjavanje onoga što se događalo početkom 90-ih u Hrvatskoj i BiH.
Za Bruxelles! Nije da žali što u Hrvatskoj ne spada u red omiljenih političara iz susjedne zemlje, ali kada komentira međudržavne odnose, trudi se zvučati odmjereno i što manje govoriti o prošlosti. Ističe svoje opredjeljenje da obje države trebaju biti članice europskih integracija. Taj je stav Draškovićeva politička konstanta.
- Odnosi između Hrvatske i Srbije normalizirali su se mnogo više nego što se priznaje, a naročito više nego što se priznaje u Hrvatskoj. Srbija će ubrzati hod prema Bruxellesu kad Hrvatska uđe u EU. Taj pozitivni inat, koji je u nacionalnom mentalitetu Srba, a i Hrvata, imat će posebnu ulogu.
Ništa toliko neće ubrzati napore u Srbiji da uđe u EU kao činjenica da je Hrvatska već u njoj. Već se čuje, priča se u svakoj kavani u Beogradu: “Moramo ih stići!” Srbi i Hrvati, bez obzira na sve i sviđalo se to komu ili ne, jedni su drugima ogledalo i međusobni su natjecatelji.
I najzagriženiji protivnici normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije shvaćaju danas da mi jedni bez drugih ne možemo i da smo sudbinski izmiješani. Ne možete se vi distancirati od naroda s kojim ste 70 godina živjeli u istoj državi i koji govori jezikom što ga razumijete, pa vam i nije potreban prevodilac. Ne možemo pobjeći jedni od drugih. Čini se da jedni druge potičemo i na ono najbolje i na ono najgore - govori Drašković.
Roman s ključem Vuk Drašković, pravnik, novinar, političar, svakako u Srbiji ima status čovjeka s jakom karizmom koji je manje od svih bio spreman na političke kompromise. Zbog toga je danas izvan parlamenta i visoke politike, ali ima krug lojalnih ljudi koji ga, bez obzira na kojoj je funkciji, prate i podržavaju. Opozicionar, ono što želi poručiti čini knjigama.
“Doktor Aron” njegova je najnovija knjiga, politički roman s ključem, kojem je naklada od 10 tisuća primjeraka već rasprodana (“mada su vremena teška, a roman nije ni jeftin”, dodaje Vuk), a koji se bavi filozofskim pitanjima života i smrti, ali i političkom situacijom u bivšoj Jugoslaviji u vrijeme Titove smrti i neposredno nakon nje.
Lik doktora Arona, beogradskog neuropsihijatra, temeljen na stvarnoj osobi, u čijem se domu početkom 80-ih, kada odlazi u mirovinu, okupljaju tadašnji intelekutalci, pisci, oficiri, novinari, špijuni, odvjetnici, svećenici i disidenti... iz svih dijelova bivše Jugoslavije.
U domu doktora Arona, koji se i sam smatra pomalo ludim, komentira se i smrt druga Tita, s kojim se doktor i osobno poznavao. “Taj čovjek je bio mamac za sve nas, i u njegov dom su dolazili i Hrvati, i Slovenci, i Srbi, Albanci, Bosanci... Njegov je dom bio otvoren za sve, mada je za sve nas koji smo dolazili kod njega govorio da smo ludi, a mi smo mislili da je on lud.” Doktor Aron priča je i o komunističkim vremenima u bivšoj Jugoslaviji, s epizodama verbalnog delikta.
- Mi nismo bili spremni na pad Berlinskog zida. Plaćamo danak jednom komunističkom sustavu koji nije bio toliko čemeran kao u istalim istočnoeuropskim zemljama, pa nije lako napuštao ni srca ljudi. U trenutku kad se ujedinjuju dvije Njemačke i kad postaje jasno da se Europa ujedinjuje ovdje na sve strane odzvanjaju zahtjevi da se mi razbijemo.
Nismo bili spremni i bili smo potpuno slijepi. I sada je teško rušiti zidove među nama. Mislim da puno više pričamo o Europi nego što znamo što je Europa - naglašava Drašković.
Vizionar Ante Marković O raspadu Jugoslavije i Titovoj ulozi progovara i kroz likove u svom novom romanu: - Vjerujem da se Jugoslavija nije morala raspasti, a pogotovu ne na krvav način. Istina je da je nakon 1945. Jugoslavija postavljena na dva vrlo ograničena temelja: Titovu kultu i karizmi i diktaturi Komunističke partije. Kada je Tito umro, iako su mnogi vjerovali da se to nikada neće dogoditi, ta druga Jugoslavija zapravo je ostala bez jedne noge i nastavila je skakutati na toj nozi Komunističke partije.
Propustili smo i u Ljubljani, i u Beogradu, i u Zagrebu... shvatiti da je vrijeme da se zemlja postavi na nove temelje. Tu smo imali podršku Zapada, prije svega SAD-a, ali i tadašnje Europske zajednice. Da su tada organizirani višestranački izbori i da je došlo do raskida s komunističkim naslijeđem i da je ono palo makar onda kada je pao Berlinski zid, bilo bi nade za opstanak Jugoslavije, jer bi neki pragmatični interesi prevagnuli iznad svega, a prvi od njih bi bio taj da bi Jugoslavija 1991. ušla u Europsku zajednicu.
Umjesto toga kod nas su počeli neki retrogradni procesi. To je jedini bio shvatio Ante Marković, ali jedna lasta ne čini proljeće. A baš u ideje Ante Markovića pucaju jednako svi i iz Zagreba i iz Beograda”, tvrdi Drašković.
U Srbiji je zbog svojih stavova Vuk Drašković bio proglašen izdajicom i stranim plaćenikom: - Sve više govorim da su miševi pojeli velike snove koje smo ovdje u Srbiji sanjali boreći se protiv Miloševića od 1990. do 2000. Mislim da su miševi pojeli i snove većine ljudi u Hrvatskoj. Možda tako mora biti - pomirljivo zaključuje.
Objavljivanje “Doktora Arona” koincidiralo je sa presudom Vrhovnog suda Srbije kojim je potvrđena drugostupanjska presuda za ubojstvo četvorice članova SPO-a na Ibarskoj magistrali, te pokušaj ubojstva Vuka Draškovića u insceniranoj prometnoj nesreći u listopadu 1999. Na Draškovića je dvaput pokušan atentat naređen od vrha tadašnje krnje SR Jugoslavije jer je Milošević u lideru SPO-o vidio svog najvećeg protivnika. U pokušaju ubojstva na Ibarskoj magistrali Drašković je neozlijeđen, ali je ubijeno četvero njegovih suradnika.
U atentatu u Budvi bio je ranjen. Drašković je nekoliko puta hapšen i zatvaran, a 1993. Milošević ga je iz zatvora pustio jer je tadašnji francuski predsjednik François Mitterrand na tome inzistirao i poslao svoju supurugu u mirovnu misiju u Beograd. Sa slučajem ibarske magistrale srbijansko pravosuđe mučilo se cijelo desetljeće, a u konačnici je sud presudio da Radomir Marković, Milorad Ulemek Legija, Nenad Ilić i Branko Berček dobiju po 40 godina zatvora.
Drašković smatra da ta presuda nije i ne može predstavljati pravdu jer je četvero ljudi ubijeno i ništa ih ne može vratiti, ali priznaje da ona ima povijesno značenje jer su maksimalne kazne izrečene optuženicima koji su bili pripadnici vrha obavještajnih službi Slobodana Miloševića te da se radi o svjetskom presedanu jer je Radomir Marković, predsjednik Službe državne sigurnosti, dobio maksimalnu kaznu. “Ova je agonija konačno završena.
Otpor ovakvoj presudi, koja je ujedno i presuda poretku državnog terorizma, bili su snažni i dirigirani od ostataka centara moći Miloševićeve državne sigurnosti i režima”, kaže Drašković.
BESTSELERI, ATENTATI I SUĐENJE DESETLJEĆA
Naklada od 10 tisuća primjeraka Doktora Arona već je rasprodana
Objavljivanje “Doktora Arona” koincidiralo je sa presudom Vrhovnog suda Srbije kojim je potvrđena drugostupanjska presuda za ubojstvo četvorice članova SPO-a na Ibarskoj magistrali, te pokušaj ubojstva Vuka Draškovića u insceniranoj prometnoj nesreći u listopadu 1999. Na Draškovića je dvaput pokušan atentat naređen od vrha tadašnje krnje SR Jugoslavije jer je Milošević u lideru SPO-o vidio svog najvećeg protivnika.
