Divan san iz kojeg se ne želim probuditi - mladi Tunižanin Nizar Bedui (23) ovako opisuje posljednja četiri dana svoga života u Italiji, otkako je nakon iscrpljujuća 22 sata plovidbe na prastarom ribarskom brodu zajedno s još 200 sunarodnjaka stigao na Lampedusu.
Za razliku od ostalih koji maštaju o ostanku u Italiji, ili životu u nekoj drugoj bogatoj zemlji EU, on bi se volio nastaniti u Hrvatskoj. U Karlovcu, naime, živi njegova djevojka Kristina, s kojom se, kaže nam, upoznao preko chata, a potom je u godinu i tri mjeseca, koliko su u vezi, ona triput bila kod njega u Tunisu.
“Jako je volim. Toliko je već za mene napravila. Nekoliko mi je puta poslala novac, a kad sam je jučer nazvao iz Italije, bila je presretna i obećala mi je da će, čim me prebace s Lampeduse negdje na talijansko kopno, doći po mene i dati sve od sebe da me dovede u Hrvatsku”, govori nam uzbuđeno i na mobitelu pokazuje sliku zgodne plavuše uz koju piše “Kristina Love”. Iduća fotografija pokazuje njih dvoje u strasnom zagrljaju, a onda nam i pušta pjesmu koju mu je poslala i koju je naučio pjevušiti – “Vlada panika kad sam blizu tebe ja...” Zna on reći i “volim te” i “kako si”. Naučila ga je draga koja radi u banci, a njegovu se dolasku, tvrdi, raduju i njezini roditelji Rozika i Drago, s kojima se više puta čuo telefonom. U tuniškom gradu Gabesu radio je kao konobar, a u Hrvatskoj se nada bilo kakvom poslu.
U njegovoj je zemlji, tvrdi, zavladalo sveopće beznađe nakon što je svrgnut diktator Ben Ali, a baš se ništa drugo nije promijenilo nabolje.
“Moja majka, s kojom sam živio, sada je ostala sama i jako se brinem za nju. Jučer smo se čuli i kaže mi da policija opet bez razloga hapsi ljude za koje sumnja da su protivnici vlasti. Diktatorovi su ljudi i dalje na svim važnim pozicijama. Nema slobode ni demokracije”, nabraja razloga zašto se odlučio na opasan i neizvjestan put prema Lampedusi, za koji je platio teško zarađenih 1000 eura. Sad je bez novčića, spava u prihvatnom centru, danju luta po otoku i čeka da ga prebace na neko drugo mjesto u Italiji. Ništa ga neće zaustaviti.
Čim se umiri Sredozemno more uz obale sjeverne Afrike, put Europe isplovljavaju deseci drvenih lađa. Smještena stotinjak kilometara od obale Tunisa i dvostruko dalje od Sicilije, Lampedusa, koju nazivaju i vražjim otokom Europske Unije, za mnoge je stanovnike siromašnog postrevolucionarnog Tunisa predmet žudnje. Zovu je i beb, s dugim e, što na arapskom znači vrata, vrata bogate Europe. Trenutačno ih je na otoku 700, prije desetak dana ih je bilo i trostruko više, dovoljno da talijanska Vlada proglasi izbjegličku krizu i zatraži pomoć Europske komisije.
U lampeduškom izbjegličkom centru, koji je otvoren sredinom veljače i koji financira Ministarstvo unutarnjih poslova, spremni su i za novi val imigranata koji će bježati iz ratnog pakla Libije. Otočićem s pet tisuća stalnih stanovnika - koji je dug 9 i širok samo 3 kilometra, a geografski pripada Africi - sada slobodno šeću došljaci kojima se većina domaćeg stanovništva ni malo ne veseli.
“Upropastit će nam turizam. Već su nam otkazane sve rezervacije za ovo ljeto. Što ćemo ako ih dođe 200 ili 300 tisuća, kako govore neki? Potonut ćemo u more. A još gore ako nam prošire zarazne bolesti. Morat ćemo se svi iseliti”, negoduje Mario Liberatore, vlasnik hotela Del Sole, koji je sada popunjen policajcima i novinarima što su došli iz brojnih zemalja izvještavati o najvećoj izbjegličkoj krizi u Europi.
Uske ulice, skromna ribarska lučica i bajkovite pješčane plaže pune su tamnoputih mladića. Rijetko koji je stariji od 35 godina. Iz svih krajeva Italije stiglo je i 350 karabinjera koji patroliraju 24 sata na dan, no nemaju previše posla jer su Tunižani mirni i pristojni.
Islam Kepsi (31) i njegov prijatelj Jaber Jaber (23) pokazuju nam u luci bijeli drveni brod Wahran kojim su prije sedam dana doplovili. U tuniškom obalnom gradu Zuara ukrcalo ih se 197, sve redom muškarci. Skupili su novac za kupnju broda i gorivo. Neki su vođi puta dali 500 eura, neki i 2000. U isto je vrijeme zajedno s njima na put krenula manja lađa s 40 ljudi koja nikad nije stigla na Lampedusu. Svi su putnici skončali u morskim dubinama.
“Kad smo krenuli, činilo se da je more mirno, a pretvorilo se u pakao. Molili smo se da preživimo. Ubrzo smo ostali bez hrane i vode”, govori Islam i ispričava se što mora ići jer ga u centru čeka ručak. Kaže da ga politika uopće ne zanima, nego samo želi zaraditi dovoljno da prehrani svoju kćer i ženu koje su ostale u Tunisu. “Makar i na crno”, kaže. Zasad se nema na što požaliti.
Preko ceste, na livadi, stoji 30-ak tuniških brodova prepuštenih propadanju. Bilel, Ghofrane, Khemes – neka su od imena plovila što više nikad neće u more. Još stotine takvih podrtina trunu na deponiju u unutrašnjosti otoka. U spomen na stotine tisuća sudbina ljudi koje su dopremile u novi život. A sve priče zvuče slično. Čuli smo ih desetke. Evo ih nekoliko.
“Sve je bolje od Tunisa u kojem je pao diktator, ali je ostala diktatura. Policija proganja ljude. Svak se svakoga boji. Libijci sada bježe u Tunis. Totalni je kaos. Još gore nego u vrijeme Ben Alija. Ja želim slobodu, a ona je ovdje u Europi. Svejedno mi je u kojoj zemlji završim, samo da dobijem posao. Inšalah! Nemam dokumente ni obitelj ni prijatelje, sve sam ostavio u Tunisu”, kaže nam Raid Khalid (21), diplomirani elektrotehničar, koji u domovini nije mogao naći posao.
“Mnogi Lampedužani su rasisti. Nisu nas htjeli pustiti da uđemo u dućan. Valjda misle da ćemo nešto ukrasti. Volio bih što prije otići odavde. Već sam tu 15 dana. Svaki dan nam u centru govore da ćemo sutra ići, a mi čekamo”, rekao nam je Wisem Abdel iz grada Golaa na jugu Tunisa kojeg u grupi od desetak mladića susrećemo na glavnoj ulici Via Roma. Prate ih dva karabinjera, koji se bune što ih slikamo, a kad im kažemo odakle smo, raspituju se o Hrvatskoj. Došli su iz Milana i, baš poput nas, čude se kako je ovdje, na krajnjem jugu, mnogo hladnije nego što su mislili. Lede se prsti, sve kemijske olovke su izvan funkcije.
Olujno nevrijeme i jaka tramuntana presjekli su prošli vikend sve morske veze, pa do Lampeduse nisu stizali ni brodovi s ilegalcima ni trajekt sa Sicilije. To je bio mali predah za 80 djelatnika izbjegličkog centra na čelu s direktorom Federicom Miragliotom (32), koji se brinu da njihovi štićenici imaju dnevno tri obroka, krevet u 12-krevetnoj sobi u jednom od četiri paviljona i čistu odjeću. Dobivaju i telefonske kartice za zvanje inozemstva s govornica i 10 cigareta na dan.
Kuhinja radi punom parom, a glavni kuhar Antonio Maria (35) pazi da na meniju ne bude svinjetina i da, po arapskom ukusu, sve bude dovoljno ljuto. Mladići u skupinama po desetak stoje na dvorištu i puše, slušaju arapsku glazbu, ležerno razgovaraju i smiju se. Oni rijetki koji znaju nešto francuskog ili, još rjeđe, engleskog, bez puno sustezanja odgovaraju na pitanja novinara koji po redovitoj proceduri dobivaju dozvolu za ulazak u kamp.
“U Tunisu je pakao. Nema nikakvog posla ni budućnosti, a za to je donekle kriva i Europa, posebno Francuska, jer je dopustila 23 godine diktature koja je upropastila gospodarstvo i u ljudima ubila svaku nadu da će biti bolje. Vjerovali smo da ćemo revolucijom nešto promijeniti. Sad se samo želim preseliti u Francusku gdje mi živi brat. Što god da radi, čovjek će tamo zaraditi oko 1000 eura, možda i više, a u Tunisu malo tko ima više od 200 eura, što nije dovoljno ni za hranu”, priča nam Maher Jerbi (23) dok čeka u redu za ručak.
Na ulazu u kamp stoji desetak policijskih vozila. Tunižani pozdravljaju policajce koji im se smješkaju dok pregledavaju vrećice s kojima su došli iz grada.
Direktor Miragliota iz Messine - koji je završio pravo, ali se odlučio posvetiti humanitarnom radu - kaže kako nitko od došljaka nema dokumente pa prođe nekoliko dana da ih se identificira uz pomoć četvero zaposlenih prevoditelja. Potom ih se avionima preko malog otočkog aerodroma prebacuje u druge centre u Italiji. Iako mu je, tvrdi, posao vraški težak, veseli ga kad mu se nakon više mjeseci preko facebooka jave bivši štićenici koji su se snašli u Europi.
Čim obalna straža, koja oko otoka patrolira s nekoliko desetaka moćnih 20-metarskih glisera, centru javi da stiže brod, Francesco Princiota u bilo koje doba dana ili noći sjeda u auto i juri prema molu Favorolo, gdje se ilegalci iskrcavaju. Brodovi se brzo prazne, na molu se imigrantima dijeli voda i pruža prva medicinska pomoć i odmah ih kombijima prevoze u centar, sagrađen 2007., koji je poput luksuznog hotela u usporedbi sa starim, sada zatvorenim prihvatilištem u kojem su nesretnici boravili iza visokog zida i bodljikave žice. Sada slobodno izlaze kad žele jer s otoka i tako nemaju kamo pobjeći.
Wajdi Jomni (31), radeći godinama kao konobar, u Tunisu je dobro savladao talijanski pa drugima pomaže oko snalaženja.
“Glavnu riječ u Tunisu sada vode policija i vojska. Gotovo pola milijuna Tunižana radilo je u turizmu koji je sada propao. Ljudi su bez posla i strahuju od naoružanih bandi. Zato bježe i mladi i stari. Volio bih se za koju godinu vratiti kući i imati dovoljno novca za pristojan život. Da bih se oženio, moram uštedjeti novac za kuću”, rekao nam je Jomni. Na brodu kojim je došao bile su i 4 žene. Njih s Lampeduse odmah prebacuju u prihvatne centre na Siciliji. Predstavnica UNHCR-a u izbjegličkom centru Barbara Molinario kaže kako izbjeglice ako bježe od rata ili krvoprolića mogu zatražiti politički azil, a odluku vlasti o svojoj sudbini čekat će i 6 mjeseci. Za to vrijeme bit će smješteni u nekom od centara na jugu Italije koji su poput zatvora. Tunižani uglavnom ne traže azil, nego radne dozvole koje im se – ističe Simona Moscareli iz Međunarodne organizacije za migracije OIM - uglavnom odbijaju. Dobivaju rješenje po kojem moraju u roku od 15 dana sami napustiti Italiju. Većina ih, dodaje ona, to ne učini, nego bježe dalje u druge europske zemlje gdje žive bez dokumenata, rade na crno i strahuju od izgona.
Lorenzo Leotardi predstavnik je organizacije “Save the children” koja se brine o maloljetnicima. Od šest tisuća Tunižana, bilo je 200 mlađih od 18 godina. Najmlađi su imali 14.
Neki se, kaže Leotardi, lažno predstavljaju kao maloljetnici jer im to povećava šanse za dobivanje dokumenata, no policajce zadužene za identifikaciju teško je prevariti.
Mnogi Lampedužani nemaju ništa protiv imigranata i pomažu im koliko mogu. Vlasnica pizzerije “Ciccio’s” Annalisa D’Anocona (30) prije dva tjedna uzela je svoj najveći lonac, skuhala nekoliko stotina porcija kus kusa i na središnjem trgu podijelila siromašnim Tunižanima. Idući je dan kuhala tjesteninu.
“Tko će im pomoći ako mi nećemo. Možda ćemo i mi jednog dana biti iz nekog razloga prisiljeni bježati od svojih kuća. Nisu krivi za svoje siromaštvo i nije čudno što podižu revolucije. Zaslužuju barem minimum ljudskog dostojanstva. Jako su dragi i povučeni, uredni i čisti, ne stvaraju nikakve probleme i nikome ne smetaju. Mogli bismo im dati posla i svi zajedno sretno živjeti”, kaže crnokosa djevojka koja je s grupom prijatelja prije tri godine osnovala kulturnu udrugu Akavusa u sklopu koje je uređen i muzej imigranata. Po napuštenim su brodovima skupili razne predmete tih nesretnika, od pisama i fotografija, do biblija i kurana koje su ponijeli sa sobom.
Žalosno je, kaže Annalisa, što lampeduški načelnik Bernardino De Rubeis stalno govori da izbjeglice treba otjerati umjesto da potiče toleranciju. Njezin prijatelj Gianluca Vitale ogorčen je na talijansku Vladu koja potiče atmosferu netrpeljivosti, ksenofobije i mržnje prema svima koji su drukčiji.