Ni jedan grad kao Venecija ne treba toliko ljudi da bi preživio. Oni koji dolaze vidjeti Veneciju, posebnu u svakom pogledu, trebaju u njoj provesti dosta vremena da bi je u pravom smislu osjetili i u njoj vidjeli nešto više od turističke i arhitektonske atrakcije.
Valja razumjeti da postoji i drugi sadržaj unutar tog spektakla, a to je – duša grada. Prošlost Venecije ogleda se u sadašnjosti. Slikarica i galeristica Živa Kraus, došavši iz Zagreba u Veneciju prije više od 30 godina, osnovala je i vodi galeriju Ikona, jedinu galeriju fotografije u tom gradu.
Galerija u srcu grada
“Do danas to je jedina galerija te vrste. Osnovala sam je 1979. i otada ona je mijenjala prostore. Nakon što sam izgubila prvi prostor u kojem je bila od 1979. do kraja 1983. u samome srcu grada, pokraj Trga Svetog Marka, 20 sam godina provela priređujući velike izložbe. No, svakako sam željela doći do stalnog prostora koji se danas nalazi na Campo del Ghetto Nuovo”, kaže Živa.
Osim toga, Živa Kraus svojim je kolegama umjetnicima priredila više od 300 izložbi. Ove je godine otvorena Scuola Grande della Misericordia, koja je bila zatvorena 20 godina, gdje je za Biennale uspjela smjestiti nacionalni paviljon Litve.
Dolazak u Veneciju
Nedugo nakon likovne Akademije došli ste u Veneciju vođeni, vjerojatno, umjetnošću i slikarstvom.
- Nikada se nisam, zapravo, preselila u Veneciju. Od prvoga sam dana i slikala i radila. Radila sam za Peggy Guggenheim, zatim u galeriji Cavallino di Cardazzo i bila sam glavni urednik kataloga za venecijanski Biennale. Nikada nisam imala stipendiju, niti sam došla u taj grad zato što me netko čekao. Došla sam krajem 1971. nakon prve samostalne izložbe u Zagrebu. Znala sam da moj život u Veneciji znači – izolaciju. Ne može se usporediti s gradovima poput Pariza ili Zagreba. Moj je život veoma apstraktan. Bavim se stvarima koje su potpuno nevidljive dok nisu gotove.
Kako je krenulo s fotografskom galerijom, od ideje do realizacije?
- Već se 30 godina u Veneciji bavim umjetnošću i kulturom, a ne trgovinom. Uspjela sam obraniti izložbeni prostor i mogućnost izlaganja te pažnju usmjeriti na fotografiju. A to nije jednostavno. S obzirom na obilježja grada, fotografija može biti još veći kontrapunkt od slikarstva. Dobro je da sam osnovala galeriju prije nego što se u Veneciji “dogodila” ogromna manifestacija – La fotografia 79.
Na taj su način galeriju vidjeli svi vodeći ljudi svijeta, direktori muzeja, fondacija, kolekcionari. Tu je fotografsku smotru organizirao ICP – International Center of Photography iz New Yorka, na čelu s Cornellom Capom, bratom Roberta Cape, čiju sam izložbu fotografija kasnije i postavila u svojoj galeriji.
Važnije djelo od umjetnika
Kako ste profilirali program izlaganja?
- Uvijek sam se više bavila djelom nego umjetnicima i moj je kriterij prvenstveno bila kvaliteta. Sve sam izložbe napravila u suradnji s autorima. Kada sam počela s fotografijom, nitko nije radio fotografske izložbe u Veneciji. U mojoj su galeriji u tih 30 godina izlagali najveći autori povijesti fotografije, poput Williama Kleina, Barbare Morgan, Helmuta Newtona i mnogih. Isto sam tako izlagala i najmlađe, neafirmirane fotografe.
S čuvenim umjetnicima fotografije dogovorila sam da snime Veneciju na svoj autorski način, a isto tako izlagala sam i autore koji su snimili Veneciju prije nego što se galerija Ikona otvorila. Uvijek su me zanimali gradovi, pa sam predstavljala i autore koji su snimali New York.
Zbog čega ste upravo Veneciju izabrali kao grad kojemu ste poklonili više od polovice svoga života? Je li razlog možda ljubav?
