Otkako je 1989. objavio članak “Kraj povijesti?” i ustvrdio da je s padom Berlinskog zida došlo do trijumfa liberalne demokracije koji ne označava samo kraj hladnog rata, već i kraj povijesti kao takve, Francis Fukuyama nije prestao dizati prašinu.
Tekst je ubrzo, 1992., pretvoren u knjigu s proširenim naslovom “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, a Fukuyama je detaljnije obrazložio svoje teze.
Fukuyamu smo uspjeli uloviti u Parizu, nakon što je onamo sa suprugom Laurom došao na kratki predah poslije svjetske turneje i promocije knjige koja će, ako već ne biti utjecajna kao “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, zasigurno izazvati široku raspravu o porijeklu, ali i budućnosti političkih uređenja.
Ranih 70-ih proveli ste godinu dana u Parizu, studirajući kod francuskih filozofa Jacquesa Derride i Rolanda Barthesa. Zašto vam se nisu svidjeli, i kako ste odlučili postati politolog umjesto da se okrenete u njihovu smjeru, poststrukturalizma i postmodernizma?
- Još sam na Cornellu, kao diplomac, studirao filozofiju, i to kod Allana Blooma, američkog filozofa, baš kad je francuski postmodernizam u Sjedinjene Države ušao na velika vrata. Kao mladi student bio sam veoma zainteresiran za to, mislio sam da je to jako uzbudljivo, i tako sam otišao u Pariz i nisam se zapravo upisao na njihove fakultete, ali sam slušao predavanja obojice. Tada sam upoznao i Michela Foucaulta i Juliju Kristevu. Kasnije su oni posjetili Cornell, ja sam pročitao njihove knjige i shvatio da se radi o nekoj vrsti “mekanog” nietzscheanstva. Oni nisu vjerovali da se ljudski odnosi mogu razumjeti na konstruktivan način, već su dekonstruirali ono što su napisali drugi ljudi. Činilo mi se da je to neka vrsta “mekane“ analize, jer s jedne strane nisu vjerovali da je ikakva istina uopće moguća, a s druge strane oni su bili marksisti, te su Marxu i dalje bili prilično privrženi. Stoga sam se odlučio baviti nečim sasvim različitim…
Ali i vi ste koristili Nietzschea, na što upućuje i “Posljednji čovjek” iz naslova vaše knjige “Kraj povijesti i posljednji čovjek”…
- Nietzsche je barem bio iskren s obzirom na implikacije onoga što je tvrdio: ako zapadna racionalna tradicija ne može objasniti samu sebe, onda je sve moguće, a fašizam je izvjesna alternativa. Čini mi se da mnogi postmodernisti dijele Nietzscheove uvide, ali nisu dovoljno hrabri slijediti ih do krajnjih zaključaka.
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA