Dovršen je i objavljen izvještaj bangladeške policije o rušenju tvornice u Dhaki 24. travnja, kad je poginulo 1127 radnika. Identificirani su ostaci žrtava, možemo li reći – ubijenih, i ispričane neke od životnih sudbina onih koji su preživjeli, ali ostali invalidi, a bez zdravstvenog osiguranja. Kao u filmu, vlasnik zgrade Sohel Rana spašen je među prvima i neozlijeđen je. Našli su ga tjelesni čuvari tako što su nazivali njegov mobitel. Dva sata prije katastrofe Rana, tipična tranzicijska drogirana, alkoholizirana, pohlepna i okrutna bitanga, direktorima svojih tvornica za koje su se strojevi vrtjeli, a koji su bili zabrinuti zbog napuklina na zidovima, rekao je iritirano: “Što me mučite, zašto mi zagorčavate život?”
Direktori su bili zdvojni - prije dva tjedna u malenoj manufakturi Smart Garment Export poginulo je sedmero od tri stotine radnika, svi su bili mlađi od šesnaest godina. Mjesec dana prije kolapsa Rana Plaze, u sjevernom predgrađu 11-milijunske Dhake, izbio je požar u tvornici Tarzeen Fashions u kojem je poginulo više od stotinu radnika. Tvornička vrata bila su zaključana, a planuo je nepropisno skladišten tekstil. Kako nisu mogli pobjeći kroz vrata, ljudi su s prozora skakali u smrt.
To jutro direktori nisu bili za to da se ljudi puste u zgradu, ali je vlasnik poludio kad je to čuo i demonstrativno otišao u svoj ured, u podrum, odakle se izvukao, za razliku od svih onih jadnika na koje su popadali teški strojevi. Naime, ne samo da je zgrada bila nepropisno građena – u trenutku kolapsa nadograđivala su se još dva kata – nego su vlasnici natrpali tone i tone tereta. Sve je to zdrobilo ljude.
Ali – rokove isporuke trebalo je poštovati. Sohel Rana u mjesec je dana rada tvornice smještene u sedmerokatnici izvlačio milijun i pol eura čistog profita, a radnici su dobivali 30-38 dolara mjesečno. Nominalno se radilo osam, ali u stvarnosti i do 10, pa i 12 sati. Prosječna višečlana radnička obitelj živi u malenoj prostoriji, a prema pisanju njemačkog tjednika Spiegel, koji je ondje imao reportera i opisao život nekoliko obitelji, mnogi nemaju ni madrac, ni jastuk, ni svoju šalicu, a jedu dva obroka na dan. Imaju, doduše, televizor. U citiranom izvještaju preciznošću sinopsisa opisan je svaki detalj. Kao Al Pacino u “Scarfaceu”, Rana sad sjedi u zatvoru, u regresiji do infantilnosti i cmizdri što mu se dogodilo u životu, njemu, ne drugima.
Užas Sweatshopova. Na zgarištu tvornice Tarzeen Fashions koja je gorjela u ožujku, a i pod ruševinama Rana Plaze nađeni su komadi odjeće i asesoara – na tome mjestu šivali su Zara, H&M, Benetton, Disney... Tko nije?
Prije sto godina, 1912., takve scene nisu bile nepoznate u Americi. Najstrašnija se dogodila u Triangle Shirtwaiste Factory. Tu je došlo do požara koji je stajao života 146 krojačica, uglavnom talijanskih i židovskih imigrantica, u dobi od 14 do 22 godine, i njihove šefice, kojoj je bilo 46 godina. I ta je tvornica, smještena na jednom od viših katova, bila, kao i ova u Bangladešu, zaključana, pa kad je planulo, radnice su se ugušile ili bi skakale s visokih prozora u smrt.
Industrijska katastrofa u Triangle Shirtwaist jedna je od značajnih epizoda radničkog pokreta jer je nakon toga donesen zakon o standardu sigurnosti tekstilnih radnika - uglavnom žena, i osnovan Međunarodni sindikat tekstilnih radnica, dugo vremena važan, izborio se za bolje uvjete rada.
Tvornica ili manufaktura gdje vladaju posebno loši uvjeti – previše ljudi na premalo mjesta, koji rade polugladni i doslovno cijeli dan, za vrlo malo novca i bez ikakve sigurnosti - na engleskom se zove sweatshop.
Prljava proizvodnja. Dandanas u BBC-jevu dokumentarnom serijalu “Što misliš tko si?” tamošnji glumci, pjevači, manekenke često otkriju da im je netko radio kao rob u sweatshopu (ili, još gore, u workhouseu, gdje se najgorim siromasima davao nekakav krov nad glavom i malo hrane u zamjenu za težak rad od jutra do mraka).
Sweater je bio posrednik koji često ni sam nije živio bogzna koliko bolje i možda je imao i svojeg sweatera i taj sweater svojeg sweatera. U kritici tog sustava, pod naslovom “Cheap Clothes and Nasty” (Jeftina odjeća i prljavština) svećenik Charles Kingsley, inače Darwinov prijatelj i popularizator njegova djela, opisao je kako su oko 1850. izgledale londonske tekstilne manufakture koje su mogle imati od desetero do stotinu ljudi. Konkretni sweater kojeg opisuje Kingsley imao je 12 radnika, ženu, četvero djece, a radilo se, spavalo i jelo u dvije male neprozračene prostorije. Dio nadnice trebalo je dati za hranu. Na dan su jeli tri tanke kriške kruha i maslaca i pili čaj. Padali su u nesvijest od gladi i manjka zraka. Kako je industrijska revolucija napredovala, tako su muškarci išli dalje, a tekstil je bio ostavljen ženama.
“Cheap Clothes and Nasty” pokazuje kako su posrednici, sweateri, obavljali zadatak za vlasnika, koji se gotovo nikad nije osobno pojavio u manufakturama. Tekstilna industrija dijeli se na dobru i poštenu i zlu i nepoštenu. Pošteni biznis, kako ga naziva Kingsley, fine radnje i radionice, nalazi se na West Endu. Tu su krojači šivali kvalitetnu odjeću za normalnu plaću, koja im je omogućavala ono što su smatrali normalnim životom. Ali, konstatira Kingsley, takvih dobrih i poštenih radionica, gdje bi radnik došao na posao, radio s razumijevanjem i kojeg bi poslodavac poštovao, sve je manje, a sve se više posla prebacuje iz West Enda u East End, gdje su nadnice tek desetinu nadnice na West Endu. Vlasnicima zarada neprekidno raste, a radnicima plaća neprekidno pada.
U sweatshopovima nije se proizvodilo samo za puk, nego i za finu gospodu. “Napravili smo kaput za ministra tog i tog, doktora tog i tog, svećenika, za vojvodu tog i tog, ali ne smijemo reći kojeg...”, navodi Charles Kingsley riječi jednog sweatera. Gospoda nisu htjela da se zna da ondje daju šivati... “Ljudi koji održavaju te sweatshopove su oni koji kupuju takvu odjeću”, pisao je Kingsley 1850.
Novi robovi. Prema tome, prvo seljenje industrije da bi proizvodnja bila jeftinija te da bi se izbjegle radničke povlastice i podjela profita između vlasnika i radnika bilo je s West Enda na East End, a prva dizajnerska roba koja se proizvodila “nasty” – prljavo, nepošteno, u krojačnicama gdje su se radnici gušili u smradu i padali u nesvijest od gladi – bila je još tada sašivena.
Proizvodnja se devedesetih preselila iz zapadne Europe u istočne, bivše socijalističke, zemlje, zatim iz Europe u Kinu, iz Kine u druge azijske zemlje, i sad je završila u Laosu, Vijetnamu, Kambodži i Bangladešu, gdje je nadnica najmanja.
U Kini više nije onako kako je bilo još donedavno. Hrvatski novinar, a danas biznismen, Antonio Jerković, koji je godinama živio u Japanu, ali natprosječno dobro poznaje veliki dio Azije, procjenjuje da “u Kini više nije tako crno. Svijest se radnika podigla pa zapadne tvrtke koje tu proizvode neće sebi dopustiti uništavanje reputacije time da iskorištavaju robovsku snagu. Na stranu što je to i nemoguće. Potrebno je malo poznavati kineski mentalitet. Kinezi su veliki individualisti. Naravno, proteklih deset godina radili su za mali novac, ali to se promijenilo. Radna snaga sad je mnogo skuplja nego u jugoistočnoj Aziji, ali ipak ne kao na Zapadu. Kinezi sebe ne uspoređuju s Laosom, nego s Amerikom.”
Bangladeš je sad, čini se, tamo gdje je bila Engleska u doba industrijske revolucije. Možemo li prestati kupovati Disneyjevu odjeću za djevojčice u obitelji, modne novitete Zare, H&M-a, Benettona, Manga i Massima Duttija zato što se proizvode u neljudskim uvjetima i jer ne želimo biti dio tog sustava? Tko je tako samodiscipliniran da se svega odrekne? Čak i da kupujemo skupu odjeću, ni to nije dokaz i jamstvo da je iza nje poštena nagodba u kojoj se čovjek koji radi tretira s poštovanjem. Određivanje cijene odjevnog predmeta nema nikakve veze s tim kako je proizveden. Čuje se i da kreatori velikih modnih kuća katkad požele da im roba ima demokratičnije cijene, ali eksperti za cijene guraju sve na više i više.
I to se šiva u Aziji. To se radi zato da se smanje troškovi, jer je tamo gdje se roba kupuje, na Zapadu, bespoštedna bitka za kupce tekstilnih proizvoda. Opstaju samo najjeftiniji ili najluksuzniji. Štoviše, cijene luksuzne odjeće i asesoara (torbice, cipele, remenje...) neprestano se povećavaju. Jer, procjenuje se da kupac toliko može platiti. Ali, kriza stišće i svi režu troškove, a najprije, kako objašnjava jedna stručnjakinja, u proizvodnji. Također, štedi se i na putovanjima supervizora pa kontrolu kvalitete obavljaju lokalni menadžeri - koje bi u doba manchesterskih tekstilnih manufaktura zvali sweaterima.
Iz sela u grad. Antonio Jerković posjetio je nekoliko takvih tvornica u Aziji: “U njima je posao koncipiran tako da se brendirana odjeća proizvodi u vremenskim slotovima. Naprimjer, Abercrombie&Fitch proizvodi se od osam do deset, a zatim se na istim strojevima od 10 do 12 štanca neki drugi brend. Kad se tvornica iz nekog razloga zatvori, nastavlja se proizvodnja brendirane odjeće, ali ne za naručitelja vlasnika licence, nego za crno tržište. Isti krojevi, iste etikete, samo je kvaliteta materijala nešto slabija, jer se troškovi smanjuju do maksimuma.”
U Bangladešu tekstilna industrija zapošljava četiri do pet milijuna radnika i radnica jer ljudi radije odlaze u tvornicu gdje je strop napukao i zarade makar malo nego da sjede u poplavljenim selima i ne zarade baš ništa. Pad u takvu pauperizaciju dogodio se pošto su sredinom 80-ih intervenirale međunarodne financijske institucije, a posljedica privatizacije i rezanja troškova bili su veliki rast nezaposlenosti, masovni uvoz i propast domaće industrije. Politički moćnici, sinovi uglednika, viši vojni i policijski časnici skočili su i uzeli što se može. “Investicija u tekstilnu industriju bila je logična – jeftina radna snaga, slabi sindikati, ukidanje uvoznih tarifa na strojeve kojima će proizvod biti namijenen izvozu”, stoji u analizi Le Monde diplomatique.
Nova Kina. Istinabog, sad je ekonomski rast Bangladeša oko sedam posto, ali to je zato što je prije gospodarstvo bilo gotovo mrtvo. Dobar je primjer i Kina. Čak i danas, kad im je krenulo bolje, objašnjava jedan ekonomist, prosječni Kinez troši dvadesetinu nafte koju troši prosječni Amerikanac. Prema tome, kad su počeli kupovati automobile, naravno da imaju visoke stope trošenja benzina, a potrošnja je – BDP. To je prirodno, jer su Kinezi vodili pametnu politiku kojom su pokrenuli i, što je još teže, održali rast. A je li im bilo bolje prije nego što su krenuli u utrku? Takva je današnja ekonomija, ona je robno-novčana, ali naglasak je na novčana. Financira se zaduživanjem, kreditima, na kredite treba plaćati kamate, a to se može samo iz dodane vrijednosti. Raste i broj stanovnika, za nove građane treba i nova vrijednost. Dodajmo tome i normalnu čovjekovu želju za potrošnjom, a za to je također potrebna nova vrijednost, kaže taj ekonomist i dodaje: “Što se tekstilne industrije tiče, niske nadnice u zemljama Trećeg svijeta njihovo su oružje, to su iskoristili za konkuriranje zapadnim proizvođačima.”
Da Kina nije što je bila, vidi se i po tome što se tvornice trgaju kako da privuku radnike, pa tako novinari izvještavaju da je izvjesna grupacija TAL, koja među ostalim proizvodi Burberry, ali i masu drugih poznatih brendova, organizirala “krojačku olimpijadu”. Prvi krojač tvornice dobio je malu novčanu nagradu od stotinjak dolara, ali i fotografiju u naravnoj veličini na ulazu u tvornicu te nadimak “kralj ovratnika”, jer ih sašije 95 u sat vremena, trećinu više nego drugi radnici. Tvornice su počele slati novogodišnje čestitke radnicima, organiziraju natjecanja tipa “ples sa zvijezdama”, karaoke, sportska natjecanja, pa čak i brzinske spojeve, tj. organiziraju samce na kratak sastanak, u nadi da će im se netko svidjeti. Naime, posla ima, i ako radniku puhne, ide dalje, a računaju, ako se ljudi na poslu zbliže, da će i ostati. Radničke plaće porasle su 74 posto u četiri godine, sad su 400 dolara, i još rastu. Tvorničar mora privući radnika jer mu je knjiga narudžbi prebukirana. Neki dijelovi Kine, kao oko Hong Konga, presušuju u radnoj snazi do te mjere da čak 80 posto tvornica javlja da traži radnike.
Bijeda u Šri Lanki. Ono što Kina ima, a drugi nemaju jest infrastruktura. Iako su nadnice narasle, Kinezi mogu svoju robu sigurno dopremiti kamo god treba, a manje, jeftinije zemlje jugoistočne Azije još ne mogu.
No, nisu sve zemlje tako uspješno napredovale kao Kina. Uzmimo za primjer Šri Lanku, kamo je zapadna tekstilna industrija kročila prije trideset, a potpuno se udomaćila prije dvadeset godina. U početku je to bilo pozitivno, jer su stranci otvarali nova radna mjesta te mijenjali strukturu srednje i više klase. Do te svojevrsne industrijalizacije srednje klase nije ni bilo, a viša klasa uključivala je gotovo samo zemljoposjednike. Klasna i socijalna slika društva bila je petrificirana, jer se zemlja nasljeđivala unutar obitelji ili preko brakova. Industrijalizacija je stvorila zametke srednje i radničke klase, ali je pridonijela i širenju više klase, u koju su na taj način ušli i novobogataši, tj. oni koji su stekli imetak pružajući usluge strancima. Koje usluge? Posredovanja između budućih radnika i dolazećih stranaca. U početku su to bili posrednici, ali su s vremenom stekli dovoljno da sami postanu stvarni industrijalci.
Međutim, prije 20 godina radnička plaća u tekstilnoj industriji bila je oko 3000 rupija. Profit stranih tvrtki, i njihov poslovni plan, izračunat je na temelju tog troška. Radnik je od tog novca mogao prehraniti sebe i obitelj, platiti režije i spremiti malo na stranu za školovanje djece i miraz. U to je vrijeme Šri Lanka bila vrlo jeftina zemlja. Prije desetak godina južna je Azija počela poskupljivati, tako da je Indija danas, zapravo, skuplja nego Europa, a Šri Lanka je postala skupo odredište. Taj je trend eskalirao do apsurda, tako da se u Šri Lanki plaća najskuplja struja na svijetu (300 do 400 dolara mjesečno), a radnička je plaća – 80 dolara.
Bez odštete. Cijene su od vremena dolaska stranih investitora porasle i više od 10 puta, dok su plaće porasle samo 3 puta. Stranci su u svojim planovima profit temeljili na minimalnim davanjima za plaće, pa ako bi one pratile inflaciju i porast troškova, zemlja bi postala nekonkurentna. Tako cijenu profita stranaca i poduzetnika, ali i države koja ubire porez, plaćaju radnici, koji nemaju izbora nego raditi za onoliko koliko im odrede.
Danas je u Šri Lanki drugi problem: nominalno je mnogo ljudi bez posla, ali kad tražiš radnike za tvornice ili plantaže čaja ili kokosa, ne možeš naći ni pola od potrebnog broja. Kakva ima smisla raditi za 8000 ili samo 5000 rupija kada ti to nije dovoljno ni za dnevni obrok riže? A nitko ti neće platiti više.
Dakle, strani tekstilni brendovi još su ovdje, i još posluju dobro za svoje vlasnike, ali vrlo loše za radnike. I to je začarani krug. Kad bi se radnicima dala poštena plaća, tvornice bi se zatvorile, brendovi bi otišli tamo gdje je jeftinije, sve dok se ne iscrpi pool jeftinih zemalja. A tada će i plaća radnika u Europi biti jednako bijedna kao što je danas u Aziji.
Nepoznato je hoće li ozlijeđeni iz Rana Plaze ili rodbina ubijenih dobiti naknadu. Zasad nisu dobili ništa. Ali, od koga uopće da dobiju odštetu? Vlasnik Sohel Rana član je organizacije poslodavaca proizvođača odjeće, koji - kako se zna iz drugih slučajeva bangladeških industrijskih katastrofa - sami i svojevoljno odlučuju tko će na listu za odštetu, a tko ne, pa se ta lista već koristi i za osvete, a možda i za korupciju.