Islamske zajednice u zemljama Europe koje kroz povijest nisu imale muslimansku populaciju nalaze se u današnjoj Europskoj uniji, geografski u zapadnoj i sjevernoj Europi. Pravci useljenja muslimana slijede obrazac širenja nekadašnjih europskih kolonijalnih carstava, sada u suprotnom pravcu. Pripadnici različitih etničkih skupina teže ka imigraciji u nekadašnje kolonijalne metropole. Indijci, Pakistanci i Arapi useljavaju u Veliku Britaniju kao nekadašnju kolonijalnu metropolu. Arapi i podsaharski narodi iz nekadašnjih francuskih kolonijalnih posjeda useljavaju u Francusku, a Turci i drugi narodi nekadašnjeg Osmanskog Carstva migriraju ka sjevernoj Europi, u Njemačku i sjevernije zemlje.
Migracijski se pravci otvaraju krajem 19. stoljeća da bi se migracije intenzivirale poslije I. i II. svjetskog rata. Veliki gubici europskih radno sposobnih muškaraca u tim ratovima stvorili su pojačanu potrebe za radnom snagom. Prvi muslimani useljenici u današnju Europsku uniju bili su dakle radnici, trgovci i mornari i vojnici, uglavnom muškarci. Učvršćivanjem ekonomskog statusa, za njima su slijedile obitelji ili su sklapali brakove s domaćim stanovništvom. Muslimani iz europskih kolonija sudjeluju u europskim ratovima, a ratovi za kolonijalno oslobođenje i lokalni ratovi koji su uslijedili nakon njih pridonijeli su priljevu imigranata iz muslimanskih zemalja.
Nakon Drugog svjetskog rata demografski gubici europskog stanovništva primorali su europske zemlje na pristup otvorenih vrata, primanja radne snage (guest workers, gastarbaiter) neophodnih za proces ekonomskog oporavka Europe.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA