S kata se spustio u čarapama.
“Hm, gdje sam ostavio cipele, ne možemo početi bez njih”, kroz smijeh kaže. Uvijek problemi s njima.
Eto, nedavno, ispričat će poslije zavaljen u naslonjač na kojemu je do maloprije sjedio njegov psić – a onda ga je Rand, osobni Dawkinsov asistent, izveo iz biblioteke u kojoj se stotine knjiga miješaju sa zoološkim uspomenama – snimao je novi dokumentarac na jugu Engleske, na liticama koje su poznate zbog niza samoubojstava.
Puno je križeva postavljeno uz liticu. Hodao je uz nju, a kamera mu je zumirala korake, krupno snimajući cipele.
“Nešto mi je bilo čudno i onda sam shvatio – pa ja sam naopako obuo cipele!”, zabavlja ga ta slika koju će uskoro vidjeti cijela britanska javnost. Kako li je uspio cijeli dan izdržati s lijevom nogom u desnoj cipeli i obratno?
Ima puno zaigranog, djetinjeg u ovom intelektualnom velikanu.
Ne bilo kakvom - on je najutjecajniji intelektualac današnjice: antipapa, slavni evolucijski biolog zvani Darwinov Rotvajler. To bi podrazumijevalo da je opasan, konfliktan, arogantan i nabrušen. Ali nije. U njemu je puno energije, puno znanstvene znatiželje, gotovo dječačke akademske zaigranosti. Nije čovjek koji uživa slušati svoj glas. On pita, interesira se… “Ali sam gromak i lukav” – reći će. Nisu to njegove riječi, citira ono što su mediji o njemu napisali.
Inače, novinari ga vole vidjeti ozbiljnog. Fotografi inzistiraju na hladnom, zamišljenom licu. Uvijek mu kažu: budite ozbiljni, gledajte u daljinu.
On je kooperativan kad je portretiranje u pitanju.
“Zašto?”, pitam Richarda Dawkinsa.
“Ne znam, valjda očekuju da ateisti trebaju tako izgledati. Namrgođeno. Valjda onda djeluju opasnije, napetije”, i dalje se smije. No, želja da se Dawkinsa portretira ozbiljno ima drugo objašnjenje. Ovaj slavni znanstvenik koji osporava postojanje Boga čovjek je uma. Zato bi trebao biti i bezosjećajan, hladan, distanciran od svoje “braće i sestara”.
U sunčano oksfordsko jutro nas je ipak dočekao ateist s osmijehom. Njegova je dnevna soba uspomena na Afriku u kojoj je rođen. Posjedali smo po foteljama na kojima su prekrivači s umjetnim krznom divljih mačaka.
Richard Dawkins nije ateist nego agnostik! Tako su nekako zvučali pobjedonosni naslovi ovoga mjeseca nakon vaše debate u Oxfordu s nadbiskupom Rowanom Williamsom, kad ste na opasku da vas se naziva “najpoznatijim svjetskim ateistom” odgovorili da vi sami sebe tako ne doživljavate i da ste na ljestvici koju ste postavili u “Iluziji o Bogu” od 1 do 7 na kojemu je 1 ocjena “znam da postoji Bog”, a 7 “znam da Bog ne postoji”, vi na broju 6 – pa ste se ispravili i dodali 6,9. Je li se što dogodilo u vašem odnosu prema Bogu i pitanjima religije?
- Svi oni koji tako misle i koji govore o nekim promjenama očito nikada nisu pročitali moju knjigu “Iluzija o Bogu” i upravo moje pojašnjenje ove skale od 1 do 7, u kojoj sam i ustvrdio da sam ja na broju 6. Rekao sam da u Boga vjerujem jednako kao što vjerujem u vrtne vile. Dakle, nema nikakvih promjena.
Znači, niste “skliznuli” na ljestvici?
- Ne. A razlog zbog kojega sam i u knjizi napisao da sam na broju 6 jest taj što još nema znanstvenog dokaza da Bog ne postoji. Kao znanstvenik moram se toga držati, pa sam na 6,9.
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA