Iz arhive Globusa

Iz Rusije s lovom: LONDONGRAD

U opsežnoj, upravo objavljenoj knjizi Londongrad engleski novinari analiziraju i profiliraju četvoricu najmoćnijih ruskih oligarha koji su iz komunističke bijede izašli s koferima punim američkih dolara, te iznose dosad neobjavljene bizarne detalje o lifestyleu Borisa Berezovskog, Mihaela Hodorkovskog, Romana Abramoviča i Olega Deripaske

Do 2000. godine u Londonu je živjelo svega par tisuća Rusa. Uglavnom se radilo o studentima ili ljudima koji su, još u vrijeme komunizma, pobjegli iz Sovjetskog Saveza pa zatražili, i dobili, politički azil u Velikoj Britaniji; bilo je ondje i klasičnih emigranata koji su trbuhom za kruhom došli do grada na Temzi, ali, sve u svemu, London nije bio mjesto u kojemu se često dao čuti tvrdi slavenski naglasak i u kojemu su se naseljavali ljudi tipične slavenske fizionomije, vitki i mršavi, visokih jagodičnih kostiju i često plavih, gotovo vodenih, hipnotičkih očiju.

Nekoliko godina kasnije situacija je toliko različita da London ima, sasvim zasluženo, dva druga imena - Londongrad ili Moskva na Temzi. U njemu živi ili ima kuću gotovo 300 tisuća Rusa. Među njima je toliko bogatih ljudi da je London, dolaskom slavenskih bogataša, doživio pravi preporod. Poslovni ljudi vezani uz trgovinu luksuzom, zaštitari, privatne škole, visokokvalificirani kuhari i dadilje postali su preko noći traženi na tržištu, prevoditelji s ruskog, novo, izmišljeno radno mjesto u luksuznim dućanima dijamanata, antikvarijatima, ekskluzivnim modnim kućama...

Cijene nekretnina u kvartovima poput Chelsea ili Knightsbridgea skočile su preko noći jer su to mjesta gdje Rusi žele živjeti, a njihove žene oduševljene su činjenicom da im je Harrods u blizini (ruski muževi svojim ženama kažu da žele biti pokopani u podrumima Harrodsa jer to znači da će im makar supruge nakon smrti dolaziti posjećivati grob) kao i većina drugih ultraluksuznih dućana u koje obični smrtnici, prosječne platežne moći, uglavnom ne ulaze ili samo zastajkuju pred izlozima.

Osim toga, došljaci s Istoka, novi stanovnici Londona koji su donedavno od Zapada bili razdvojeni debelom komunističkog zavjesom od željeza, a pad Berlinskog zida većinom su dočekali kao obični radnici skromnog porijekla, vole u susjedstvu imati svoje ljude pa su se Rusi grupirali po kvartovima tako da su im susjedi uglavnom ljudi s kojima dijele domovinu. Mahom se radi o relativno mladim ljudima koji su postali milijunaši još u srednjim ili kasnim dvadesetima, što je za zapadne standarde potpuno nepojmljiva činjenica.

Kao i u drugim tranzicijskim zemljama, a tu Hrvatska nije izuzetak, porijeklo njihove imovine i način stjecanja bogatstva nikada nije zakonski preispitano. Ruski su se oligarsi dugo držali pametnog načela da podupiru one na vlasti, ali da se ne miješaju u politiku jer bi im se kolo sreće moglo naglo okrenuti. Oni koji su to poslušali još uvijek su jako bogati i žive upravo nepojmljivim luksuzom koji graniči sa znanstvenom fantastikom. Oni koji nisu, propali su. Neki su mrtvi, neki u zatvoru.

NOVI RUSKO-ENGLESKI LJUBAVNI PAR

Ruski Donald Trump i crna pantera

Vladimir Doronin ruska je verzija Donalda Trumpa i sada u naručju ima i lijepu manekenku teškog temperamenta, Naomi Campbell. Doronin je zaradio na tržištu nekretnina i par Doronin-Campbell komplementaran je paru ruskog supermodela Natalije Vodnianove i britanskog aristrokrata Justina Portmana. Doronin je izvrstan prijatelj Elene Baturine i pametno drži dobre odnose sa službenim Kremljem. Počeo je kao preprodavač pamuka u Tadžikistanu i Uzbekistanu, a 1993. godine osnovao je Capital grupu koje se bavila prodajom luksuznih nekretnina. Otkad mu je krenulo, preselio se u London. Čini se da se i Naomi uz njega smirila jer je pokazala svoju vrlo nježnu stranu u odnosu s ruskim tajkunom pa su, kada ju je Doronin prvi put pozvao da dođe na njegovu jahtu Lady in Blue usidrenu u Saint Tropezu, njezini prijatelji bili začuđeni činjenicom da je crna ljepotica toliko djetinjasto razdragana pozivnicom.

Opsada Dolazak Rusa u London olakšala je formalno još Vlada Johna Majora jer se vizni režim prema Rusiji znatno liberalizirao. No, ono što je idućih godina uslijedilo ne da se usporediti ni s navalom arapskih bogataša osamdesetih niti s dolaskom Japanaca devedesetih godina. Stanovnici Londona podijeljeni su u stavovima oko ruskih došljaka; u početku su im bili zabavni jer su Rusi često prelazili granice dobrog ukusa u svojim izražavanjima životne radosti.

Kasnije su se stvari zakomplicirale jer su Rusi postali previše obijesni; odjednom više u školama nije bilo mjesta za englesku djecu srednje klase, kvadrati u četvrtima u kojima žive Rusi postali su prosječnim Englezima nedostupni, a vrhunac je bio i prometni kolaps izazvan oligarsima. Naime, u Moskvi, oligarsi, često jači od države, imaju svoje plave rotirke zbog kojih njihova vozila izbjegavaju prometne gužve i voze se po posebnoj traci za policajce ili hitnu službu.

U Londonu je to, naravno, nemoguće, pa kad je prvi oligarski konvoj naišao na zaprepaštenog londonskog policajca, s tom su praksom morali prestati. Oligarsima se, naravno, nije dalo čekati u prometni gužvama. Umjesto po cesti, vozili su se zrakom, odnosno automobile su zamijenili helikopterima.

Ruski lifestyle sve je zasjenio. To ovako prepri-čava Genadij Zjuganov, dugogodišnji lider ruske Ko-munističke partije: “Nakom smrti, Roman Abramovič dolazi pred Svetog Petra. Sveti Petar ga pita: Je li istina da imaš pet jahti, pet kilometara pješčane plaže na jugu Francuske, Boeing 767 i da si vlasnik kluba Chelsea? Da – odgovara Abramovič. Mislim da ti se onda neće ovdje svidjeti, kaže mu svetac.”

Sam Abramovič, težak preko 15 milijardi eura, ima zaista impozantnu flotu; osim pet magajahti i dvije podmornice, vlasnik je flote privatnih jetova i helikoptera. Što je Kerum za Abramoviča kad ruski magnat ima 62 Maybacha! Samo održavanje njegova voznog i letačkog parka godišnje košta 150 milijuna eura. Ipak, ni Abramovič ne može imati baš sve što poželi. Htio je imati jednu lijepu kolibu u Courchevelu u Francuskoj gdje se okupljaju bogati Rusi. Zadužio je svog čovjeka da ponudi cijenu starim vlasnicima kuće, no oni su rekli da kuća nije na prodaju. Nenavikao na negativan odgovor, Abramovič je ponudio dvostruku cijenu. Opet ništa. Onda je ponudio i trostruko, ali Francuzi su rekli - Non!

CocaCola Rusi žele jesti u najboljim restoranima, piti najbolja vina, i to jako puno, jer dobro podnose alkohol, djecu žele upisati u najbolje škole, kupiti cijelu ergelu skupih, blindiranih vozila kako bi im sigurnost bila zagarantirana, za stanovanje trebaju nekoliko kuća, osim centralnolondonske, potrebna je i ladanjska rezidencija, za ljetovanje je idealna Azurna obala ili Karibi, zimovanje je u skupom francuskom Courchevelu, radi emocionalnih veza važno je sačuvati daču u domovini...

Pritom jako puno pretjeruju; jedan zgroženi vlasnik uglednog londonskog restorana, koji se s ponosom kiti Michelinovim zvjezdicama, na svoje je oči gledao kako dvojica ruskih oligarha na privatnoj večeri piju vino vrijedno 2000 eura i razvodnjavaju ga dijetalnom Coca-Colom. Kada su djeca ruskih bogataša krenula u tradicionalne engleske privatne škole, roditelji su zamoljeni da s njima ne šalju u školu vojsku naoružanih tjelohranitelja jer su sigurnosne službe škole sasvim dovoljne.

No, priča svih priča je svakako ona kada je Roman Abramovič, rođen kao siroče u nekoj sovjetskoj nedođiji, tijekom posjeta Azerbejdžanu, gdje su održani neki poslovni dogovori, poželio pojesti sushi. I to ne bilo kakav, nego baš onaj iz londonskog restoranana Mayfairu u kojemu je sushi najbolji. Što je svjetski bogataš broj jedan zaželio, to mu je ispunjeno; sushi je privatnim jetom doputovao iz Londona. To je najskuplji “take away” ikada, za koji se računa da je koštao oko 50 tisuća eura. No, za osobu Abramovičeva kalibra, radi se o tričariji.

Ruski bogataši žive od danas do sutra; većina ih je do bogatstva došla u sumnjivim, mutnim pretvorbama i preuzimanjima sovjetskih industrijskih giganata posrnulih u tržišnoj reformi, potpuno osiromašenih, a potom za smiješnu cijenu prodanih novim vlasnicima. Neki su bankari, ali oni najmoćniji dolaze iz svijeta sirovina koje su ih učinile enormno bogatima.

Nijedan od glavnih oligarha nije ostao u prvome braku, već je žene redovito mijenjao mlađima. Čini se da je tu najiskreniji Mihael Hodorkovski koji je već dugo u braku sa svojom drugom ženom, Innom, no Hodorkovski inače pomalo karakterno odskače od ostalih. Na prvi pogled vjerojatno najsimpatičniji, uglađene fizionomije, intelekualtnog, pomalo zabrinutog izgleda i izražaja lica, Hodorkovski nikada nije bio “big spender” pa nije zabavljao javnost svojim ekscentričnim ludorijama poput Berezovskog.

No, zato je taj ozbiljni čovjek, rođen u radničkoj obitelji, sin jedinac, bio pun ambicije, “control freak” koji je nadgledao svoje zaposlenike i koji je odlučio ostati u Moskvi gdje je htio graditi svoje poslovno, a onda i političko carstvo. Nikada nije naučio engleski i, u usporedbi s drugima iz svoje klase, vodio je zaista pristojan život, a završio je ponižen, u kavezu u ruskoj sudnici, u procesu u kojemu je optužen za utaju poreza i strpan u sibirsku ćeliju, u kojoj je otkrio talent za šivanje uniformi.

Boris Berezovski i Roman Abramovič bili su poput oca i sina, mentora i šegrta. Bili su nerazdvojni sve do trenutka kada je politički ambiciozni, beskrajno narcisoidni Berezovski mislio da je tako jak da može udariti na samog ruskog predsjednika. Brzo je shvatio gdje mu je mjesto, nakon što su mu državne vlasti počele preispitivati određene poslovne poteze. I ne samo to, da je vrijeme da bježi iz Rusije, Berezovskom je bilo jasno kada je pod njegov automobil podmetnuta bomba. Preživio je, ali je na svoje oči vidio kako mu je, uslijed udara, vozač doslovce ostao bez glave.

ALEKSANDAR LEBEDEV

Od špijuna KGB-a do šefa Evening Standarda

Poput rock and roll zvijezde, kratko podšišane sijede kose, Aleksandar Lebedev, bivši pukovnik u KGB-u koji je postao bankar, a zatim i medijski magnat, odskače od svoje ruske braće po novcu. Ima i drukčiji background. Aleksandar Lebedev, čiji sin Evgenij hoda s engleskim zvijezdama ”rođen je u moskovskoj obitelji intelektualaca i studirao je ekonomiju. Zatim je, početkom 80-ih, zaposlen u KGB-u i na vrhuncu hladnog rata prebačen u London gdje je radio kao obavještajac. Mjesečno je zarađivao 700 funti (nešto manje od šest tisuća kuna). Formalno, bio je zaposlen na mjestu ekonomskog atašea u veleposlanstvu SSSR-a i imao je zadatak istraživati nuklearne kapacitete Velike Britanije. Napustio je KGB 1992. i vratio se u Moskvu s ušteđevinom od samo 400 funti (3500 kuna). S promjenama u političkom sustavu postao je konzultant stranih kompanija. Od tog novca, a očito je dobro zarađivao, kupio je jednu banku i u roku od pet godina, do 1997. godine, zaradio 800 milijuna eura. Pametno je ulagao u Gazprom i Aeroflot. Kritičar Putinova režima, Lebedev je vlasnik jedinih, od Kremlja neovisnih političkih novina, Novaye Gazete, zajedno sa svojim dobrim prijateljem Mihaelom Gorbačovom, a potom je kupio i Evening Standard. Najviše od svih ruskih oligarha nastoji se uklopiti u britansku društvo i poštovati tamošnje norme i tradiciju bez pretjeranih ruskih utjecaja pa je najomiljeniji ruski oligarh u Londonu.

Neprijatelji Svijet je to prepun paranoje, do zuba naoružanih stražara i pravih malih privatnih vojski koje čuvaju svoje gazde, ljude koji vrijede milijarde dolara. O tim ljudima – Borisu Berezovskom, Romanu Abramoviču, Olegu Deripaski i Mihaelu Hodorkovskom, govori knjiga LondonGrad dvojice engleskih autora – Marka Hollingswortha i Stewarta Lansleyja, prva detaljna, novinarski i informativno vrlo precizna povijest dolaska oligarha u London, zabavan pregled njihovog lifestylea i načina stjecanja, a potom trošenja bogatstva, studija života nedodirljivih koji, zahvaljujući golemoj moći i političkom utjecaju proizašlom iz sumnjivog tranzicijskog bogatstva, uživaju neviđene blagodati.

Jesu li u svemu tome sretni ili žive na rubu konstantnih prijetnji, suočeni s prezirom i strahom za vlastiti život i život svojih obitelji, drugo je pitanje na koje je djelomičan odgovor nedavno dao sam Abramovič koji se psihički slomio, a onda depresiju odlučio izliječiti narudžbom još jedne skupe jahte kakvu svijet nije vidio, na kojoj će ploviti sa svojom Darijom Žukovom, ambicioznom i navodno talentiranom dizajnericom/homepatkinjom/kolekcionarkom/bogatom neradnicom, jer je bivša žena, nekadašnja Aeroflotova stjuardesa Irina u brakorazvodnoj parnici “maznula” Pelarus, jahtu koju je jedna starija grofica u Cannesu optužila da joj nagrđuje pogled na more... Oligarsi su na rubu zakona ili su ga odavno prekršili. Arhetipskim neprijatelj svih oligarha je ruskim premijer Vladimir Putin, nakon čijeg je dolaska na vlast i započeo egzodus ruskih oligarha prema Zapadu.

Čovjek koji je povezao sva četiri oligarha, poker ruskih bogataških asova, koji su iz velikog prijateljstva tijekom godina prešli u veliku mržnju i otvoreno neprijateljstvo, jest Stephen Curtis koji je zastupao poslovne interese Hodorkovskog, Abramoviča, Berezovskog i Deripasku. Upravo njegovom životnom pričom započinje Londongrad. Pripremajući materijale dvije godine, Hollingsworth i Lansley intervjuirali su stotinjak ljudi iz neposredne okoline oligarha kako bi ih što preciznije portretirali.

Ukratko, najbizarniji među njima je ambcizni Berezovski koji vodi privatni rat protiv Putina i nikada neće odustati jer se vidi na mjestu predsjednika Rusije, a stvarnost je takva da u Rusiju više ne može ući, jer bi odmah pravio društvo Mihaelu Hodorkovskom. Za njega mnogi tvrde da je žrtveni jarac među oligarsima, ali Hollingsworth i Lansley ne dopuštaju svojim čitateljima da upadnu u romantičnu klopku pa oligarhe dožive kao kakve moderne bogate borce za dobrobit i pravdu.

Naprotiv, jasno je da se radi o vrlo sumnjivim ljudima koji maksimalno koriste svoju poziciju stečenu bogatstvom, a činjenica da ih pritom prati svita dodvorica više govori o samom ljudskom karakteru nego o bilo čemu drugome. Kroz koji mjesec Londongrad će biti objavljen i na ruskom. Iako je knjiga izazvala veliki interes, autori pomalo izbjegavaju svjetla javnosti pa se ne fotografiraju za novine, smatrajući da to trenutačno ne bi bila najpametnija odluka.

Čak i ako o tome ne govore detaljnije, jasno je na što bi se ta odluka mogla odnositi; puno je novinara koji su pisali o oligarsima stradalo; urednik ruskog izdanja Forbesa Paul Klebnikov - koji je u prvom broju tog časopisa objavio top listu stotinu najbogatijih Rusa, potpuno razbjesnivši oligarhe koji, svi redom osim Berezovskog, mrze da im se pobrojava imovina i financijsko stanje - samo nekoliko mjeseci kasnije izrešetan je mecima. Ubojice, naravno, nikada nisu pronađene. Slično je prošao i odvjetnik Curtis.

Stradao je u helikopterskoj nesreći, pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima u ožujku 2004. Njegov dugogodišnji pilot navodno je zbog slabe vidljivosti, promašio pistu i “propao” helikopterom da bi se potom, pri udaru u tlu, zapalio. Dvojica putnika, pilot i 45-godišnji Curtis stradali su tako da ih je teško bilo identificirati. Službena istraga završena je tako da je za pad okrivljen pilot, ali sumnje u ovu verziju Curtisove pogibije, za one koji dobro poznaju podzemlje, još uvijek su jednako jake.

JEDINA ŽENA U MUŠKOM DRUŠTVU OLIGARHA

Strastvena kolekcionarka carskog porculana i cipela

Elena Baturina (46) jedina je žena među ruskim oligarsima, bogatašica teška gotovo četiri mlijarde dolara. Procjenjuje se da je u sadašnjoj financijskoj krizi izgubila oko mlijardu dolara jer se Baturina, žena dugogodišnjeg moskovskog gradonačelnika Jurija Lužkova, bavi građevinom kao primarnom djelatnošću. Strastvena jahačica i igračica golfa, koja ne polaže mnogo na vanjštinu i modu, počela je kao radnica u tvornici nakon srednje škole, a onda je upisala Ekonomski fakultet. Poslovi u građevini procvjetali su nakon što je Elenina firma Inteco počela raditi najunosnije poslove u Rusiji, među kojima i opremanje najvećeg moskovskog stadiona Lužniki 1995. godine. Od tada je Baturina počela investirati i u hotelijerstvo pa ima luksuzni hotel u olimpijskom Sočiju. U London ju je privukla umjetnost. Baturina je kolekcionarka i osim što, kao i svaki drugi malo bogatiji Rus, ima rezidenciju u Londonu, redovita je gošća na aukcijama u Christie’s i Sotheby’s. Strastvena sakupljačica ruskog porculana u srpnju prošle godine kupila je 70 milijuna eura vrijednu vilu Witanhurst u Highgateu, najveću privatnu rezidenciju u Londonu nakon Buckinghamske palače koja ima 90 soba! Spavaćih soba u kući, koja je pripadala članovima sirijske obitelji Assad, ima 25, a u ostalima je smještena umjetnička kolekcija gospođe Baturine kao i njezina kolekcija cipela. Ima ih navodno više nego Imelda Marcos u najboljim danima.