U pokušaju ubojstva na Ibarskoj magistrali Drašković je neozlijeđen, ali je ubijeno četvero njegovih suradnika. U atentatu u Budvi bio je ranjen. Drašković je nekoliko puta hapšen i zatvaran, a 1993. Milošević ga je iz zatvora pustio jer je tadašnji francuski predsjednik François Mitterrand na tome inzistirao i poslao svoju supurugu u mirovnu misiju u Beograd. Sa slučajem ibarske magistrale srbijansko pravosuđe mučilo se cijelo desetljeće, a u konačnici je sud presudio da Radomir Marković, Milorad Ulemek Legija, Nenad Ilić i Branko Berček dobiju po 40 godina zatvora.
Drašković smatra da ta presuda nije i ne može predstavljati pravdu jer je četvero ljudi ubijeno i ništa ih ne može vratiti, ali priznaje da ona ima povijesno značenje jer su maksimalne kazne izrečene optuženicima koji su bili pripadnici vrha obavještajnih službi Slobodana Miloševića te da se radi o svjetskom presedanu jer je Radomir Marković, predsjednik Službe državne sigurnosti, dobio maksimalnu kaznu. “Ova je agonija konačno završena. Otpor ovakvoj presudi, koja je ujedno i presuda poretku državnog terorizma, bili su snažni i dirigirani od ostataka centara moći Miloševićeve državne sigurnosti i režima”, kaže Drašković.
PUT NA KOSOVO
Mesić je zabio prst u oko ranjenoj Srbiji
Pitamo Draškovića kako je doživljen odlazak hrvatskog predsjednika Mesića na Kosovo i je li navijao za koga na hrvatskim izborima. Odgovara da je Ivu Josipovića upoznao u Washingtonu, na molitvenom doručku kod američkog predsjednika, a Milana Bandića ne poznaje. Josipović, novi hrvatski predsjednik, djelovao je u Washingtonu kao fin i pristojan čovjek, naglašava Drašković koji dodaje da je tema predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i u Beogradu uvijek zanimljiva mada oni kandidati kojima srpski nacionalisti daju podršku zbog toga gube simpatije u vlastitoj javnosti.
Mesićev odlazak na Kosovo vidi pak kao “prst u oko ranjenoj Srbiji”: ”Sve mislim da ga je netko naopako posavjetovao. Stipe Mesić spada u ljude koji uče na iskustvu. Svi smo mi, manje ili više i na svim stranama, krajem 80-ih i 1990. godine često izgovarali nezauzdane riječi i jahali nezauzdane strasti. Zlo koje je stiglo razumne je ljude opomenulo i na potrebu drukčijeg načina govora. I Mesić je toliko puta pokazivao tu sklonost da govori novim jezikom.
Jednoj ranjenoj Srbiji, u duhovnom smislu, stavljati prst u oko, bez ikakve potrebe, ne vidim da je baš pravi potez. No, nadam se da taj potez neće izazvati kontraodgovor, prst u oko Hrvatskoj. To je najlakše, ali to je i najopasnije i najkritičnije. Srpski i hrvatski odnosi ne smiju trpjeti zbog bilo kojeg ispada bilo kojeg pojedinca”, smatra Drašković.
RADIKALI I HAAG
Šešeljevci su posjekli grane na kojima su sjedili
- Ne može se opraštati zločin, a mi ovdje smo se svi natjecali u podršci svojim optuženim i osuđenim zločincima, kao da se ponašamo po modelu poludivljih plemena – smatra Drašković komentirajući haške procese, gdje se sudi i njegovu kumu i bivšem prijatelju, četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju. Jesu li srpski radikali prijetnja Hrvatskoj sa svojim ekstremnim stavovima, pitamo ga, i koliko mogu oni utjecati na odnose Hrvatske i Srbije?
- Radikali sa svojim radikalizmom su radikalno posjekli grane na kojima su sjedili. Njihov je stav uvijek bio pošten; dolje Amerika, dolje Papa, dolje Europa, dolje antisrpska zavjera, a tko je s nama, neka glasa za nas! Mene to nikada nije brinulo. Sada je malo stvar kompliciranija jer ja ispod novih maski neke nove stranke ne vidim nove ideje.
I kamen se mijenja, a kamo li čovjek, ali ja ovdje ne vidim promjenu. I kada je Olli Rehn primio prvog čovjeka jedne te stranke koja se odvojila, ja sam dao komentar kako je onda Olli Rehn mogao primiti i Ratka Mladića pod uvjetom da Mladić da nekoliko finih izjava da je za europske integracije Srbije. Ali, to smo mi. Ovdje sve prolazi...