On jaše na konju s osam nogu i bijesan grmi s tamnog oblaka, što čitavom kontinentu donosi smrt i razaranje. Slijedi ga rulja razjarenih lovaca i žene golih grudi dok kopljima tjeraju jata krvoločnih vrana.
Wotan, nordijski bog, upravo istjeran iz Asgarda, poganske verzije raja, vodi tu bandu divljih i od medovine pijanih monstruma s mačem užarena vrha.
Traži osvetu.
Njegov zlatni kip stoljećima kasnije stoji na vrhu gotičkog hrama na malom otoku nasred Bledskog jezera, na ruševinama netom satrte Crkve Marijina uznesenja u Sloveniji. Klanjaju mu se dekadentni aristokrati sa svastikama na reveru.
Godina je 1945. i da Rusi, gonjeni votkom i željom za osvetom, nisu odbili Nijemce s moskovskih barikada (i tako zauvijek preokrenuli tok Drugog svjetskog rata), Hitler bi možda pokorio svijet i novom poganskom religijom zamijenio kršćanstvo. Bledski bi samostan, tada još samo u nacrtima, vjerojatno bio europsko središte nove religije gdje bi se golobradi plavokosi mladići bratimili krvlju i postajali Wotanovi sljedbenici.
Biblija bi u maniri “Fahrenheita 451” Raya Bradburyja gorjela u plamenu, a zamijenila bi je nova nacistička Biblija, skup neopoganskih kodeksa i pravila za život nastalih na filozofskim i antropološkim istraživanjima gorljivih pastora pod vodstvom samog Heinricha Himmlera.
Vrli novi svijet koji je Hitler bio zamislio na kraju se raspao u komade koje i danas diljem svijeta u raznim arhivima nalaze arheolozi i znanstvenici, a ideja o Wotanovu hramu pala je u zaborav.
No, na površinu sadašnjosti zajedno sa strojem za šifriranje Enigma iz Bledskog jezera u Sloveniji izronio je i zapis o postojanju nacističkog Svetog pisma.
Tema je to koju u niskobudžetnom, ali uvjerljivom i odlično snimljenom dokumentarcu “Hitlerova Biblija” istražuju autor Miha Čelar i producent Tomaž Grubar, a koji će premijeru ove jeseni imati na Slovenskoj televiziji, nakon čega počinje svoj festivalski život.
Hitlerova Biblija, trač iz zadimljenih njemačkih krčmi, okultni mit ili povijesna činjenica, sasvim svejedno, tako je ponovno dobila novu priliku na svjetskoj pozornici.
Istraga je mlade filmaše, osim prema okultnom Wotanovu božanstvu, odvela i do razvoja atomskog oružja, njemačkog plana osvajanja svemira i alternativne budućnosti kakvom su je zamišljali nacistički zanesenjaci.
A sve je počelo sasvim slučajno i nalazi se zapisano u dnevniku koji je od 1943. do 1945. potajno vodio slovenski obavještajac i djelatnik OZNA-e Jože Jan Iztok, koji je umro lani, uoči početka snimanja filma.
On je, predstavljajući se kao vodoinstalater, obilazio bledske hotele pune propalih glumica, hohštaplera, špijuna i oficira, i revno bilježio sve što bi čuo. Neki od njegovih zapisa imaju fantastičan prizvuk, dok su drugi vrlo vjerojatno utjecali na tijek rata na južnom bojištu.
Na dnevnik je slučajno nabasao podvodni arheolog, dr. Andrej Gaspari, provjeravajući jedan drugi mit – onaj o neuništivoj Enigmi, njemačkom šifrarniku kojeg su se britanski špijuni pokušali dokopati po cijenu suhog zlata.
Tragom priče iz 70-ih, kad su agenti specijalne službe sigurnosti osiguravali Titovu vilu na Bledskom jezeru, Gaspari je otkrio kako je na dnu jezera nađeno nešto što nalikuje na stari pisaći stroj s čudnim valjcima sa strane.Odmah je zaključio da je riječ o Enigmi.
