Globusov reporter Pero Zlatar pratio je u Beogradu, uoči drugoga kruga izbora za predsjednika Srbije, u kojem građani biraju između reformiranog četnika Tomislava Nikolića i demokrata Borisa Tadića, trijumfalni marš nove velike političke zvijezde - Ivice Dačića, koji, opijen neočekivanim uspjehom svoje Socijalističke partije (SPS) na parlamentarnim izborima, najavljuje da bi novoj koalicijskoj Vladi, sastavljenoj s Tadićevom Demokratskom strankom, upravo on mogao biti na čelu. No, bivši Miloševićev mladi lav i njegova desna ruka od početka 90-ih - otkriva naš dopisnik - ima još i veće ambicije...
Iako će se u nedjelju, u drugome krugu izbora za lovorov vijenac prvoga građanina Srbije nadmetati dvojica čelnika najvećih partija Boris Tadić iz Demokratske stranke (DS) i Tomislav Nikolić iz Srpske napredne stranke (SNS), u Beogradu ponajviše govore i pišu o trećeplasiranome Ivici Dačiću (46), predsjedniku Socijalističke partije Srbije (SPS), ministru policije, diplomiranome politologu i nesuđenu novinaru.
Kao što je slikovito opisao magazin “Nedeljnik”, Dačić je postao “gazda kavane” koji je “pokupio kajmak”. Budući da za protekloga blagdana svetoga Đorđa, 6. svibnja - kad su s predsjedničkim ovdje istodobno bili upriličeni i parlamentarni izbori - ni jedan od spomenutih vodećih pokreta nije zaradio natpolovičnu većinu u Skupštini Srbije (dakle, najmanje 126 mandata od sveukupnih 250), jasno je da će se i skorašnji pobjednik i skorašnji gubitnik morati jako ulagivati Ivici Dačiću.
Da pojasnimo: Nikolićev SNS osvojio je 73 skupštinska mjesta, a Tadićeva DS šest manje (67) - dašto obje zajedno s koalicijskim saveznicima - što je premalo da se netko od njih dokopa žezla. Prevagu jednome ili drugome donijet će 44 Dačićevih socijalista, uz nešto glasova minornih partija, poglavito manjinskih, koje su jedva prešle skupštinski prag, i koje će se zbog toga naplatiti manje ključnim ministarskim foteljama.
Dačić je one đurđevdanske noći, nakon što su, dva sata prije ponoći, objavljeni pouzdani rezultati, u prostorijama svoje stranke na Studentskome trgu, počeo bakanalski slaviti baš kao da je on prvi uletio u cilj. Vašingtonski analitičar svjetskoga ugleda Daniel Server je za radio “Glas Amerike” zaustio: “Stvarni pobjednik srpskih izbora je Ivica Dačić, koji je ostvario daleko bolje rezultate nego u prošlosti, a što nije bio slučaj s Nikolićem i Tadićem!” U pretrpanoj glavnoj dvorani, uz izobilje ića i pića i karnevalsku bakljadu, pored niza poznatih zvijezda narodne glazbe, poput Ane Bekute, Šabana Šaulića, Merimu Njegomir i Hasana Dudića, prije nego što će se i latiti mikrofona i sam zapjevati, Ivica Dačić, koji je na čelnome mjestu SPS-a naslijedio njezina upokojenoga utemeljitelja Slobodana Miloševića, euforično je uzviknuo: “Ne znam tko će biti predsjednik, ali znam tko će biti premijer!”, na što su mu okupljeni dugo odobravajuće pljeskali i klicali. Njegove proročanske riječi, zahvaljujući izravnim prijenosima brojnih televizijskih i radijskih postaja, čulo je i više milijuna slušatelja i gledatelja, a sutradan nije bilo dnevnih novina koje ih u jutarnjim izdanjima nisu istakle u udarnim naslovima. Tako je Dačić poslao nedvosmislenu poruku Tadiću i Nikoliću da shvate koja će biti cijena socijalističke potpore. Tri dana potom on će na proslavi Dana pobjede nad fašizmom, otkriti gradu i svijetu kako su mu se težnje dobrano pojačale, time što je objavio kako ujedno želi ostati i ministar policije: “Za me je najznačajnije nastaviti započeti posao u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a što ću raditi još povrh toga – manje je važno!”Netko od novinara ga je začuđeno upitao: znači li to da će sjediti na dvije stolice u Vladi? Na to je Dačić uzvratio: “Kao da u svijetu nije pregršt primjera da predsjednik Vlade ima još jednu lisnicu? Uostalom, zar i naš sadašnji premijer Mirko Cvetković nije ujedno bio i ministar financija?”
