Chris Hedges, američki novinar, publicist i ljevičarski aktivist, koji je godinama izvješ­tavao s najkrvavijih svjetskih ratišta, dobitnik Pulitzerove nagrade, sada jedan od intelektualnih predvodnika pokreta Zauzmite Wall Street, ekskluzivno za Globus analizira novi zaplet u borbi između republikanskih kandidata za predsjedničku nomi­naciju

Chris Hedges, koji je dopisničku karijeru veterana New York Timesa zamijenio okupacijom Wall Streeta i – od našeg ljetošnjeg razgovora – još više radikalizirao svoje političke stavove, izborne nominacije, predsjedničku kampanju, demokrate i republikance, smatra manipulatorima iste vrste. Jednako ga nerviraju i Romney i njegova konkurencija, kao i aktualni američki predsjednik iz demokratskih redova.

Tko god se nametne kao favorit za ovogodišnje predsjedničke izbore, Hedgesu i njegovim suborcima s njujorških ulica svejedno je jer su svjesni da im neće biti bolje.

Ipak, unatoč globalnoj radikalizaciji oko Irana, Hedges kaže da ni Obama ni njegov potencijalni republikanski nasljednik, tko god to bio u Bijeloj kući, sigurno neće pokrenuti napade na Iran. Svijet ipak, ako ćemo ga tumačiti prema Hedgesu, može odahnuti.

Manjak militantnih ideja pronalazi u ovome: “Nitko – ni republikanci ni demokrati – neće se usuditi napasti Iran, i to nije učinio ni George W. Bush jer jer je Iran preblizu Iraku i tamošnjim američkih trupama. A ako bi Iran na napad odgovorio protunapadima na takozvanu zelenu zonu u Iraku, to bi Sjedinjene Države svakako željele izbjeći zbog mogućeg katastrofalnog krvoprolića”, pojašnjava Hedges, koji se kao ratni reporter nagledao rata i revolucija.

Sada ga, umjesto međunarodne situacije, više zanima ono što se događa kod kuće, ali nema previše iluzija da bi se puno toga moglo promijeniti.

Naime, Mitt Romney i Barack Obama potpuno su isti, govori Chris Hedges, i zato mu je potpuno nebitno tko će pobijediti na predsjedničkim izborima i tko će biti republikanski kandidat, spomenuti mormon Romney, ili će mu, nakon nominacije u Južnoj Karolini, račune pomrsiti Newt Gingrich. “Svi su oni tako bizarni i silno udaljeni od stvarnosti.”

Republikanski kandidati nikada nisu bili slabiji, ali i radikalniji u smislu zaoštravanja na desnici. No, paradoksalno je to da Hedgesa takva vrsta radikalizacije zapravo ne zabrinjava jer smatra da između glavnih predsjedničkih rivala ne postoji razlika, a ne nazire se ni kandidat treće struje koji bi se nametnuo kao treća  moguća opcija. Američki je dvostranački sustav još uvijek nesalomljiva utvrda.

“Cijela rasprava u SAD-u trenutačno se svodi na to što je čija žena rekla i razgovara se o trivijalnim besmislicama, a ne o strukturnim, bitnim pitanjima koja muče Amerikance. Republikanci su slobodno mogli i Obamu nominirati za predsjedničkog kandidata, bilo bi potpuno svejedno. Jedina je razlika među njima što se republikanci moraju postaviti još desnije kad su demokrati u Americi u mnogočemu desniji od pravih desnih europskih stranaka. Cijela ta kampanja, a sada smo svjedoci republikanskih nominacija, zapravo je jedan politički teatar u kojem se razgovara o privatnim životima kandidata, slušamo ispovijedi njihovih bivših žena. I sve me to podsjeća na drame Eugena Ionescua, sve to čemu trenutno svjedočimo”, samo naizgled rezignirano govori Hedges. Njega nikada ne napušta potreba da reagira pa je tako noći probdio s okupatorima Wall Streeta, motivirajući ih govorima da ustraju na svojim idejama.

Jer, on, koji – kako nam kaže – neće glasati ni za Obamu, a republikanci nikada nisu ni dolazili u obzir – poziva na građanski neposluh i prosvjede i poručuje i Obami i Romneyu da ljudi neće prestati upozoravati na svoje probleme samo zato što politička elita živi u svijetu fantazija u kojemu je sve dobro i lijepo.

Tim svijetom mašte bave se i američke mediji koji prate republikanske nominacije i razmatraju strategiju kojom bi se Obama mogao održati na vlasti.

“Ne postoji nikakva suštinska razlika između onoga što je radio George W. Bush, onoga što radi Barack Obama i onoga što će sutra raditi idući američki predsjednik. Oni ne vide da je gotovo 20 posto u ovoj zemlji nezaposleno, da trećina stanovništva živi na rubu siromaštva, da ljudi više ne mogu otplaćivati svoje kredite. Svakodnevno ljude izbacuju iz kuća jer ne mogu više plaćati kredite, studentski su dugovi dosegli bilijun dolara koji se opet ne mogu namiriti. Sve su to stvari i situacije s kojima se obični ljudi susreću, prezaduženi i beznadni. Sve su to razlozi zbog kojih su izašli na ulice, ali to nije doprlo ni do demokrata, a naravno da nije do republikanaca.

To je tako daleko od njih, nijedno od ovih pitanja neće biti važno nijednome od kandidata i to je najstrašnije. Svi se oni odazivaju samo zovu krupnog kapitala i – tko god bio kandidat s republikanske ili s demokratske strane – dobro zna čijim interesima mora prvenstveno služiti.

Ono što se događa pravim ljudima, to njih ne zanima, dodaje Chris. Već davno je ono što se događa u Sjedinjenim Državama usporedio s raspadom bivše Jugoslavije.

“Koji god kandidat pobijedio, on se neće moći oduprijeti zovu Wall Streeta, potrebi vođenja imperijalističkih ratova koji isušuju bogatstvo i živote ove zemlje. Tako da ćemo ponovno završiti na istome kao što smo danas.    

“Nitko neće ni spomenuti prava socijalna pitanja i zato se uopće previše ne interesiram za to koji će kandidat na kraju predstavljati republikance.

Od cijele te predsjedničke kampanje radi se medijski cirkus i politički spektakl, a u konačnici je tako svejedno, da je to upravo žalosno. Žalosno je što će se i ljudi opredjeljivati između dvije iste političke opcije koje se samo predstavljaju drugačijima.

Naravno, sad je vrijeme kad političke stranke žele pridobiti i naš prosvjednički pokret, pa se tako demokrati na svaki način žele dodovoriti akciji građanskog neposluha, ali na to nećemo pasti. S obzirom na to da im se ne priklanjamo, oni su spremni i na to da nas potpuno pometu s ulica, da nas fizički odstrane jer im smetamo u njihovim političkim teatrima, ali građanski je neposluh upravo posljednje što nam je ostalo u smislu naše borbe i ukazivanja na to da postojimo i da smo svjesni problema, da živimo s njima”, naglašava Hedges.

“Mi nećemo otići s ulica bez obzira na to što nas ignoriraju. Nećemo nestati samo zato što smetamo normalnom odvijanju predsjedničkih kampanja. Situacija je svaki dan sve gora i mi to vidimo vlastitim očima. Vidimo kako ljudi, zato što je već proteklo dulje vrijeme otkad su izgubili posao, ostaju bez naknada za nezaposlenost, kako postajemo sve siromašniji i kako za to nikog nije briga.”

Autor koji je svojim knjigama pokušao djelovati na to da otvori oči svojim sunarodnjacima i čija je posljednja knjiga – The World as it is – alternativni politički bestseler u kojemu je jasno da današnjim svijetom vladaju ambicija za stjecanjem novca, te u kojoj se božanstvima suvremenog svijeta proglašavaju hedonizam, bogatstvo i slava, upravo je podigao tužbu protiv američkog predsjednika Baracka Obame zbog novog zakona koji stupa na snagu početkom ožujka, a koji daje još veće ovlasti policijskim istražiteljima koji se bave “borbom protiv terorizma”.

To znači, kaže Hedges, ako ste sumnjivi, možete u nekom Guantanamu provesti koliko god vremena to vlasti žele, a da se nikome ne moraju opravdavati. S obzirom na to da je, kao ratni reporter – a Chris Hedges je sa svjetskih ratišta i kriznih zona izvještavao u ključnim 80-im i 90-im godinama, i sam bio u doticaju s različitim skupinama boraca za slobodu, pa je time i sam postao potencijalni sumnjivac, Hedges je imao puno pravo pokrenuti sudski postupak.

Nema prevelikih iluzija o tome hoće li ustavnost ovakvog zakona proći ili ne, ali smatrao je svojom građanskom dužnošću da djeluje.

Borac za ljudska prava i dobitnik Pulitzerove nagrade smatra da novi pravilnici i zakoni zadaju “katastrofalan udarac ljudskim slobodama”.

“Proveo sam mnoge godine u državama u kojima je vojska imala moć privoditi i zadržavati ljude bez suđenja. Bio sam u tim zatvorima.

Imam prijatelje koji su jednostavno 'nestali' u tim vojnim gulazima.

Dobro znam posljedice radikalnih i neograničenih mjera koje moć predaju u ruke vojnim strukturama bilo koje države. Iako znam da je moja borba donkihotska, ona se ipak mora pokrenuti. Moramo se boriti ako želimo imati ikakvu nadu za spas naše zemlje od korporativnog fašizma”, kaže Hedges.

Doima se umornim, ali to je samo privid. Nakon što je sinu pripremio doručak i dao nekoliko intervjua, bacio se na planiranje novih prosvjeda. Idući je na redu u petak.