Kao da je zemlja na sekundu utihnula, kao da je usisala sve vrijeme svijeta, svaki korak na sesenjskom asfaltu obije se o zgradu pa deset puta vrati kao sablasna, jezovita jeka. Naizgled, sve je besprijekorno lijepo; vjetar udara o palmino lišće, sunce obasjava tek izgrađenu cestu pa će cijela minuta proći prije nego što se razotkrije da je ta palma potpuno suha, a cesta ograđena hrđavom žicom jer se njome ne može nigdje putovati.
U Seseñu nitko ne može zalutati.
To je postapokaliptična ostavština krize koja još nije ni okončala i koja se Španjolcima smije u lice kao da im prijeti da je još dugo neće zaboraviti.
Sudeći prema Seseñi, vrlo je vjerojatno da i neće.
Ovo je najpoznatiji španjolski “grad duhova”, nadrealni konzervirani trenutak kad je mjehurić blagostanja konačno pukao, a sve se nedaće ovoga svijeta poput sapunice razlile po narodu.
U gradu danas gotovo nema psa, a rijedak živalj koji se u njega radosno doselio, sada živi izolirano kao da ih je kuga pokosila.
Velik je to kompleks stanova, malo više od pet tisuća u nekoliko stambenih blokova čijim cestama, s vremena na vrijeme, pokoji ravnodušan roditelj pogura kolica s novopridošlim sesenjskim malcem.
Kad se Seseña gradila, govorilo se da će se u stanove useliti 30-ak tisuća stanovnika i da će Seseña opravdati status madridskog Manhattana kakvom su je u javnosti pompozno opisivali.
Koliko je gradnja bila luksuzna i danas se vidi na svakom koraku, iako je pitanje trenutka kad će oskudica ostaviti tragove i na skupim, sesenjskim fasadama.
Svaki kompleks ima bazen, dječje igralište, automatsku rampu i natkriveni parking.
Ironično, bazeni su i usred zime puni vode, fontane prskaju na sve strane, ali golema parkirališta zjape prazna jer se u taj grad zasad doselilo najviše tisuću duša.
Kad su dolazili, nitko od njih nije mogao predvidjeti da će gradnja umjetnog mjesta u jednom trenu stati, a Seseña ostati pustoš, s jedva nekoliko stambenih jedinica koje noću odaju da se tu ipak odvija život.
Danas Sesenjci u svom gradu nemaju nikakvih radnih mjesta, osvježenje mogu pronaći u samo dva gradska kafića, a do Madrida javnim prijevozom mogu stići tek odnedavno, nakon što je uvedena autobusna linija koja se prema glavnom gradu otisne dva puta dnevno.
I sve bi to još bilo lako kad te “Seseñe” ne bi Španjolskom nicale poput gljiva poslije kiše, nakon što je zemljom zavladala kriza i u sekundi uništila sve snove.
Gdje god čovjek prolazi, dočekaju ga iste slike zamrznute u vremenu: hektari i hektari građevinskih parcela s izgrađenom kanalizacijom, betoniranim ulicama koje već imaju svoja imena, jedino što je građevinare kriza zatekla taman kada su planirali podići zgrade pa sada ulične lampe noću obasjavaju samo rijetku i posušenu travu.
Na proputovanju do Guadalajare, kamo smo se otisnuli kako bismo vidjeli nešto španjolske zemlje, kroz prozorsko okno prigradskoga vlaka takvo naselje može se vidjeti gotovo svakih pet kilometara: u nekima su podignute dvije, tri zgrade, u drugima je sve prazno iako su već dovezli građevinski materijal koji samo čeka da mu udahnu oblik.
S današnjim danom Španjolski ekonomisti procjenjuju da je u zemlji približno milijun i pol novih, neprodanih stanova, koji kupce ne mogu pronaći ni nakon što su cijene spustili ispod razine isplativosti.
Uzmimo kao primjer opet tu nesretnu Seseñu.
Danas se u tom gradu luksuzni stan od 90 četvornih metara prodaje za 65 tisuća eura.
Uzalud bagatelna cijena od 800 eura po četvornom metru: kupaca nema i malo je vjerojatno da će se uskoro odvažiti na takav trošak.
Zašto bi, za Boga miloga, netko uopće išao živjeti u Seseñu?
Do prije četiri, pet godina, nije bilo puno sumnje oko uspjeha madridskog Manhattana.
Španjolski mentalitet počivao je na čvrstom vjerovanju da svaki pošteni Španjolac mora biti vlasnik svoje nekretnine.
“Pretočeno u postotke, oko 85 posto španjolskih kućanstava imalo je u vlasništvu objekte u kojima su živjeli, a nakon što su riješili osnovna životna pitanja, bili su spremni na kupovinu druge nekretnine”, objašnjava mi Ignacio Conde-Ruiz, mlađahni vođa privatnog madridskog think-tanka “Fedea”.
Upravo je to vjerovanje zemlju poguralo u financijski kolaps.
Naravno, to je pojednostavljeno objašnjenje krize u koju je zapela ova zemlja i nad čijom sudbinom danas strepi cijela Europa.
Ironično, Španjolska nema ništa zajedničko s Grčkom.
Nema ni s Portugalom, nema čak ni s Irskom, a neki njeni statistički pokazatelji na prvi pogled uopće ne odaju da je zemlja u krizi.
Evo, tu je primjer španjolskog javnog duga koji danas iznosi nešto malo više od 60 posto BDP-a.
To je znatno manje nego što iznosi njemački javni dug.
Dobro im ide i po pitanju izvoza: u zemlji je jaka automobilska industrija, a usprkos financijskim nedaćama, u Španjolskoj i dalje posluju Renault, Peugeout i brojni drugi automobilski proizvođači koji je, barem zasad, nemaju namjeru napustiti.
Sve su ostale brojke zastrašujuće loše.
Zemlja ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u Europi, čak 23 posto, a među mladima do 26 godina starosti ona je sada dosegla čak 50 posto.
Bez skupo plaćenih stanova od početka krize u zemlji je ostalo 400 tisuća obitelji.
Procjenjuje se da se iznos loših portfelja za stambene kredite popeo do 200 milijuna eura.
A privatni dug nervoznih Španjolaca sada iznosi oko 90 posto BDP-a…
Gdje je krenulo po krivu s obzirom na to da su Španjolci donedavno imali jednu od najuspješnijih europskih ekonomija?
Recimo to ovako: bio je to mjehurić koji je morao eksplodirati.
Mnogi sada ovu financijsku krizu opisuju kao lijek za neodrživo dobru ekonomiju.
Da bismo to razjasnili, moramo se vratiti unatrag, barem desetak godina, kad je zemlja cvjetala u prosperitetu, a brojne španjolske bake već zaboravile na ne tako davnu eru Francove vladavine.
Jednostavno rečeno, Španjolci su živjeli u blagostanju.
Ulaskom u Europsku Uniju, a kasnije i potpisivanjem Mastriškog ugovora, Španjolska je ekonomija procvjetala zahvaljujući niskim kamatnim stopama.
Do kraja 2005. godine zemlja se među rijetkima u Europi mogla pohvaliti proračunskim suficitom.
Nastupila je era dugo očekivane idile: gradila se impozantna željeznička infrastruktura, u Španjolsku je stigao jedan od najboljih brzih vlakova na svijetu, a zahvaljujući rascvjetaloj ekonomiji ova je zemlja uskoro nosila trećinu zaposlenja čitave Europske Unije!
Ništa nije moglo poći po krivu.
Naravno, samo da nije bilo već spomenutog španjolskog mentaliteta.
Kako su se zbog niskih kamatnih stopa stanovi i kuće prodavali poput bijelog kruha, većina se španjolskog biznisa koncentrirala upravo oko građevinskog sektora, a socijalistička Vlada i razgranata mreža banaka i štedionica građanima su sugerirale – neka samo kupuju!
Danas se to, doduše, svima čini pomalo smiješnim.
Novinarka lijevog španjolskog dnevnika Il Publico Vanessa Pi i danas se nevoljko prisjeća kako su svi u doba prosperiteta poticali golema zaduživanja uz izliku niskih kamatnih stopa, a narod samo kupovao na dug, kao da im nikada neće stići na naplatu.
“Pa bi čovjek odlučio kupiti stan, a onda bi mu još uvalili i kredit za luksuzno uređenje, automobil i godišnji odmor”, objašnjava mi dok na jednoj madridskoj terasi ispijamo čašu ukusne sangrije.
Ta je “stambena pohlepa” dovela do nevjerojatnog procvata građevinskog biznisa koji se samo prividno mogao činiti kao dobra tržišna priča.
Kako su Španjolci stanove kupovali kao ludi, rastao je i broj građevinskih tvrtki koje su mahnito kupovale zemljišta na kojima su gradile nove stanove.
Doduše, nisu po Španjolskoj kupovali samo Španjolci: dijelovi zemlje pretvoreni su u neku vrstu Floride za viši srednji njemački i britanski sloj koji je, posebno na obali, kupovao raskošne kuće za odmor.
Ovu priču najbolje ilustrira primjer relativno nepoznatog seoca Mongofre u pokrajini Valenciji.
Bilo je to najobičnije španjolsko selo, s tisuću stanovnika koji su se većinom bavili poljoprivredom.
Točnije, uzgajali su naranče.
I živjeli relativno neometano i dobro sve dok im jednoga dana na vrata nisu zakucali zli građevinari.
Kažu, kupili bi njihovu zemlju, a na njoj gradili stanove i vile koji se u posljednje vrijeme tako dobro prodaju.
A seljak, omamljen milijunima eura o kojima je donedavno mogao samo sanjati, nije dugo premišljao.
I tako je Mongofre preko noći postao ozbiljno gradilište na kojem su unosna i mirišljava stabla naranača u trenu nestajala pod teškom mehanizacijom.
Naravno, netko bi novac od prodaje zemljišta uložio u biznis, ali stanovnici Mongofrea znali su bolje od toga.
Pa su preko noći bicikle zamijenili skupim Mercedesima, na ruke stavili Rolexe, a vrijeme provodili po kafićima nazdravljajući uz ironične riječi “živio projekt urbanističke amplifikacije”!
Vratimo se opet na rastuću španjolsku ekonomiju.
U tom je periodu, između 2000. i 2008. godine, uspješan graditeljski biznis zahtijevao i veliku količinu radne snage kojoj je obećavao iznimno dobro plaćene poslove.
Populacija Španjolske u tih je osam godina s 40 milijuna narasla na 45, većinom zbog dolaska strane radne snage kojoj se zemlja, zbog dobrih poslovnih mogućnosti, činila rajem na zemlji.
I ne samo njima.
U tom je periodu država “izbacila” milijun takozvanih “mileurista”, većinom mlađeg stanovništva koje je vrlo rano, nakon osmogodišnje škole, napuštalo sustav obrazovanja radi posla u građevinskom sektoru.
“Njihovo ime u prijevodu znači ‘tisućueuraši’, koliko su iznosile plaće na nižim radnim mjestima u građevinskom sektoru. Naravno, većini je primamljivije bilo školske klupe zamijeniti dobro plaćenim radnim mjestima za koja se čvrsto vjerovalo da nikada neće propasti”, tumači ekonomist Jose Herce, nekadašnji sveučilišni profesor, a danas konzultant u privatnoj tvrtki.
No građevinska je idila polako jenjavala, a danas se procjenjuje da 85 posto nezaposlenih Španjolaca potječe upravo iz tog građevinskog sektora.
No što se s tim sektorom uopće događalo?
Herce kaže da je većina stručnjaka još 2005., kad je Europska centralna banka Španjolskoj povećala kamatnu stopu, znala da je tulum završio. Ipak, oni koji grade na to se još godinama nisu obazirali.
Svakodnevno su nicale nove nekretnine, a kad je 2009. konačno popustio interes za kupovinom stanova, graditeljima su ostali milijuni neprodanih jedinica, a stanovnicima Mongofrea prazni bankovni računi i potpuni deficit poljoprivrednog zemljišta.
Ukratko, više se nije imalo od čega živjeti, a kad su građevinske tvrtke polako počele propadati, naglo se smanjio i godišnji prihod koji je iz tog sektora upijala državna riznica.
Istovremeno, španjolski se narod naviknuo na iznimno dobre ekonomske prilike.
Prosječna plaća iznosi 1600 eura neto, prodavačica u supermarketu zarađuje 800 eura, a penzije su između 700 i 2500 eura.
U strahu od vala nezadovoljstva koje će se preliti španjolskim ulicama, većina članova tadašnje socijalističke Vlade kao i brojni ekonomisti te utjecajni mediji sve do 2010. odbijaju javno priznati da je zemlju zadesila kriza.
A te iste godine kad će ih rječima upozorenja zasuti čelična njemačka kancelarka Angela Merkel, Španjolskom će se prolomiti krik.
I trajati sve do danas, kada se prosvjedi u ovoj zemlji odvijaju na tjednoj bazi.
U trenutku kada smo posjetili Madrid, samo tjedan dana nakon masovnih demonstracija zbog sada već treće reforme zakona o radu, na središnjem trgu, Puerta del Sol, okupila se nova skupina nezadovoljnika.
Teško je točno sročiti zbog čega su prošlog četvrtka prosvjedovali.
Recimo, jedni su prosvjedovali zbog privatizacije madridskog vodovoda.
Drugi su u rukama imali natpise protiv zloglasne reforme rada.
Treći su nezadovoljni konzervativnom Vladom koja je, na čuđenje mnogih, nedavno stala na kraj dogogodišnjoj vladavini socijalista.
17-godišnje Julia i Sol stigle su sa znakovitim transparentom: “Tuci me štapom sve dok ne svršim”, prevode mi natpis pa se tinejdžerski zahihoću i lica pokriju kartonskom tablom.
27-godišnji Juan i Jorge spajaju sve u jedno.
“ Ne, ne”, smiju se, “danas nismo ovdje zbog zakona o radu. Ali dođite sljedeći tjedan, velika je mogućnost da ćemo tada zbog toga prosvjedovati!”
Juan s diplomom fizičara ne može pronaći posao pa je dosad uglavnom radio – pogađate – u građevinskom sektoru: “Nikada nisam imao stalan posao”, kaže mi.
Taj “stalni posao” danas je nedostižan san većine mladih, a nakon posljednjih promjena u zakonu o radu, uskoro će biti i starih.
Sad je omogućeno lakše otpuštanje stalno zaposlenih: jedni smatraju da je reforma stigla prekasno, a drugi da će fleksibilizacija tržišta rada zemlju gurnuti u još veću krizu.
“Sve što se događalo posljednje četiri godine mješavina je nesposobnosti, ideologije, frivolnosti i potpunog nedostatka interesa. Pa u ovoj zemlji donedavno su proganjali svakoga tko je poželio sugerirati da se događa nešto loše, da je era blagostanja konačno završena, da je vrijeme za strukturne promjene”, tumači mi Hermann Tertsch, ugledni novinar Telemadrida.
Tersch te godine španjolskog blagostanja opisuje kao bjesomučno kupovanje glasova, i to novcem koji Španjolci zapravo nikada niti nisu imali.
Zaista, otkud im taj novac?
Upoznajte posebnu španjolsku instituciju.
Zove se “caja”.
U prijevodu je to štedionica, ali kojom je donedavno upravljao lokalni šerif i koja je šakom i kapom kredite dijelila onima koje su banke odbile!
U vrijeme najvećega blagostanja u zemlji je bilo 47 “caja”, a kako su bile relativno nezavisne od španjolskog bankovnog sistema, kredite su mogle izdavati bez obzira na kreditnu sposobnost građana, čak i lokalnih, navodno punih riznica.
Do kraja 2009. godine “caje” su držale 56 posto ukupno odobrenih kredita u zemlji, a osim što su odobravale zajmove za kupovinu stanova, velikodušno su podupirale i projekte lokalnih vlastodržaca.
Recimo, u eri blagostanja izgrađena je sva sila aerodroma jer su lokalci računali da će na njih dolaziti bogati njemački i britanski turisti kako bi odmore provodili u netom kupljenim španjolskim vilama.
Mnogi od tih aerodroma danas imaju prosječan protok od osam putnika tjedno, a njihova održavanja, samo po jednom objektu, zemlju koštaju do 50 tisuća eura dnevno!
“Naravno, problem nije nikada ležao isključivo u 'cajama', nego u vjerovanju da smo bogati i da si možemo priuštiti sav taj neviđeni luksuz.
Pa smo gradili aerodrome, a svako drugo selo dobilo je bazen s grijanom vodom. Naš je procvat bio već na zalasku, ali nitko nije želio prvi priznati”, tumači mi Herce dok sjedimo u njegovu uredu.
Ipak, od 2010. godine kad je većina naroda prihvatila da je zemlja na rubu potpune propasti, Španjolci su odlučili da neće biti poput Grka koji krivca za tešku krizu vide svagdje osim u sebi samima.
Problem “caja” donekle je riješen kroz financijsku reformu pa ih je tako danas ostalo samo 17, od kojih će se velik dio udružiti kako ih država ne bi nacionalizirala.
Španjolci, a ni EU, ovo posljednje ne žele jer bi državno preuzimanje dugova “caja” značilo povećanje privatnog duga, koji im ionako već zadaje glavobolju.
Drugi je razlog zašto Europska Unija strepi od španjolskog kolapsa činjenica da je ta zemlja, za razliku od Grčke, uvijek bila simbol ekonomskog prosperiteta, ali i jedna od osnivačica eurozone.
Zasad im je već dovoljno što je od početka krize iz španjolskih banaka povučeno 21,6 milijardi eura.
To je dodatni razlog da zemlja provede strukturne promjene.
Najteže se u ovom trenutku nose s reformama zakona o radu, iako ni posljednji prosvjedi nisu uspjeli spriječiti da se taj zakon donekle fleksibilizira i omogući smanjivanje dosad izdašnih otpremnina.
Tertsch će kao iz topa ispaliti da su za sporu reformu zakona najveći krivci dva najjača španjolska sindikata koji su, tvrdi, poput omanje mafije kidnapirali tržište rada na kojemu štite isključivo vlastite interese.
Ipak, Tertsch je politički skloniji nositeljima tih promjena, konzervativcima, dok će ona druga, lijeva struja kazati da je reforma zlo koje će donijeti nova otpuštanja, obezglaviti španjolskog radnika, a zemlju nanovo baciti u ozloglašenu eru Franca.
I to je donekle točno.
Španjolski ekonomisti sada upozoravaju da narod od ovih reformi kratkoročno može očekivati samo daljnji pad u tešku krizu, rast ionako prevelike nezaposlenosti, novi val propasti manjih tvrtki, očaj, siromaštvo i bezdan…
“Svakodnevno me pitaju mogu li im kazati točan datum kad će se Španjolska vratiti na staro. I ja im kažem da mogu. Datum je nikad. Jer nikada nismo ni smjeli tako živjeti”, zaključuje Herce tugaljivu španjolsku bajku.
Dok s prozora svog ureda promatra krovove madridskih kuća, na drugom kraju milijunskog grada pripremaju se novi, masovni prosvjedi.
Bonanza je odavno završila.
A sad još jednom kreće sve ispočetka.