Dok kiša nemilosrno pada po zelenom travnjaku u vrtu njegove kuće, Thilo Sarrazin (65) u rano berlinsko poslijepodne, a dan je siv i mračan, uzima svoju knjigu jarkih crvenih korica i počinje, gotovo profesorski, citirati statističke podatke iz nje. U Njemačkoj je toliko i toliko useljenika, procjena je da će za dvadeset godina biti toliko i toliko manje Nijemaca, a više useljenika... Brojke zvuče dosadno, ali Sarrazinu su alarmantne. Jer, kad njegov glas probije zvučni zid memljivog berlinskog poslijepodneva, brojke zvuče ovako: “U Njemačkoj je 18,7 posto useljenika, od toga ih je 14,1 posto nezaposleno, bez srednje škole ih je 9,6 posto, a prijemni ispit za visoke škole položilo ih je 15,2 posto. Među Nijemcima situacija je ovakva: 7,5 posto nezaposlenih, prijemne je položilo 15 posto, a 1,5 posto ih je bez srednje škole...”
Tog je jutra stigao iz Dortumunda, gdje je imao još jedno predstavljanje knjige, a situacija je slična kao i u ostalim njemačkim gradovima: knjiga “Njemačka uništava sama sebe” (Deutschland schafft sich ab) rasprodana je, ljudi čekaju na razgovor s njim, a službeni establišment ga ignorira. Ne obeshrabruje ga ta činjenica.
I dalje je član SPD-a, premda ga stranačke kolege pokušavaju izbaciti iz stranke, upravo objavljuje novu knjigu o “Sarrazin debati” u kojoj je prikupio različite komentare i intervjue objavljene proteklih mjeseci, među njima i jedini intervju koji je dao turskim novinama, i to Hürriyetu. Ne radi se o tome da nije htio govoriti za druge turske novine, nego one za njega nisu pokazale zanimanje. Sarrazin – provokator, zbog priče koju je pokrenuo nije doživio neugodnosti pa sam putuje i organizira svoj svakodnevni život bez straha da bi mu tko mogao nauditi jer se ne slaže s njegovim stavovima. Kaže da u objavi svoje studije nije imao nikakve skrivene namjere te odbacuje optužbe da je rasist.
“Bojim se da će ljudi radije čitati ovu manju knjigu koja je sad izašla nego moj originalni rad”, kaže zabrinuto. I dalje mirno živi u Berlinu, u onome dijelu koji je nekoć bio Zapadni, sa suprugom, u posve običnoj obiteljskoj kući. Naravno, otkad je potpalio useljeničku polemiku, nema novinara koji ga nije pitao ima li među useljenicima prijatelje. On kaže da nema predrasude prema ljudima, da je njegova žena radeći u školi odgajala i podučavala djecu različitih rasa, vjera i porijekla, a tako je bilo i s njim.
“Podaci koje sam iznio ne lažu. Nitko ih ne može osporiti, a vjerujte mi da su to pokušavali i tražili su način kako da diskreditiraju njihovu valjanost. Nisu uspjeli jer su podaci naprosto bili točni”, kaže Sarrazin dok nam poslužuje kavu.
Zbog izjave da svi Židovi imaju specifičan, zajednički gen koji ih razlikuje od ostalih, Sarrazinn je bio optužen za antisemitizam i raspirivanje međuvjerske i međuetničke mržnje.
Angela Merkel njegove je izjave nazvala glupima i nedopustivima, i zbog njih se morao ispričati. Thilo Sarrazin, bivši član Upravnog vijeća njemačke Centralne banke i berlinski gradski dužnosnik svojom je knjigom pokrenuo lavinu useljeničke debate. Odmah je uklonjen sa svih važnijih stranačkih dužnosti, a kad je rasprava o opravdanosti da zadrži mjesto u centralnoj banci došla i do predsjednika republike Christiana Wulffa, Sarrazin je zamolio da ga razriješe svih funkcija. Sada se bavi pisanjem.
Prvi je izgovorio neizgovoreno, napisao tekst koji je politički nekorektan, čak, ako je suditi po stavovima njegovih stranačkih kolega, ali i njemačke vlasti, graniči sa zabranjenom zonom rasizma.
“Nijedna druga vjera u Europi ne postavlja toliko zahtjeva kao islam”, napisao je.
Ali, nakon Sarrazinova teksta progovorili su i drugi.
Useljeničko pitanje odjednom se nametnulo kao prioritet političke agende. Angela Merkel sablaznila je intelektualnu javnost samo nekoliko mjeseci poslije, u vrijeme kad je Sarrazin već postao “persona non grata” u Njemačkoj, rekavši da je multikulturalizam u Njemačkoj propao kao projekt jer se 2,5 milijuna turskih useljenika naprosto nije dobro integriralo u njemačko društvo. “Danas se i drugi koriste onim što sam govorio i pisao, ali mene se više u tom kontekstu ne spominje, ignoriraju me i prešućuju”, ravnodušno kaže Sarrazin.
Što je izazvalo skandal? Sve je počelo tako što je Sarrazin dobio ponudu izdavača da napiše studiju o njemačkoj socijalnoj državi, ali ga je istraživanje odvelo u područja koja je otkrio da nose u sebi kontroverziju i o njoj se usudio pisati. Pritom nije pisao uvijeno, nego razumljivim rječnikom.
Naravno, mnogi su poludjeli kad su vidjeli o čemu Sarrazin piše. “Ne bih želio da moji unuci ili praunuci žive u zemlji u kojoj će prevladavati muslimansko stanovništvo, u kojoj će se govoriti turski ili arapski, u kojoj će žene nositi marame na glavi, a dnevni ritam će određivati poziv mujezina iz džamije. Kad takvo iskustvo želim doživjeti, uplatim sebi godišnji odmor na Orijentu”(...) Nadalje: “Turci osvajaju Njemačku točno onako kako su Kosovari tijekom vremena preuzeli Kosovo – zahvaljujući natalitetu. Ne bi mi bilo krivo da se radi o Židovima iz Istočne Europe koji u prosjeku imaju 15 posto veći IQ od njemačkog stanovništva.”
Skandalozno? Apsolutno. Thilo Sarrazin ne bježi od te činjenice.
Sasvim mirno, kao da se sve to, zapravo, njega ne tiče, Sarrazin skandaloznost svog uratka svrstava u tri kategorije.
Prvo, napisao je da Nijemci izumiru, da bijela kuga prijeti i najradišnijem i najdiscipliniranijem europskom narodu i da rupu u broju stanovnika pune useljenici.
Zatim, Nijemci s novim generacijama postaju sve gluplji i sve manje obrazovani.
Treće, i najkontroverznije, pitanje je useljenika, njihovih obrazovnih i radnih navika te stupnja integracije u njemačko društvo.
“Integracija u društvo traži i određenu suradnju onih koji se trebaju integrirati. Nemam poštovanja prema nekome tko živi od socijalne pomoći, a istovremeno ne voli i ne priznaje državu koja mu to pruža, ne čini dovoljno za obrazovanje svoje djece i stalno stvara nove generacije djevojčica koje nose maramu na glavi”, napisao je Sarrazin.
Samo nekoliko tjedana nakon objavljivanja knjige Der Spiegel je Thila Sarrazina stavio na naslovnicu tjednika s naslovom “Čovjek koji je podijelio Njemačku”.
U Njemačkoj postoji zakonska definicija, važna za pitanje useljenika, a to su ljudi koji imaju status “osobe imigrantskog porijekla” i koji se odnosi na one kojima je jedno od roditelja rođen izvan Njemačke. Takvih u Njemačkoj živi oko 16 milijuna.
“No, mi već imamo treću generaciju useljenika koji više nemaju taj status zato što su im oba roditelja već rođena u Njemačkoj, a oni i dalje nisu integrirani u društvo”, kaže Sarrazin smatrajući takvu situaciju apsurdnom.
Kod ljudi koji imaju drukčije podrijetlo i kulturu, a žive u Njemačkoj, treba razvijati ljubav prema kulturi i običajima nove domovine jer će tako integracija biti uspješna: “Nisam primijetio da useljenici iz Hrvatske i njihova djeca koja su ovdje rođena imaju ikakvih problema s njemačkim jezikom, koji vjerojatno govore bolje nego hrvatski, i da se nisu integrirali u njemačko društvo. Naravno, određene se posebnosti zadržavaju, ali da bi društvo funkcioniralo, integracija mora biti dvosmjerna, ljudi koji ovamo dolaze živjeti moraju je željeti. Nitko tu ne govori o asimilaciji”, dodaje.
“Pisao sam o onome što se događa u Njemačkoj. Prema podacima, danas se rađa 1,4 djeteta u njemačkoj obitelji i jasno je da polako nestajemo. U posljednjih 40 godina situacija je ovakva i ne mijenja se nabolje. Osim toga, Nijemci postaju star narod u prosjeku, i zbog toga ne možemo ni odgovarati ovim izazovima. Ja imam 65 godina i u toj dobi mislim da još imam što reći, iskustvo koje je vrlo važno, no nemam snagu, strast i entuzijazam mladića koji je spreman učiniti puno više nego ljudi moje generacije”, objašnjava Sarrazin probleme koji muče njemačko društvo.
Podaci da obitelji s višim stupnjem obrazovanja imaju manje djece nego oni koji su slabije obrazovani vode trendu da njemački narod zaglupljuje: “Inteligencija se nasljeđuje. Obrazovani ljudi vjerojatno će imati djecu koja će biti inteligentnija, ali će ih biti manje. Ovaj proces ide vrlo sporo i promjene se neće događati preko noći, ali ako uzmemo sve trendove u obzir, u budućnosti će se rađati generacije koje će biti gluplje od onih koje imamo danas. Obrazovanje može pomoći, ali ako roditelji ne ulažu u obrazovanje svoje djece, onda smo opet na početku”, govori Sarrazin.
Ove su teze u proturječju s onim da su svi ljudi jednaki: “Svi su rođeni jednaki i s jednakim pravima i svi bi trebali imati jednaka prava da ostvare sreću, ali to ne znači da su nam sposobnosti svima iste”, naglašava.
Čak bi teze o izumiranju i starenju njemačke države te porazni podaci i analiza “poglupljivanja” stanovništva ostala na razini uobičajene kontroverzije da se u sve to, završno, nije uplela i priča o imigrantima, koja je osjetljiva i koja se uvijek, radi političke korektnosti, radije gura pod tepih, nego da se o njoj nešto otvorenije razgovara.
“U knjizi dajem projekcije demografskog razvoja Njemačke. Ako se nastave ovi današnji trendovi, za 50 do 100 godina Njemačka će imati većinsko stanovništvo iz Turske, arapskih zemalja i Afrike. Mislim da je to neprihvatljivo i ne smatram da je loše to što sam rekao jer ne vidim razlog zašto ne bih o tome govorio”, kaže.
Za razliku od arapskih i turskih useljenika, useljenici s Dalekog istoka, naročito iz Kine i Vijetnama, pokazali su vrlo visok stupanj integracije, a njihova djeca imaju natprosječno dobre rezultate u školi.
“Nikad nisam rekao da su muslimani rođeni gluplji ili manje inteligentni, to su izmišljotine, no to je tako interpretirano. Ja sam govorio o problemu da se oni integriraju u naše društvo i o tome da je očigledno kako tu nešto ne funkcionira kako treba. Sada je to priznala i vlast, ali mene više nigdje ne spominju. No, to mi nimalo ne smeta. Ostajem član svoje stranke i drago mi je što se pokazalo da većina stanovništva Njemačke zapravo dijeli moje stavove. Tek onda počeli su koristiti podatke do kojih sam ja došao, ali nitko se ne želi pojaviti u mom društvu ni spominjati moje ime. Ja sam taj koji je otvorio debatu i mislim da će se ona i nastaviti.
U Njemačkoj je sasvim u redu da govorite općenito o problemu useljenika. Možete javno reći ili napisati: ‘Useljenici imaju problema sa zapošljavanjem, useljenici imaju problema s učenjem jezika ili integracijom’, ali ne možete reći: ‘Useljenici iz Hrvatske su izvrsno integrirani, useljenik iz Poljske gotovo se ni po čemu ne razlikuje, a to nije slučaj s Turcima i Arapima’, to je skandalozno i tako se ne smije govoriti. To je licemjerno”, procjenjuje Sarrazin koji piše još jednu knjigu slične tematike.
“Dobio sam puno pohvala jer sam rekao, odnosno napisao, ono što se nitko nije usudio. S druge strane, doživio sam i univerzalno odbijanje političke klase i njihovu mržnju. U početku je i 80 posto njemačkih medija bilo protiv mene, ali kad su pročitali knjigu, stav se počeo mijenjati, postajao je uravnoteženiji.”
Što je rješenje, pitamo Sarrazina za rastući problem imigranata koji pokušavaju bolji život pronaći u Europi. Ulazak Turske u EU, logično, ne prihvaća kao opciju. Ulazak Hrvatske u EU pak smatra prirodnim slijedom događaja: “Mislim da cijelo područje bivše Jugoslavije ima tu perspektivu, ali naročito dijelovi koji su bili pod austrijskim carstvom. Hrvatska je uvijek bila dio tog kruga i dio austrijske kulture. Kad sam prvi put bio u Dubrovniku 1973. godine, naš je domaćin bio starac koji je služio u austrijskoj mornarici i govorio je vrlo dobro njemački i bio je za obnovu austrijskog carstva! Tada sam razmišljao: Bože, kakav budalast čovjek! Ali, mislim da je velika greška napravljena kad je Austrija anektirala BiH 1878. godine, trebali su je prepustiti Srbima i Prvi svjetski rat se nikad ne bi dogodio, nego bismo živjeli u potpuno drukčijem svijetu. No, prošlost se ne može promijeniti”, kaže Sarrazin.
No, nekome tko je došao iz tko zna koje uboge rupe svijeta na Zapad, u Europu, ili Njemačku, sigurno nije lako ni jednostavno snaći se, pokušati pronaći neki pristojan život... Zar Sarrazin zaista misli da bi netko bježao iz svoje domovine da u njoj može normalno živjeti i dati svojoj obitelji bilo kakvu perspektivu: “Europa stari i izumire. Cijela Europa, zajedno s Rusijom, ima 7 milijuna novorođenih godišnje. Samo Afrika ima 35 milijuna rođenih godišnje i u većini afričkih zemalja situacija ne ide nabolje, nego nagore. Države su korumpirane, ekonomija je slaba, društva se ne mogu nositi sa zahtjevima stanovništva i svake je godine sve više onih koji iz te situacije žele pobjeći prema Europi. Godišnje ih milijun emigirira iz Afrike prema Europi, a to nije dovoljno da bi se riješio tamošnji problem. Afrika danas ima milijardu stanovnika, 2050. godine imat će dvije milijarde i prosječna starost stanovnika je 28 godina, a u cijeloj Europi je iznad 40. Ako omogućimo veliki val njihova useljavanja u Europu, a to je, prema mojoj ocjeni, milijun ljudi godišnje, onda ćemo dugoročno uništiti temelje Europe, njezino društvo, ekonomiju i kulturu, a sve to opet neće biti dovoljno da bismo ikako pomogli Africi. Moramo rješavati probleme ondje gdje se događaju, jer ovakvo gašenje požara nema smisla. Za njih je takva pomoć premala, a za nas je taj teret pregolem. Takvu imigraciju treba zaustaviti, moramo imati tvrđu imigracijsku politiku. Schengenska zona mora funkcionirati s tvrdim granicama u Italiji i Grčkoj i Španjolskoj i biti utvrda Europe.
To je teška i zahtjevna zadaća koja neće biti popularna i o kojoj mnogi i ne razmišljaju. Ja se radije ne bih angažirao u Afganistanu, već bih izgradio jake pomorske službe koje bi trebale efikasno zatvoriti Sredozemlje i patrolirati cijelim Sredozemljem da bi zaustavili pokušaj prelaska iz Afrike. Svaki brod koji uspješno prijeđe znači da će doći još ljudi, da će se poticati šverc ljudima i siva ekonomija. Nijedan brod ne smije proći i svi moraju biti vraćeni natrag, to je naš budući zadatak da utvrdimo Europu. Osim toga, izgradio bih sustav efikasnih policijskih službi koje bi čuvale granicu s Turskom i Azijom, jer tu je prijetnja za budućnost”, kaže Sarrazin svjestan da i ove teze izazivaju negodovanje i mogu biti zaista skandalozne ako bi se ponovno našle u nekoj njegovoj knjizi.