Sudski poziv Boris Berezovski neokrunjeni je kralj ruskih oligarha, čovjek koji živi petsto na sat i koji brže govori nego što misli, a misli brzo. Čak i njegovi najbliži suradnici teško se naviknu na činjenicu da Berezovski “melje” toliko brzo da nitko ne može zapamtiti ni riječ. Uvijek je u crnom, zaštićen je kao kralj, sve članke o sebi izrezuje i čuva u arhivu, a sigurnosne kamere na Knightsbridgeu snimile su njegovu trku za Abramovičem, kada mu je pokušavao uručiti sudski poziv (i u tome uspio).

Naime, Abramovič je kupovao u Gucciju, a Berezovski u Dolce&Gabbani pa su tjelohranitelji Berezovskog, koji je već mjesecima bezuspješno proganjao Abramoviča ne bi li mu uručio sudski poziv (što mora napraviti po engleskoj pravnoj praksi), za proces o utvrđivanju raspodjele imovine nekadašnjih zajedničkih poslovnih partnera, brzo obavijestili šefa da je Abramovič u blizini. U gotovo filmskoj sceni, Berezovski je sa svojim bodyguardima trčao za Abramovičem i njegovim bodyguardima pa dok su se tjelohranitelji, bivši ruski i engleski specijalci skoro potukli, Boris je dopro do Romana i slavodobitno mu dao kovertu. Abramovič je držao ruke u džepovima, misleći da ako ne primi u ruke kovertu, poziv mu nije uručen. “Kakva budala, mora da je gledao previše filmova”, rekao je poslije Berezovski trijumfalno.

Posljednji od četvorke, Oleg Deripaska, koji je pokupovao gotovo pola crnogorske obale gdje je investirao puno novca.

Kriva procjena 41-godišnji ruski kralj aluminija, radoholičar je koji radi po 14 sati dnevno i toliko živi u nekom svom vlastitom svijetu da je potpuno nenaviknut na svakodnevne obaveze pa i određene protokolarne norme. Tako nije bio na sprovodu Borisa Jeljcina 2007. godine jer je imao “previše posla”. To je još neobičnije ako se zna da je njegova žena pokćerka Tatjane Jeljcin, utjecajne kćerke bivšeg ruskog predsjednika. Odrastao bez oca, Deripaska je čitav život tražio, i nalazio, starije mentore koji su mu pomagali u karijeri, a s kojima se kasnije razišao. Omiljen mu je hobi čitanje udžbenika iz fizike, dok njegova žena Pollina, 12 godina mlađa od njega, obožava društveni život. Deripaska je opsjednut fizikom, prirodni introvert kao i Hodorkovski, ali je i mudriji od svih oligarha kada su politički odnosi u pitanju. Blizak Putinu, svjestan je da, dokle god ne ulazi u politiku, može biti miran. Ipak, nisu mu to svi dopustili.

Deripaska je puno novca potrošio na plaćanje lobista koji bi mu pomogli da dobije vizu za Sjedinjene Države. Iako službeni odgovor američke diplomacije nikada nije glasio da je Deripaska na nekoj crnoj listi, činjenica je da je od 2003. godine naovamo stalno imao problema s dobivanjem američke vize. Glavna uzdanica bio mu je John McCain čiju je predsjedničku kampanju obilato i financirao. Neposredno prije američkih izbora, Deripaska je rekao: “Možda ću ponovno ući u Ameriku s novom administracijom u Bijeloj kući”. Očito je pogriješio u procjeni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. travanj 2024 16:06