Big Ben je odzvonio točno deset sati svojim svjetski slavnim zvonom. Smartfoni i kamere su u zraku, kazaljke su točno postavljene i simbol Londona još jednom izaziva divljenje dok se u njegovoj pozadini vrte sretnici u panoramskom kotaču London Eye. Pred britanskim parlamentom uobičajeno je živo: turisti se probijaju što bliže ogradi iza koje zasjedaju lordovi i manje plemeniti politički zastupnici. Bobbyji opušteno objašnjavaju izgubljenima kamo trebaju ići, a između svega toga probija se moj crni kofer koji vučem sa sobom jer mi nakon razgovora s lordom Davidom Owenom valja odjuriti Gatwick Expressom na aerodrom, a vremena baš nemam dovoljno.
Bobbyji odmjeravaju moj kofer.
- Kamo s tim? – pitaju.
- Na intervju – kažem ja.
- Za posao?
- Ma ne, za novine.
Ili možda misle da se useljavam?
Uglavnom, sreća što osiguranje pred Parlamentom ne radi drame oko prtljage i još veća sreća što stižem na ulaz pola sata ranije, jer taman na službeni prolaz stiže lord David Owen, ranije nego što smo se dogovorili. I njemu odgovara da odmah sjednemo na razgovor. Kofer ostaje u sigurnim rukama službenog ulaza u Dom lordova, a fotografkinja i ja kaskamo za lordom koji nas provodi po bibliotekama i uredima dijela britanskog parlamenta u kojem zasjeda aristokracija. Pritom, na putu do parlamentarnog kafića lord Owen komentira situaciju s Rusijom, ali ga, moram priznati, slušam samo na pola uha jer gledam oko sebe svu tu povijesnu i političku dokumentiranu ljepotu, sve te knjige čiji se onaj specifični, poluustajali, a poluomamljivi miris uvlači u nosnice pa mi dođe da uzmem neko od starih djela iz engleske političke misli, poližem kažiprst i prebirem po dragocjenim stranicama.
- No, požurimo se – kaže mi lord Owen, koji samo što me nije za rukav odvukao iz biblioteke.
U kafiću, kao i u svakom parlamentarnom kafiću – živahno. Prosjek godina u Domu lordova – više od sedamdeset.
Fotografkinja Imelda i ja ipak im popravljamo prosjek. I konobarice koje imaju sa sobom listu na kojoj su imena svih lordova i koje, kada moj sugovornik u jednom trenutku ode pozdraviti nekoga od kolega, diskretno dotrči do mene i pita me koji je lord naš domaćin. Daje mi listu, ja joj pokazujem gdje je njegovo ime.
U dobi od 76 godina, lord David Owen – čovjek koji je, kao mirovni posrednik Europske Unije, dodao puno začina u ratove na području bivše Jugoslavije, nekadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije (od 1977. do 1979.) i nekadašnji laburist koji je postao socijaldemokrat, političar je dugog pamćenja koji vlastite greške danas doživljava s odmakom.
Iako je svojevremeno bio jedan od onih političara mlađe generacije koji su obećavali, a bilo je to sedmadesetih, njegova autodestruktivna energija uvijek ga je pratila. Prepoznale su to i njegove kolege koje su za Owena rekle da je on sam sebi najveći neprijatelj.
Ali, isto tako, lord David Owen – kojega su sve strane ovdje baš onako zdušno mrzile sredinom devedesetih – jedni zato što su ga smatrali odgovornim za hrvatsko-bošnjački rat, drugi zato što su ga smatrali previše naklonjenog Srbima, treći zato što su ga smtrali obnoviteljem Jugoslavije – danas otvoreno kaže da je možda bio u krivu.
Najvećom greškom smatra činjenicu da je 1993. propao plan – tzv. Vance-Owenov plan – koji je mogao zaustaviti sukobe. Najtragičnijom danas smatra to što su se pregovori nastavljali, baš kao i krvoprolića i etničko čišćenje. Miloševića za to smatra izravno odgovornim.
Lord Owen, koji se danas više ne bavi Balkanom nego Prvim svjetskim ratom (upravo je objavio knjigu o 1914. godini) i Rusijom, a i u konzultantskim je odnosima s najbogatijim Rusom Alisherom Usmanovom, bio je supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 1992-1995., zajedno sa američkim diplomatom Cyrusom Vanceom. Napravili su mirovni plan za BiH koji je propao zbog odbijanja Srba.
Nikada nećemo znati što bi se dogodilo da je plan prihvaćen, bi li rat zaista završio, ali je njime, sasvim sigurno, završilo Owenovo bavljenje Balkanom.
Nakon toliko godina od završetka sukoba Owen je neobično iskreno o svemu progovorio uz jutarnju šalicu kave u kafiću Doma lordova. Žao mu je, na Balkan se više ne može vratiti jer mu je on emocionalna trauma.
Put do pakla opet je bio popločan dobrim namjerama.
Kad danas gledate na epizodu mirovnih pregovora na području bivše Jugoslavije, što je ono što tada niste znali, a danas znate?
- Da uvijek puno pažnje treba usmjeriti na Sjedinjene Države. To znam još od 1992. i usporavanja Vance-Owenova plana. Od tada mi je ostalo na pameti da uvijek i u svakoj situaciji treba paziti na Sjedinjene Države i ono što one i kada one žele postići.
Zašto niste uspjeli?
- To mi je uzelo tri godine života. Bilo je to teško vrijeme za mene. Moja je kći odrastala i nisam je puno viđao jer sam stalno bio na terenu. To nije na nju ostavilo neke posljedice, ona je divna djevojka, i ne žalim što sam se prihvatio posla. Razumjela je to i moja žena.
Netko je, k vragu, trebao krenuti u taj posao i uhvatiti se pregovora u situaciji kad je bilo teško. Mogao sam odbiti i imati kvalitetniji život. Ali nisam.
Krenuo sam u sve to, ostao sam tri godine, nakon toga napisao Balkansku odiseju i završio s Balkanom. To je prikaz pokušaja međunarodne zajednice da se nosi s raspadom bivše Jugoslavije. Nije riječ o povijesti početka rata, niti pak njegova razvitka, premda se na tu povijest pozivam zbog njezina utjecaja na današnjicu. Moje je polazište polazište pregovarača koji se uključio u jesen 1992., pošto je rat u Bosni i Hercegovini već bio uzeo vrlo teške žrtve. Iako je bilo svakakvih kritika i optužbi na moj račun na području Balkana, nitko nije izašao javno ni s jednim argumentom koji bi srušio neki od onih koji su izneseni u knjizi. I na to sam vrlo ponosan. Nijedno pismo nisam dobio koje bi tvrdilo da sam nešto netočno napisao. A mi smo krenuli od dokumenata i njih smo proučavali. Oni su danas svi dostupni i ljudi ih mogu istraživati.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA