U 76.godini života, očiju koje se dječački smiju, vitak i vitalan, Costa-Gavras, kultni filmski režiser, tematski provokator, doajen sedme umjetnosti koji nije radio kompromis profita i fabule, vedro nas je i poletno dočekao u svojoj pariškoj radnoj sobi.
Zapravo, riječ je o golemnoj biblioteci punoj umjetnina, koja je diskretno skrivena u velikoj pariškoj ulici, stotinjak metara od neoklasicističkog pariškog Panteona. Francuski umjetnik grčkih korijena obožava parišku intelektualnu Latinski četvrt koja šarmira malim knjižarama, trgovinama s lutkama filmskih junaka, mirisnim pekarama i, za Pariz, neobičnim ljetnim mirom, na trenutke čak i praznim ulicama.
Costa-Gavras sam je kod kuće, u malenu dvorištu ispred zgrade stoji dječji bicikl, a on u tišini svojega suncem okupanog doma radi na nekom od budućih filmova. Costa-Gavras vječno ima nekog posla. Rezultat su toga nagrade - Zlatna palma, Oscar, berlinski Zlatni medvjed - i dvadesetak filmova snimljenih u 40 godina koliko se Gavras bavi režiranjem.
Filmovi sa stavom
Nepretenciozan, na mahove upravo običan, normalan stariji muškarac (zbog njegove elegancije i šarma nepristojno bi ga bilo nazvati starcem ili djedicom), Gavras vrlo ozbiljno, ali srčano pristupa temama koje obrađuje. On prosvjeduje protiv nepravdi svijeta u kojem živimo, on ne prihvaća podjele, mržnju, ali ih gotovo brutalno, mučno prikazuje.
Za publiku tu nema zavaravanja, ona mora shvatiti svijet onakav kakav jest, bez uljepšavanja. Gavrasovi su filmovi politički, ali svi su filmovi takvi, uvjerava nas dok sjedamo u ugodnu, tihu prostoriju u kojoj ima mnogo predmeta, ali nema razmetanja. Ne uvjetuje razgovor vremenski, raspituje se o Hrvatskoj. Nema tu previše filozofiranja, Gavrasova su pitanja jednostavna: kako se kod vas živi, imaju li ljudi sve što im je potrebno, jesu li zadovoljni vlašću...? Jednostavna pitanja, a odgovori komplicirani...
Povod je razgovora sa slavnim francuskim redateljem njegov najnoviji film "Raj je zapadno", potresno, cinično djelo o modernom Odiseju, emigrantu Eliasu koji je uporan u želji da dođe do Pariza. Glumi ga Riccardo Scamarcio.
Ipak, premda je snimio novi film i radi još na dva, kapitalno je djelo Coste-Gavrasa "Z", koje ove godine “slavi” 40. rođendan. Taj teški, realistični film, koji je imao snagu političkog dokumentarca i mučnog trilera, pokazao je odmah kakav je Gavras kao čovjek, filmaš i redatelj.
Priča je to o ubojstvu ljevičarskog zastupnika Grigorisa Lambrakisa u Solunu 1963., u uroti vlasti i lokalne policije. Iako se u filmu Grčka nigdje izrijekom ne spominje, jasno je gdje je radnja filma smještena. Svaki Gavrasov film ima stav, pa je i sam naslov bio jasan jer se temelji na paroli prosvjednika koji su uzvikivali “Z” (zi), što je značilo da on (Lambrakis) živi. Film je, naravno, zabranjen u Grčkoj. No, Gavras je uvodno dao na znanje koja mu je namjera: “Svaka aluzija na stvarne događaje ili stvarne osobe u ovome je filmu namjerna”, kaže uvodna scena o situaciji u Grčkoj. Svaki Gavrasov film ima i njegov osobni pečat, njegov stil kritičari opisuju kao “stil tragičnog poete”.
"Z" je snimljen prije 40 godina. Jeste li u vrijeme kada je nastajao mogli zamisliti da će postati kultno djelo, jedan od najgledanijih europskih filmova u povijesti i film prosvjeda s kojim će se identificirati mnoge generacije?
- To nitko nije mogao predvidjeti. U vrijeme kada je scenarij bio gotov, shvatili smo da moramo pokušati naći novac da bismo film i snimili. Imali smo zbog toga problema jer je logično bilo pitanje koje su nam postavljali potencijalni financijeri: Zašto bi itko gledao film o grčkom parlamentarcu koji je ubijen? U tom filmu nema ljubavne priče, nema romantike, nema gotovo ni žena.
Čak je i glavni lik u filmu samo desetak minuta i onda je ubijen. Baš zato i danas mislim kako je pravo čudo da je “Z” snimljen i da smo uspjeli doprijeti do publike. Mislim da je važno pokazati kako male stvari i pojedinačne sudbine mogu mijenjati odnose. Kada sam snimio “Z”, ljudi su mislili da sam komunist i da je to sasvim normalan film kakav sam ja jedino mogao snimiti. Onda sam snimio "Confession" (Ispovijed – film o komunističkom progonu čehoslovačkog zamjenika ministra vanjskih poslova), pa sam čuo da sam desničar ili da nastojim balansirati između ljevice i desnice.
A vi ste zapravo...?
- Ja sam režiser koji želi raditi filmove zato što je to moja strast. Dosad sam uvijek mogao snimati filmove koje sam želio snimati i odbiti one koje nisam htio. Nikada nisam htio raditi kompromise ni snimati filmove onako kako mi drugi kažu. Za svaki se temeljito i dugo pripremam i provodim istraživanja.
Bez kompromisa
Snimate li i radi novca?
- Novac mi nikada nije bio motiv, a moja je žena tako pametna i snalažljiva da smo uvijek imali dovoljno za život, ali se nikada nismo razmetali time ili pokazivali da imamo previše. Normalno živimo. Ne bih nikada mogao snimiti film iz financijskih razloga, zato što mi treba novca, makar mogao na tome zaraditi milijune. I danas mogu reći da ne pristajem na bilo kakve kompromise, a i, zaista, zahvaljujući svojoj ženi, koja je naš život lijepo organizirala. Ne želim živjeti pretjerujući u materijalnom ni raditi filmove kada nam ponestane novca. Ovaj posao nije stvoren radi toga.
Vaša je cijela obitelj u filmskom biznisu, žena Michelle radi s vama, kći i sin već snimaju filmove i dobivaju pozitivne kritike. Ohrabrujete li ih u tome?
- Da, iako nisam baš sretan što su u filmskom biznisu. Kao i svaki pravi imigrant, kao i moja majka, i ja sam htio da moja djeca budu inženjeri i liječnici, pravnici, ali ništa od toga. Nažalost, moja je kći završila pravo i odlučila se baviti filmom. Pokazuju mi ono što rade, ja im dam svoje mišljenje. Ali, to je sve. Nema pomoći. Ne želim im davati savjete, jer filmovi moraju biti osobni. Oni moraju doći iz vas samih, ne zato što vam netko to kaže.
Useljeničke muke
Sjećate li se svojega prvog dana “u emigraciji”, kada ste doputovali u Pariz?
- Kada sam stigao na Gare de Lyon 1954., došlo mi je da se odmah vratim u Grčku. Dan je bio siv, fasade su bile sive, nisam govorio jezik i činilo mi se da me ljudi poprijeko gledaju. Naravno, već sam se sutradan bolje osjećao, ali taj prvi trenutak dolaska u Pariz ostao mi je u sjećanju zauvijek.
Što vam je bilo najteže ostvariti u Francuskoj, zemlji koja nije vaša domovina?
- Za čovjeka se sve promijeni kada dođe živjeti u drugu zemlju. Kada dođete, ne znate ništa. Morate se tek realizirati, krenuti od početka, nemate pojma ni o čemu. S druge strane neprestano je policija oko vas i svaki čas netko vas pita za nekakve dokumente, premda sam ja bio legalni useljenik i imao sam sve papire, ali ipak, kada bih vidio policiju, nisam se lagodno osjećao.
S čime je taj strah od policije povezan?
- Policajac bi trebao biti netko tko bi vam pomogao, ali i vi i ja dolazimo iz zemalja u kojima se policija drugačije doživljava, kao represivni organ, kao oni koji uvijek imaju nešto protiv vas ili koji su tu da bi nečim dosađivali, da bi nešto prigovarali, tražili...
U vašoj domovini Grčkoj i sad su česti sukobi između policije i prosvjednika, uoči Nove godine bilo je dosta žestoko. Pratite li što se događa ondje, zabrinjava li vas to?
- Znate li kako Grci zovu policajce? Batinaši. Oni su vrlo laki na pendreku i rado mlate. Nažalost, to im sustav omogućava, da ljude maltretiraju i tuku, barem je to često u prošlosti bilo tako. Sada je Grčka u Europskoj Uniji i mnogo se važnih stvari dogodilo zbog toga u zemlji, ne samo na ekonomskom planu nego i psihički, kada je mentalitet ljudi u pitanju.
Mislim da su danas Grci mentalno mnogo bliži Europljanima nego kada nisu bili u EU. Vjerujem da se zemlja veoma promijenila, pogotovu od vremena kada sam je ja kao mladić poznavao, od 40-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća. No, bez obzira na promjene, Grci i dalje ne vole policiju. Policajci su neprijatelji likova u mojim filmovima, čini mi se da je to neizbježno.
Koliko se vaš emigrant Elias razlikuje od vas kao emigranta prije pet desetljeća?
- Vremena su se veoma promijenila. Danas emigrante doživljavamo na drugačiji način, možda način koji je licemjerniji nego prije. Govorimo kako nam trebaju, a ponašamo se prema njima kao da su građani drugog reda. Poniženje, degradacija, nasilje... - sve je to vezano uz ljude koji dolaze u Europu ili u zapadne zemlje samo da bi pristojno živjeli. A mi im određujemo da trebaju znati, naprimjer, francuski jezik da bi dobili dozvolu za useljenje. Gdje su to oni mogli naučiti francuski?
U svojoj zemlji razorenoj nepravdama, ratovima, siromaštvom? Ni ja kad sam došao iz Grčke u Francusku nisam znao jezik i moja je obitelj bila siromašna jer je otac bio ljevičar, pa je nakon rata uhićen i osumnjičen za komunizam. Zbog toga je obitelj siromašno živjela, a ja nisam mogao dobiti stipendiju za školovanje u Americi ili u Grčkoj, te sam otišao u Francusku. No, čak sam i sada želio pokazati da imigranti nisu problem u društvu, nego da mi vječno živimo s određenim strahovima i paranojama. Većina je zemalja nastala zbog useljenika ili je zbog njih napredovala. Oni su donijeli mnogo dobroga i htio sam pokazati da su nam potrebni, a ne da ih odbacujemo.
Privlačnost ekstrema
Je li ovaj najnoviji emigrantski film donekle i autobiografski?
- Naravno da je postojao i osobni razlog, osobna dimenzija. Ali, namjera je, prije svega, bila pokazati život i situaciju u kojoj su danas imigranti u Francuskoj i kako ih ljudi prihvaćaju. Iako je i prije bilo filmova o njima, ja sam želio pokazati kakvo je to društvo u koje oni dolaze, koliko je i ono nesretno i otuđeno. Zato sam dao slojevit prikaz.
Kako biste opisali društvo u kojemu živimo, koje je toliko privlačno imigrantima?
- To je vrlo osamljeno društvo koje pokreće gotovo samo novac i u kojem svi nastoje biti individualci. U njemu više ne postoje neke zajedničke vrijednosti, kamoli ideologija, zajednička filozofija ili ljudsko jedinstvo, solidarnost. Postoje možda samo u nekim skupinama, koje se više ponašaju kao plemena, ali je i njih sve manje. Mi živimo u svijetu u kojem volimo ekstremne situacije, to nas privlači, takva vrsta uzbuđenja.
Zašto su svi vaši filmovi tako politički angažirani? Dolazi li to iz srca ili je posrijedi racionalna odluka da i na taj način budete drugačiji?
- Srce je pumpa. Više vjerujem u um. Ali, tu su i moji osjećaji koje dajem u svaki svoj film. Zanima me kako funkcioniraju današnja društva, kako se ponašaju ljudi koji imaju moć, kako tu moć pokazuju prema drugima, ima li tu poštovanja, osobnog razvoja. Moć me zanima. Način na koji se koristi. A to je politika. Nažalost, zbog moći i politike jedni ljudi često zlostavljaju druge. To me zanima, tko su pojedinci i u kojim se slučajevima ljudi pobune, odluče stati tome na kraj. A opet ne mogu reći da imam neki svoj stil. Takav sam kakav sam, takvi su i moji filmovi.
NE Hollywoodu
Što mislite o predsjedniku Nicolasu Sarkozyju?
- Nisam glasovao za njega. Ali, kad je izabran, očekivao sam promjene i nadam se i danas. No, čini neke bizarne stvari i ne prihvaćam ih jer se često premišlja i previše je u medijima. Mislim da to nije potrebno, ne mora svaki dan biti na televiziji i u novinama. Unatoč tome i dalje se nadam da će napraviti nešto pametno.
Novinare zanima i on i njegova žena Carla Bruni, koja je čak veća zvijezda od njega?
- Da, ali to je pogreška vas novinara. Svi govore o tome što je Carla obukla, a ne spominju ono što se radi. Politička stvarnost ne bi trebala tako iznenaditi. No, nije Sarkozy sto posto negativan, ne smijemo ga ni tako doživljavati.
Radili ste i holivudske filmove, ali ne predugo i ne previše, ostali ste nekako vjerni europskom filmu. Zašto? Nije li Hollywood san svakog redatelja?
- Ma kakvi. Uvijek sam radio u Francuskoj i nikada se iz nje nisam maknuo u tom smislu. Hollywood je, zapravo, došao k meni, a ne obratno, jer pošto sam snimio “Z”, bilo je mnogo ponuda. Prva koju sam prihvatio bio je “Nestali": učinio sam to pod svojim uvjetima. To je značilo da se postprodukcija radi u Francuskoj, da radim sa svojom francuskom ekipom i da nema intervencija u scenarij. To mora biti tako da bi se napravio osoban film.
Ovdje ne govorim o tome da radim dobre ili loše filmove, nego da radim osobne filmove. To je moj pečat od kojega ne odustajem nikada i drago mi je što nisam morao pristajati na kompromise. Američki su producenti drugačiji od europskih. Oni su u velikim kompanijama koje daju mnogo novca i htjeli bi, vrlo često, intervenirati u način snimanja. Ja to ne dopuštam. Radim film na svoj način. Tako je bilo od početka. Snimio sam četiri filma u Americi, ali od vremena kada sam počeo ondje raditi pa do danas stvari su se veoma promijenile.
Bum-bum-filmovi
Kakva je današnja holivudska industrija?
- Snimaju se uglavnom akcijski filmovi koji se temelje na specijalnim efektima. To je sad glavni izazov. Čak i stari redatelji, kao Martin Scorsese, rade filmove u kojima se samo puca, bum-bum-bum-filmove. Problem je u tome što ako želite raditi nešto drugačije, ne možete dobiti novac za to, ne možete financirati film. A i ovi filmovi nove generacije s puno pucanja i akcijskih junaka također su politički jer pokazuju da glavni junaci, uglavnom Amerikanci, spašavaju svijet u času, unatoč svemu.
Francis Ford Coppola, koji ne želi pristajati na kompromise, snima filmove u Argentini i Rumunjskoj jer mu je jeftinije. Tako je to u Hollywoodu. Osim toga, ondje nakon određenih godina naprosto nestanete. Nema vas. A ja nisam više tako mlad. Još imam ugovor s jednom velikom kompanijom u Sjedinjenim Državama, ali mislim da ne namjeravam više ondje raditi.
Kakva je budućnost europskog filma?
- Mislim da je općenito budućnost filma u Europi. Europa želi različite filmove. Ne možemo imati deseti nastavak Harryja Pottera. To tako više ne ide.
Kakve vi filmove volite gledati?
- Sve, i dobre i loše. Volim gledati stare filmove i to, na sreću, mogu neprestano raditi zato što vodim francusku Kinoteku. Neki su od njih teški kič, ali me zabavljaju. Volim vidjeti kontekst u kojem su neki filmovi nastali i nikad ne zaboravljam da su filmovi ili politički ili se tako mogu analizirati. Volim gledati filmove koje radi režiseri iz zemalja bivšega istočnog bloka.
Naravno, Danis Tanović oskarovac je i ime za sebe, ali volim rumunjske i poljske režisere. Misim da bi Europska Unija trebala davati što više novca za svoje nacionalne filmove. Bez takve pomoći oni ne mogu postojati, ne mogu se snimati. Bez pomoći države mi ne bismo mogli snimati. U Europi su filmovi kulturno dobro, a u Sjedinjenim Državama imaju samo profitnu, komercijalnu, vrijednost. Zato i ima mnogo loših filmova.
Što mislite o reality-programu, Big Brotheru, traženjima zvijezda, idola? Gledate li to?
- Molim vas, nemojmo o tome ni početi razgovarati.
Zašto?
- Ma to su bizarnosti koje su postale neizostavnim dijelom života mladih ljudi, a to mi je neshvatljivo. Ne mogu razumjeti kako je moguće da neki mladi ljudi vide svoju budućnost, svoj životni cilj upravo u sudjelovanju u reality-programima. Tako žele zaraditi novac i postati slavni, a publika koja to gleda misli da je riječ o stvarnom, realnom programu, a ne da je sve namješteno, kao što stvarno jest.
U Francuskoj je održan veliki sudski postupak jer su ljudi koji su sudjelovali u jednom reality showu smatrali da nisu dovoljno plaćeni za svoj “posao”. Televizija im je lijepo rekla da to nije posao, nego da su oni ljudi koji naprosto žele biti pred ekranima i to im je bilo omogućeno. Danas svi žele biti slavni, ali pogledajte kamo nas je to dovelo. Mislim da to nije dobro, pa zato i ne gledam reality, niti volim pričati o njemu. Nije dobro za moje raspoloženje.