Zajedno s njom pronađen je, u istom kovčegu na dnu jezera, i dnevnički zapis Jožeta Jana Iztoka u kojemu se spominjala Biblija posvećena Wotanu. Nju je Iztok, koji je vodio zapljenu nacističke imovine 1945., kad su obezglavljeni Nijemci bježali iz Slovenije, držao u rukama.
Tek kad su producenti pročitali Gasparijev stručni rad na temu Enigme i Wotana, odlučili su i sami istražiti legendu utemeljenu na špijunskom dnevniku.
“Iztoka su šefovi smatrali klaunom i osobenjakom”, kaže producent filma Tomaž Grubar. “Bio je predratni komunist, pravi zanesenjak koji je vjerovao u ideju socijalizma, i tako se ponašao. Sa šefovima, a potom i Partijom, raskrstio je nakon rata, shvativši da su partijski funkcioneri odlučili ukrasti sve vrijedne stvari koje su Nijemci ostavili za sobom. Iskreno je vjerovao da sve radi za dobrobit naroda.”
Bio je čovjek od akcije koji se nije znao gurati, ali je svoj posao radio predano i lukavo, dodaje Grubar.
Tek kad je sredinom 60-ih Iztok zatražio partizansku mirovinu, otkrivene su njegove brojne aktivnosti. Naime, postupak dobivanja mirovine išao je tako da je svaki pojedinac morao opisati što je radio u ratu, a specijalna je komisija te navode provjeravala. I danas se u Iztokovu osobnom kartonu, koji se čuva u Ljubljani, detaljno opisuju njegovi nevjerojatni podvizi.
Iztok je nakon sudjelovanja u ratu od 1943. do 1945. dobio zadatak da u mondenom ljetovalištu na Bledskom jezeru stvori i vodi vlastitu obavještajnu mrežu. U to su vrijeme nacisti upravo na Bledu osnovali svojevrsni poluprivatni Institut za religiju koji je došao voditi tada poznati bivši protestantski pastor Matthes Zigler. On je sa svojim timom trebao, prema Iztokovim zapisima, osmisliti čitav niz pravila nove poganske religije koja za cilj ima zamijeniti kršćanstvo. Ukratko, trebao je napisati nacističko Sveto pismo.
Scenarist i redatelj dokumentarnog filma Miha Čelar detaljno je istraživao boravak Nijemaca na Bledu. Za vrijeme Austrougarske Bled se isprofilirao kao svojevrsni Monte Carlo u kojemu je ljetovala europska aristokracija. “Bled je još 1900. imao kapacitet od oko tisuću ležajeva. S tim se mogla mjeriti jedino Opatija”, kaže Čelar.
Općenito je taj dio Slovenije u glavama njemačkih projektanata Novog doba kojim će gospodariti Nijemci bio zamišljen kao legitimno nasljeđe, novi Lebensraum u koji su doselili oko 20 tisuća Nijemaca koji su sa svojim obiteljima ondje trebali započeti novi život. Prethodno su s tog područja bili iselili oko 80 tisuća starosjedilaca.
Upravo je zato na jezeru kod Bleda trebao biti sagrađen novi sakralni centar, hram za štovanje gnjevnog Wotana.
U radoblju prije Drugog svjetskog rata Bled je bio i židovsko središte, nešto što slovenski povjesničari danas nazivaju Judenfreundlich. Nakon što je na bledskim plažama sa svojom svitom bio viđen kralj Aleksandar, bogati su židovski trgovci iz Trsta i Beča brže-bolje u okolici sagradili vile i hotele, a od 1935. godine, kad se zahuktao progon Židova, preko Bleda su bježali prema Istanbulu, i kasnije u Ameriku.
Hitler isprva nije previše mario za neopoganska stremljenja svojih podanika, posebno Heinricha Himmlera, koji je bio zaluđen idejom nove religije.
“Odgojen kao protestant”, kaže Grubar, “Hitler je maltene ismijavao takvu ideju, no nije se miješao u Himmlerov rad, dijelom zato jer je i sam bio svjestan činjenice da mu je kršćanstvo velika prepreka.”
Grubar kaže da se za vrijeme Reicha u pozadini odvijala svojevrna utakmica između tri prevladavajuće religijske struje. Jedna je struja pokušavala na bilo koji način pridobiti Vatikan da surađuje s Njemačkom, druga je prihvatila nasljeđe protestantizma, a treća, koja je naglo jačala, bila je upravo neopoganska struja.
Zato su Matthas Zigler i njegov tim detaljno izučavali antropologiju, filozofiju i istočnjačka vjerovanja i iz njih kopirali obrede i kodekse koji bi najviše odgovarali Hitlerovoj ideji njemačkog übermenscha.
Ponekad bi ih nagledao Himmler, koji je nekoliko puta svratio u Bled. Jednom je došao vlakom i ostao spavati u posebnom vagonu pretvorenom u putujuću rezidenciju, a navodno je dvaput avionom sletio na zamrznuto jezero. “U međuvremenu je”, kaže Čelar, “preuređivao dvorac u Westfaliji gdje je zamislio akademsko neopoganističko središte”.
Kao i svemu drugom, nacisti su Wotanovoj religiji pristupili kao da na tržište plasiraju proizvod te su proveli kvalitetno “istraživanje tržišta”. Hitler je to lukavo izvodio čitavo desetljeće. Od Olimpijskih je igara u Berlinu napravio pravi spektakl koji je njegova miljenica Leni Riefenstahl režirala i pratila s više od 120 kamera, što je za ono vrijeme bilo nepojmljivo. U medijima su se pojavljivale fotografije Hitlera s lopatom u ruci gdje ga se navodilo kao čovjeka koji je sagradio prvu europsku autocestu. Građanima je ponudio Volkswagen bubu, auto iz naroda za narod.
Nijemci su mu jeli iz ruke.
Situacija s Wotanom bila je ipak nešto osjetljivija. Trebalo je zadržati spone s kršćanstvom, što je učinjeno tako da je zapisano kako je, nakon što je izbačen iz raja, Wotan proboden kopljem kao i Krist.
Razapet je na hrastu, umjesto na križu, a ondje je preživio 12 dana, nakon čega se reinkarnirao i vratio spasiti svoj narod, baš kao i Hitler koji je uz pomoć ratne mašinerije Njemačku, teško ranjenu reparacijama nakon Prvog svjetskog rata, podignuo iz pepela.
Legenda o Wotanu donekle je preuzeta iz legende o Odinu, nordijskom bogu koji je također istjeran iz raja.
Wotan se javlja i u Wagnerovoj popularnoj glazbenoj temi “Ritt der Walküren” kojom otpočinje treći čin opere “Die Walküre”, drugoj od četiri opere koje tvore poznati “Prsten Nibelunga”.
Wotan je tamo ponovno vođa razgoropađene vojske lovaca koji divljaju na oblaku (što je Francis Ford Coppola iskoristio u svom remek-djelu “Apokalipsa danas”, u sceni u kojoj Amerikanci helikopterima bombardiraju selo u Vijetnamu).
Nacistička Biblija u sebi je navodno sadržavala i čitav niz obreda koji se provode za vrijeme ekvinocija i solsticija, kada se održavaju slavlja, a uz set pravila za stupanje u brak detaljno se opisivao i čin pristupanja Wotanovoj bratiji – umjesto krštenja i krizmanja, kako je to u katoličanstvu, mladi su se Nijemci na vrhuncu puberteta morali pobratimiti krvlju i tako stupiti u krug štovatelja.
Prema Iztokovim zapisima, na Bledu je čak trebao biti zasnovan i internat u kojemu bi se novo plemstvo nakon rata obučavalo za štovanje Wotana.
Čini se da su Nijemci na Bledu skupljali brojne spise kao hrčci jer kad su bili istjerani, iza njih je ostao golem arhiv. Iztok je velik dio popisao i proslijedio nadležnim institucijama.
Prema zapisu iz dnevnika koji je citiran i u dokumentarnom filmu, riječ je o kamionima punima razne građe.
Međutim, potom je poratna stvarnost umiješala prste: u općoj oskudici, svi su spisi bili prebačeni u obližnji grad na recikliranje. Novoj je vlasti, naime, nasušno nedostajalo papira.
Nacističku Bibliju Iztok ipak nije uništio. Učinila mu se vrijednom jer su korice bile optočene zlatom, a papir je bio ručno rezan.
“Došli smo u slovenski arhiv gdje su navodno bile pohranjene stotine tisuća komada nacistikih relikvija i zaključili da je od svega ostala samo kutija puna sudskih spisa. Sve ostalo je nestalo, bačeno ili ukradeno”, žali se Grubar.
Bibliju je Jože Jan Iztok poslao u jugoslavenski zbirni centar nakon čega joj se gubi svaki trag. Autori filma smatraju da je ili završila na otpadu ili u privatnoj zbirci nepoznatog kolekcionara. Ostale su, međutim, brojne druge knjige, optočene srebrom u koricama od brezove kore i od ručno rezanog papira, koje su pune sličnih zapisa koji potvrđuju postojanje nacističkog Svetog pisma.
Zanimljivo, Bled su 1941. godine prvi okupirali Talijani, no Nijemci su ih nakon tri tjedna bili istjerali.
Da Slovence smatraju sebi ravnima, kažu autori, svjedoči i malena zelena knjižica koju su u ratno vrijeme dijelili po Sloveniji. U njoj su propagandistički pozivali mlade Slovence da se pridruže trupama SS-a, a uvod su, koji je preveden na slovenski, potpisali Himmler i Hitler. U knjižici su mladići SS-a frajerski prikazani kako voze brze motore i pucaju iz topova. Slovenija je postala centar za tajne operacije.
Upravo zato je i uređaj Enigma bio stacioniran na Bledu. Naime, u hotelu Park, u to doba špijunskom gnijezdu, Nijemci su šifrirali poruke koje su iz Atene slali u Berlin.
Među brojnim pričama iz Iztokova dnevnika najnevjerojatnije zvuči ona o odnosu s nizozemskom glumicom Ingom von Stratten. Autori ipak tvrde da bi i ona dijelom mogla biti istinita.
Naime, Inga von Stratten priželjkivala je karijeru u Njemačkoj, zbog čega je promijenila svoje prezime da bi zvučalo više njemački. Bila je svojevrsna dvostruka špijunka koja se Iztoku predstavila kao zastupnica interesa grupe atomskih znanstvenika i bogatih industrijalaca koji su se protivili Hitleru.
Oni su nakon Pattonova ulaska u Berlin pametno procijenili da njihov projekt ne smije završiti u američkim rukama nego da ga moraju dati Rusima, kako bi nakon rata ipak postojala ravnoteža između Amerike i SSSR-a.
Njihov projekt bila je – atomska bomba.
Razvijali su ju na otoku Rugen, i navodno je, prema riječima Inge von Stratten, uspješno detonirali (na manjoj skali) u spiljama u unutrašnjosti otoka.
Mnogo prije nego su je Amerikanci upotrijebili u Japanu.
Iztok je, i sam ne vjerujući potpuno glumici, informaciju prenio službenoj Moskvi.
“Činjenica je da su Rusi nakon rata bez otpora zauzeli Rugen i da je njihov atomski plan otada strelovito napredovao”, kaže Čelar.
Koliko je istine u ovoj priči, autori dijelom i zbog malenih financijskih sredstava nisu uspjeli provjeriti.
Ipak sigurni su da dnevnik komunističkog špijuna, osobenjaka i prevratnika Jožeta Jana Iztoka otvara vrata u jedan drugačiji svijet koji danas gledamo samo u filmovima.
Uostalom, možda je sve to povijesna istina o kojoj nećete čitati u udžbenicima povijesti.
Možda su doista jedan slovenski agent i jedna propala glumica sklona zakulisnim igrama spiječili američki nuklearni holokaust i postapokaliptični svijet u kojemu bi na Bled, kao danas u Jeruzalem, dolazili vjernici iz cijelog svijeta kako bi se poklonili gnjevnom bogu Wotanu.