Najnovije biografije Heinricha Himmlera i Reinharda Heydrich, dvojice Hitlerovih tvoraca plana o istrebljivanju Židova, šokiraju i 70 godina od najpaklenijeg sastanka u povijesti

“Što je sad to?”, morao se u tim trenucima upitati Selvester, jer uhićeni su Nijemci željeli što kasnije biti primljeni na razgovor, a ne gurati se u prve redove, još k tome protestirati jer nisu još primljeni. “U redu”, rekao je satnik. “Uvedite ih.”

Prvi je ušao najživčaniji među njima, onaj koji je inzistirao da više ne želi čekati. Izgledao je umorno i ispijeno, na njemu je visjela nekakva pohabana odjeća. Kao da je odahnuo u trenutku kad je sjeo u stolicu nasuprot znatiželjnog britanskog satnika.

“Ja sam Heinrich Himmler”, rekao je muškarac i stao nabrajati svoje funkcije u Trećem Reichu: ministar unutarnjih poslova, zapovjednik SS-a, zapovjednik nacističkih logora... jednom riječju, najveći masovni ubojica u povijesti čovječanstva. Heinrich Himmler. Najveća riba uhvaćena u savezničku mrežu. I to još dobrovoljno! Ovo je bio sretan dan za satnika Selvestera.

Satnik Selvester odmah je pozvao nadređene.

“Morate se identificirati”, rekao je Himmleru, pregledavši njegove krivotvorene dokumente.

“Potpišite se”, procijedio je satnik.

Himmler je rekao da će to učiniti, ali pod jednim uvjetom:

“Potpisat ću se, vi ćete usporediti moj potpis i onda ćete taj papir zapaliti”, odgovorio je, ne želeći da se satnik Selvester domogne vrijednog naci-suvenira. Tako je i bilo.

Usporedbom, potpis ovog iscrpljenog čovjeka potpuno je odgovarao onome koji su Britanci imali u sefu. Nema summnje, bio je to Himmler.

Sada ga je trebalo pretresti. Selvester je pretražio sva potencijalna mjesta za skrivanje, osim usta. Pronašao je dvije ampule. “To je za bolove u želucu”, nevino je odgovorio Himmler kad ga je satnik upitao čemu služe skrivene ampule.

Da bi pokušao otkriti ima li što u ustima - rizik je bio prevelik direktno krenuti s pregledom, jer bi Himmler mogao zagristi ampulu i presuditi sebi na licu mjesta - britanski satnik upitao ga je hoće li pojesti sendvič sa sirom i popiti čaj. Himmler je vrlo rado na to pristao. Bio je gladan, i čim se okrijepio sendvičem i čajem, postao je razgovorljiviji. Prije nego li je zagrizao kruh, nije ništa izvadio iz usta pa je britanski satnik bio uvjeren da vjerojatno ipak kapsulu s otrovom nije stavio negdje među zube. Himmler je odgovarao na sva pitanja koja su mu postavljena - u sobi za ispitivanje već su bili i satniku Selvesteru nadređeni časnici. Činilo se da je iznenađujuće kooperativan.

Zapovjednik SS-a predao je svoju odjeću, ali nije želio obući ono što su mu Britanci ponudili - dijelove britanske uniforme jer se bojao da ga ne bi fotografirali u njoj i kasnije koristili za propagandu.

Došlo je vrijeme za odlazak kod liječnika koji je trebao obaviti detaljni pregled. Doktor Wells mu je rekao da otvori usta. Nije htio. Wells je pokušao silom to učiniti, spazivši da Himmler u ustima ima nešto plave boje. Okretao je glavu na drugu stranu, ne dopustivši liječniku da vidi o čemu se radi. Tijekom pokušaja, u jednom trenutku, Himmler je čvrsto zagrizao i klonuo. Nakon 15 minuta, liječnici su prestali s oživljavanjem. U plavičastoj ampuli koju je dobro skrivao bio je cijanid.

Tri dana poslije Himmlerovo je tijelo spaljeno. Samo su jedan časnik i trojica vojnika koja su kopala grob znali gdje je točna lokacija ukopa.

Nije bilo nikakvog vjerskog obreda, a mjesto na kojemu je Himmler ukopan nije posebno označeno.

Kako je bilo moguće da jedna tako obična, banalna osoba kao što je bio Heinrich Himmler postane takav zločinac, da pošalje milijune ljudi u smrt?

Pitanje je to na koje konačan odgovor ne zna ni njemački profesor povijesti Peter Longerich, koji je nedavno objavio najopsežniju Himmlerovu biografiju, na gotovo tisuću stranica u kojoj temeljito analizira Himmlerovu ličnost. Svi ljudi kojima se okružio Hitler zapravo su bili besprizornici, nitko od njih nije bio posebno talentiran ni za politiku niti za vođenje države, niti je itko bio posebno kreativan ili politički bistar. Jedina je iznimka bio Albert Speer, koji se isticao u toj sivoj, bezveznoj družini Hitlerovih ubojica. Himmler je sebe smatrao čovjekom vojske, imao je teškoća u emotivnom povezivanju s drugim osobama i zato je razvio snažan sustav samokontrole i samodiscipline. Cijeli svoj život borio se protiv dominantog oca, ravnatelja škole u Münchenu i psihopata koji je bio poznat po tome da je maltretirao učenike. Otac je znao iznenada upadati u razrede i provjeravati znanje učenika. Ako nije bio zadovoljan onim što je čuo, govorio je da će učenik biti izbačen iz škole. “Odgovornost, odgovornost je najvažnija. Morate biti odgovorni za ono što činite”, govorio je učenicima Gebhard Himmler, a kasnije svojim vojnicima ubojicama Heinrich Himmler. Želio je kontrolirati svaki dio njihovih života.

Otac mu nije dopuštao da ima slobodnog vremena; čak i za vrijeme praznika morao je učiti, naročito usavršavati grčki i latinski jezik te antičku povijest. Roditelji su birali i njegove prijatelje u školskim danima. Naročito su poticali Heinrichovo druženje s djecom porijekla iz više srednje klase. Otac je u kontroli svega što se u obitelji događalo išao toliko daleko da je, uoči putovanja u Grčku 1901.godine, napisao svakom članu obitelji veliko, detaljno pismo - u slučaju da se ne vrati živ s puta, u kojemu je pisao o tome kako ih doživljava te davao vrlo detaljne naputke o tome što treba raditi u svom životu i kako se treba ponašati. Nažalost, pismo koje je uputio Heinrichu nije sačuvano. Ipak, iz onoga što je otac pisao bilo je jasno da želi da se Heinrich i njegov stariji brat posvete znanstvenoj karijeri i da steknu doktorat, ali ne iz područja jezika ili teologije. Djeci je ujedno naređeno da se ne smiju upletati u vojsku.

U godinama prije Prvog svjetskog rata Himmlerovi su lagodno živijeli. Majka je bila domaćica i pazila je na kućanstvo i vjerski odgoj djece, a živjeli su u dobroj gradskoj četvrti u Münchenu, imali su služavku i nisu imali nikakvih financijskih problema. Obitelj se na godinu dana preselila 1902. u Passau, jer je otac dobio premještaj u tamošnju školu, no tada se dvogodišnji Heinrich jako razbolio pa je majka s njim otišla na oporavak u jedno alpsko selo. Roditelji su se brinuli da dječak ne dobije tuberkulozu, jednu od bolesti od koje su djeca najčešće umirala. Dvije godine kasnije cijela se obitelj vratila u München.

No, dječak Heinrich nije bio posve sretan zbog toga; njegov stariji brat se stalno razbolijevao u školi pa je ostajao kod kuće i dobivao više roditeljske pažnje nego on, a još je i majka ponovno bila trudna i rodila još jednog sina i Heinrich je izgubio poziciju obiteljskog mezimca.

Zbog toga je bio jako nesretan. I on je dobio zaušnjake pa je izostao iz prvog razreda u školi. Učio je kod kuće, s privatnim mentorom koji mu je pomogao da uspješno završi razred. Otac mu je naredio da mora svakoga dana pisati dnevnik i to je od 10. do 24. godine činio. Upravo njegovi dnevnički zapisi pokazuju da je Himmler od posve običnog dječaka preopterećenog s puno školskih aktivnosti postao mladić opsjednut vojskom i mitovima, na početku Prvog svjetskog rata.

Boležljiv i slabe tjelesne konstitucije, lošeg vida, Himmler nikako nije bio oličenje rase koju je nacizam zagovarao. Naprotiv, bio je više nalik onima koje je želio istrijebiti. Heinrich Himmler nije imao nikakvu posebnu karizmu, ništa po čemu bi se zapravo izdvajao. Znao je upadati u mračna psihička stanja, kad se povlačio u sebe i nije bio druželjubiv, no nimalo drugačije od tipičnih situacija odrastanja koje muče i ostalu djecu.

Baš zbog toga što je bio toliko uporan u naglašavanju odgovornosti, Himmler je jedan od lidera nacizma koji su među svojim današnjim pristašama i neonacistima najlakše zaboravljeni, navodi Longerich. Čovjek koji je govorio o preuzimanju odgovornosti svoje je posljednje dane proveo u čitavom nizu kontradikcija, od toga da je njegov bijeg toliko amaterski organiziran da je posve sigurno morao biti uhvaćen, pa do toga da je kukavički na kraju pregrizao ampulu s otrovom.