Tom je zgodom Ivica Dačić pristaše SPS-a i koalicijske sudruge iz Partije ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS) i Jedinstvene Srbije (JS) neuvijeno pozvao da se priklone izboru Borisa Tadića dok se budu odlučivali koga će za predsjednika. Time je otklonio i posljednje sumnje malobrojnih naivaca koji su dvojili na čiju će on stranu. S Tadićem se ujedinio i nakon prošlih izbora 2008., kad ga je predsjednik, unatoč dotadašnjim nepremostivim ideološkim razilaženjima, u ime nove ljubavi, zapanjujuće ustoličio za ministra policije i zamjenika premijera Mirka Cvetkovića. Istina je da su se u kampanjama prije ovogodišnjih izbora žestoko razišli i počeli bljuvati vatru jedan na drugoga, od trenutka kad je Dačić javno poželio da se useli u dvore predsjednika Republike u Užičkoj ulici na Dedinju. No nakon što je na kraju balade Dačić završio kao treći, a Tadić uzeo najviše glasova, hitro su zakopali ratne sjekire, zaboravili teške riječi, pa su jedan drugome ponovno uletjeli u vrući zagrljaj. Dačić je shvatio kako je prenaglio s osobnim ambicijama pa se za sada zadovoljio time da će se, kao premijer, nominalno uspeti do mjesta za Srbina broj 2, suglasan da Tadić i dalje šefuje u svojstvu vrhovnika. Zacijelo, samo do sljedećih izbora za pet godina, u tvrdoj vjeri kako će on dotle još više ojačati, a njegova SPS povećati broj svojih sljedbenika.
Da je neopozivo izabrao Borisa Tadića, Ivica Dačić je prisnažio kad je u Zemunu, u naselju zvanom Vojni put, u pratnji deset tjelohranitelja, pohodio dom romske obitelji Ramadanović koja ga je 8. svibnja pozvala na gozbu trećega dana Đurđevdana. Dačić je značajno naglasio kako je njegovoj Socijalističkoj partiji Srbije neprihvatljivo da u buduću koalicijsku vladu uđu ljudi iz Demokratske stranke Srbije (DSS), kojom upravlja negdašnji jugoslavenski i srpski predsjednik i premijer Vojislav Koštunica zato što se energično zauzimaju da Srbija ne uđe u Europsku Uniju i NATO; kao što je i protivna suradnji s Liberalno demokratskom partijom (LDP)Čedomira Jovanovića jer je dotični Republiku Srpsku proglasio za genocidnu tvorevinu: “Suglase li se Tadić i koalicijske partije okupljene oko njegove Demokratske stranke da s nama nastave suradnju početu prije četiri godine, a sve mi kazuje da hoće, naše razgovore možemo skončati za četvrt sata!” - bio je određen Dačić, pokazavši da nije imun na vrtoglave promjene mišljenja. Primjerice, posljednjega travanjskog dana, sedam dana uoči izbora, pred kamerama tv-mreže B-92 izjavio je kako “nije zainteresiran” za dužnost premijera, a pričem nije odbacio moguću suradnju s Nikolićevom SNS-om. Rekao i brzo porekao.
Dok je romski orkestar najviđenijem uzvaniku na slavi kod Ramadanovićevih svirao na uho glazbu iz tv-serije “Otpisani”, a ovaj pritom odnemario raniji zavjet da će oštrom dijetom istesati svoju vidljivo popunjenu liniju i utanjiti sve okruglije lice, pa uživao u janjetini i sarmi, jedan od reportera ga je, između dva zalogaja, pitao: kako je primio pisanje najnakladnijega prištinskog dnevnika na albanskome jeziku “Koha ditore” da su se kosovske vlasti zauzele kod Europske Unije da zbog nedavnoga uhićenja skupine Albanaca u Bujanovcu, okrivljenih za terorizam, Dačić nipošto ne smije postati srpski premijer.
“Bolja reklama od toga nije mi potrebna!” - smjesta je zavrnuo i prasnuo u smijeh.
Na pitanje je li za njegova posljednjega razgovora s piscem Dobricom Ćosićem bilo zbora i o budućoj Vladi koju će uskoro sastaviti, Ivica Dačić je niječno otklonio takva nagađanja:
“Za mene je svaki razgovor s Dobricom Ćosićem povijesno blago” - rekao je patetično i dodao: “Često se nalazimo jer smo jednakoga ideološkog opredjeljenja. Njegova stajališta o podjeli Kosova i Metohije poklapaju se s mojima. Složili smo se da nam je potrebno nacionalno jedinstvo srpske intelektualne i političke elite!” 
Dačić je nehajno odmahnuo rukom kad su mu prenijeli ocjenu profesora Miodraga Zeca s beogradskoga Ekonomskog fakulteta kako “veliki izborni uspjeh SPS-a pokazuje da se komunistički sindrom vraća na velika vrata u Srbiju”. Baš kao što je prešao i preko tvrdnje prvaka Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka da je: “Ivica Dačić manje zlo od Tomislava Nikolića!”
Na mamutskim bilbordima bio je ispisan slogan koji je sam smislio: “Ja sam Ivica Dačić. Vaš sigurni izbor!” Putem plakata i i novinskih oglasa prijateljski se obratio sugrađanima vabeći ih da ga izaberu za predsjednika Republike: “U posljednje četiri godine obavljam posao vašega ministra policije, i po svim anketama vi vjerujete da taj posao obavljam u vašu i korist Srbije. I upravo to povjerenje nameće mi još jednu obvezu. Da od vas tražim da, kad budete glasovali, vjerujete u sebe i u posao koji se treba uraditi. Taj posao ja želim. Cijeli život sam se pripremao za taj čin. Posvetio sam se politici, školovao se za to. I prošao kao i Srbija, kroz iskušenja, uspone i padove. Naučio da samo oni koji umiju gubiti, mogu biti veliki pobjednici. Srbija mora biti pobjednik. Moje školovanje, moja odgovornost, posvećeni su tome cilju. Želim da Srbija bude ozbiljna država. Da zna gdje su joj granice, na sjeveru, jugu, istoku i zapadu, i da te granice brani. Da nigdje ne ide zato što mora, već zato što je žele. I da se mi svoje veličine ne stidimo, a drugi da je se ne plaše...” itd.
Predizborno Dačić je objelodanio koliko zarađuje i što posjeduje. Mjesečni prihod mu je 146.723 dinara (po trenutačnome tečaju za jedan euro u mjenjačnicama traže 113 dinara), te da je vlasnik 90 četvornih metara u stanu koji ima 119 kvadrata. I podvukao: “Nemam depozit u bankama u zemlji i inozemstvu.”
Čudo od djeteta. Sažeta poznata i nepoznata zrnca iz Dačićeva životopisa otkrivaju da ga je mati Jelena donijela na svijet 1. siječnja 1966., zamislite, u Prizrenu, na Kosovu, gdje mu je otac Desimir službovao kao milicioner. U njegovu ranome djetinjstvu četveročlana obitelj Dačićevih, koju je činila i Ivičina sestra Emica, zbog očeva premještaja preselila se u Žitorađu, mjesto kod Prokuplja, na jugu Srbije. Novine su prvi put pisale o Ivici kad mu je bilo pet ljeta, kao čudu od djeteta. Članak naslovljen “Enciklopedija u kratkim hlačama” govorio je o dječarcu koji je sam naučio čitati i pisati, koji zna imena svih poznatih domaćih i stranih nogometaša, a da kao iz rukava istresa rezultate utakmica unatrag nekoliko godina. U toj maloj dobi naučio je nazive glavnih gradova svih država u svijetu, rijeka i planina, a u šahu bez po muke pobjeđuje i odrasle. I napokon, kad posluša tv-dnevnik, oponašajući spikera nepogrešivo ponovi sadržaj vijesti. Već tada je zapanjivao mještane savršenim pamćenjem, a ta ga vrlina do danas služi. (O njegovu su fotografskom pamćenju poslije pripovijedali njegovi studentski prijatelji s Fakulteta političkih znanosti).
Od prvoga razreda pučke škole u Žitorađi, upoznao se i zbližio sa Svetlanom Veličković, zvanom Ceca. Nju je zvao svojom najboljom drugaricom. Zajedno su sudjelovali u priredbama “Susreti sela” u kojima je ona pjevala, a on vodio kvizove znanja. Nakon što su im se u dvanaestoj godini razdvojili životni puti, poslije Ivičina prijelaza u Niš gdje je maturirao u gimnaziji, da zatim proslijedi u Beograd na studij, Ivica o Ceci sve učestalije čita u novinama i sluša je kako pjeva novoskladane narodnjake.
Na njezinu vjenčanju s ozloglašenim komandantom Srpske dobrovoljačke garde “Tigrovi” Željkom Ražnatovićem Arkanom u beogradskome hotelu “Intercontinentalu” 1997. pred više od tisuću uzvanika našao se i mlađahni političar u usponu Ivica Dačić. On će, desetljeće kasnije, kao jedan od vrlo važnih državnih djelatnika, baciti balvan spasa udovici Ceci u aferi s NK “Obilić”. Izvukla se sa osam mjeseci istražnog pritvora i polugodišnjim kućnim pritvorom u vili naslijeđenoj od muža, uz povrat 800.000 eura.
O Dačićevu blistavu studiranju pričao mi je popularni lik s privatne televizije “Happy” Milomir Marić:
“Bio sam glavni urednik magazina Duga i pozvao sam desetero najuspješnijih studenata s Fakulteta političkih znanosti ponudivši im da se okušaju u novinarskome poslu. Među njima je prvi po ocjenama neprijeporno bio Ivica Dačić. Izvanredno je počeo, iskakao je pismenošću i lijepim stilom. No 1989. pozvala ga je Miloševićeva žena Mira Marković i uključila ga u SPS. Odmila ga je zvala Šećerko.”
Dačić se tako već od prvih koraka nametnuo srpskome najmoćnijem bračnom paru, kad je bez krzmanja predložio da se iz partijskoga logotipa socijalista izbaci crvena petokraka i da se za simbol umjesto dotadašnjega karanfila stavi crvena ruža, što je i prihvaćeno. Postaje partijski glasnogovornik i šef stranačkoga podmlatka, da na Drugome kongresu stranke 1991. dobije najveći broj glasova, više čak i od nedodirljiva “vožda” Slobe. Nekoć se kao član Saveza komunista Jugoslavije izjašnjavao kao ateist, da bi s promjenom klime u Srbiji, sada već kao visoki rukovoditelj SPS-a, obrnuo ploču i objavio da je tradicionalni vjernik kojemu je obiteljska slava Đurđevdan, da mu je politički uzor Sveti Sava, a da je o životu najviše naučio od Dobrice Ćosića. Partija mu je dala stan od 90 kvadrata na prestižnome Dedinju, gdje i danas živi sa ženom i sinom. Zastoj u vrtoglavu napredovanju nastao je kad mu je milost otkazala Mira Marković, koja je, uz suglasnost muža, osnovala paralelnu partiju JUL (Jugoslavenska ljevica), a Ivica javno rekao da mu se ta politička igrarija nimalo ne dopada.
Ipak, naoružan strpljenjem, Ivica Dačić je čekao i dočekao svoje dane slave. Nakon što je Slobodan Milošević bio izručen Međunarodnome sudu za ratne zločine u Haagu, mladi lav je zasjeo na njegovo mjesto. Tiho se rješavao tvrdokornih jastrebova u čelništvu, što je uzrujalo njegova negdašnjega uzora, uhićenoga Slobu. Netrpeljivost je dosegla vrhunac uoči predsjedničkih izbora 2004. kad je raniji miljenik istakao svoju kandidaturu, a Milošević podupro dojučerašnjega nesmiljena protivnika, radikalskoga prvaka Vojislava Šešelja. Dačić je propao, ali se nije očitovao što misli o nanesenoj nepravdi. Zapaženo je da nije bio na Miloševićevu pokopu u dvorištu njegove rodne kuće u Požarevcu, a nepoznato je da li se tome iz azila u Moskvi usprotivila Mira Marković ili je pak Dačić prosudio kako će mu biti bolje ako se ne pojavi.
Oslobodivši se tako Miloševićeve prijeteće haške sjene, Dačić je modernizirao SPS, tako što je postao gorljivi zagovornik ulaska Srbije u EU i NATO. Da je Dačić postao simpatičan Sjedinjenim Državama govori i detalj da su ga skinuli s liste nepoželjnih i sada je, štoviše, uredno pozivan na tradicionalne godišnje predsjedničke doručke u Bijelu kuću. Vrhunac njegova političkoga zaokreta bila je koalicija s Tadićevim demokratima, koji su smjesta zaboravili Ivičinu ljevičarsku prošlost i zahvaljujući tome miru on je postao vrlo moćna osoba u Srbiji.
I kad kladioničari u lavovskoj većini upravo stavljaju novac kladeći se na Borisa Tadića, a da su okrenuli leđa Tomislavu Nikoliću, postaje jasno koliko je silan utjecaj koji se širi iz Dačićeve kuhinje i sve se jače osjeća u Srbiji..