"Amen"
Gotovo najžešće kritike doživjeli ste 2002., kad ste snimili film "Amen". Religiozne krugove nije samo uznemirila tematika, odnos između Vatikana i nacističke Njemačke, nego i plakat s križem i svastikom? Kako ste vi to doživjeli?
- Na posteru je prikazana svastika koja je istovremeno i križ. Ne znam zašto je to bio toliki krimen kad se u pojedinim crkvama u Drugom svjetskom ratu pokraj križa stavljala Hitlerova slika. Mi smo to samo prikazali na simboličnoj razini. Mislim da je to bila izvrsna ideja kako da se ilustrira ono o čemu film govori, a to je slučaj njemačkog oficira i katoličkog svećenika koji doznaju što se događa u koncentracijskim logorima i potom nastoje sve obavijestiti o tome, uvjereni da će tako zaustaviti zlo koje se događa.
Svećenik dolazi do pape i moli ga da nešto poduzme. Papa kaže da se treba moliti za Židove i sve one u koncentracijskim logorima. Proučio sam pomno sve što je govorio papa i citati koji se koriste u filmu njegove su izvorne riječi. To je moralo biti verificirano od nekoliko izvora jer je publikom tako lako manipulirati, postoje ljudi koji svoje opće znanje crpe samo iz filmova, a u današnjoj hiperprodukciji filmova to je porazno. Mi danas znamo da papa nikada nije rekao riječ protiv Nijemaca i nikad, za svih tih godina, nije izgovorio riječ “Židovi” ili “koncentracijski logori”.
"Amen" je, na neki način, film o šutnji koja se događala i ljudima koji su se protiv toga borili, jer ja snažno vjerujem u otpor, u prosvjed.
IDILA NA SETU
Glumačke zvijezde vole raditi sa mnom
Novinari uvijek vole čuti kakve su na filmskom setu velike zvijezde kao što su glumci s kojima ste vi radili, John Travolta, Dustin Hoffman, Jessica Lange. Kako birate glumce?
- Većinom su to vrlo ugodne osobe koje znaju svoj posao, ali ovisi i kakve glumce tražite. Glumci s kojima ja radim moraju nositi svoj lik, a ne da lik postoji zbog njih. Oni vole kako mi Europljani radimo, njima je to neobično. Sjećam se da mi je John Travolta nakon prvog dana snimanja sav oduševljen došao reći kako je divno to što sam ja kao režiser cijelo vrijeme pokraj kamere koja snima, a ne negdje iza, u nekakvoj kontrolnoj sobi. Rekao je da je to prvi put da ga režiser gleda dok snima i da je tu, točno ispred njega. To mu se veoma svidjelo. Ja sam sa svojim glumcima uvijek imao dobar odnos i oni su bili isto tako dobri prema meni, nisu imali nikakve kaprice, samo im se, naravno, nije sviđao honorar koji je u europskom, a ne američkom standardu.
Jeste li vi šef na filmskom setu?
- Naravno. Mi svi radimo za film, ne za kompaniju.
TRENUCI KREATIVNE SLABOSTI
Najviše volim svoje najlošije filmove
Kojim filmom niste bili zadovoljni?
- Znate kako je to u životu, čovjek je uvijek najblagonakloniji prema djeci koja ne uspiju u životu. Tako da ja, zapravo, najviše volim svoje filmove koji nisu uspjeli. Oni koji su uspjeli - uspjeli su, nema potrebe o njima se brinuti. Tako da najviše volim "Hannu K." jer mi ona nije uspjela u životu. Ona je imala mnogo problema. S druge strane “Z” je uspješan, s njim nema problema, dobro se snašao u svom filmskom životu.
Kako se osjećate na crvenom tepihu?
- Ne volim ga. Neki ljudi žive samo za to da dođu na crveni tepih. Fasciniran sam time koliko ima ljudi koji samo govore o tim stubama u Cannesu koje pred publikom treba proći. Doživljavaju to kao najvažniju stvar u životu. Nevjerojatno.
Postoje li političari ili državnici o kojima biste snimili film?
-Uvijek sam odbijao biti dio političkih stranaka, premda su me pozivali. Imam simpatija prema De Gaulleu, iako je radio pogreške, isto tako i prema Mitterrandu, ali nikada ne bih mogao bezuvjetno prihvaćati ono što rade i to snimiti. Mitterrandovi su ljudi nekoliko puta nudili da snimim film o njemu, ali nisam, jer da sam pristao, ne bih mogao napraviti film kakav želim. Ne bih htio napraviti njegovu političku biografiju, dokumentarac, a da on bude zadovoljan.