- Da, ljubav. No, ljubav za umjetnost. Ipak, ona mi je, pokazalo se, najvažnija stvar. Nitko ne može imati sve. Svakoga se dana ustajem u pet sati i radim po 15 sati. Da, osamljenost je velika, ali to je moj vlastiti izbor. Studirala sam slikarstvo i povijest umjetnosti, oko mene bile su slike, knjige oduvijek, od djetinjstva. Moj je otac kupovao djela mnogih naših autora od Glihe do Šimunovića. Nije bio kolekcionar, no bilo mu je prirodno da bude okružen onim što voli i što ga potiče. Od malih sam nogu išla na izložbe, koncerte, u kazalište.
No, posvetili ste se slikarstvu…
- Moja odluka da se posvetim slikarstvu nije bila jednostavna. U ono vrijeme upisati likovnu akademiju nije bilo kao danas, kada postoji industrija slobodnog vremena. Jedina sam od svoje obitelji krenula u te vode, a moji se roditelji nisu tome suprotstavili. Studirala sam na Likovnoj akademiji u Zagrebu i diplomirala kod Raula Goldonija. Sa slikarom Marinom Tartaglijom sam se i osobno družila, susret s njim bio je važan moment u mome životu. Marinu Tartagliji napravila sam veliku izložbu u Veneciji u Magazzinima del Sale.
Bio je član Societé Européenne de Culture koji ima sjedište u Veneciji i moj boravak u Francuskoj 1968., odmah nakon što sam diplomirala na Akademiji u Zagrebu, mogu zahvaliti njegovu razumijevanju za moje slikarstvo. Fondation Michael Karoly u Venceu bila je povezana s Tartaglijom, i on je upozorio na moje ime.
Saint Paul de Vence, mjesto je u Provansi (Alpes-Maritimes), gdje je živio i slikar Marc Chagall, s kojim ste se također imali priliku sresti...
- Moj boravak u Venceu trebao je trajati samo tijekom ljeta, no ja sam ostala godinu dana. Bio je to odlučujući period moga života, jer se odluka o umjetnosti moga vlastitog likovnog izraza radikalizirala u ateljeu u Venceu. Na mene je prvenstveno djelovala izolacija i koncentracija. U to sam vrijeme bila u ateljeima Chagalla, Légera, Miróa, Picassa, najvećih protagonista slikarstva 20. st. Upoznala sam ih, družila sam se s nekima, možda sam čak i plesala, no još i danas, kao i onda, kod mene je veće ushićenje slikarstvom, nego samim autorom. Chagall, koji je vidio moje radove, bio je do kraja pozitivan. Ako imate ohrabrenje ljudi, to je izazov.
Kako se formiralo vaš slikarstvo kroz godine i izložbe koje ste imali?
- Evo, još i danas živim u Veneciji koja je sasvim sigurno, s obzirom na Biennale i na sva događanja, bitna platforma i ekran komunikacije uživo, svega što se događa u svijetu. No, uvijek sam se usudila raditi vlastitu sliku. Moje se slikarstvo veoma brzo odlučilo na znak i boju. Da se nisam bavila svojom galerijom fotografije, vjerojatno ne bih ostala u Veneciji bez obzira na njezinu važnost. Trenutačno spremam samostalnu izložbu u Parizu. Nemam nikakvu privatnu kolekciju djela slikara koje sam radila, jer nisam tražila, a poklone nisam dobivala.
Često ste putovali u Pariz, New York...
- U ovih 30 godina otkada postoji galerija Ikona svake sam godine zbog fotografija odlazila u New York. Idući tjedan putujem onamo da bih se susrela s Peterom Galassijem, direktorom fotografije u muzeju MoMA. Nisam trgovac, ne odlazim uzimati slike zato da bih garantirala prodaju. Galerija Ikona je koncipirana non profit, iako su slike na prodaju.
Po dolasku u Veneciji radili ste kod Peggy Guggenheim.
- Godinu sam dana radila kod Peggy, a to je bilo vrijeme kada je postojala samo njezina privatna kolekcija i kada nije još bila vezana s muzejem Guggenheim u New Yorku. Živjela je tada u istoj kući gdje je danas muzej i neki su prostori, u kojima su danas slike, bili zatvoreni za javnost. Kolekcija je bila otvorena tri puta tjedno za publiku. Svaki sam dan odlazila u Palazzo Venier i radila s publikom. Ona je do kraja provela svoju želju da slike kojima je posvetila svoj život održi i da čitava kolekcija završi u Veneciji, što je od nje bilo veoma vidovito.
Kako je uopće došlo do toga da radite kod Peggy Guggenheim?
- Da bih mogla ostati živjeti u Veneciji, morala sam pronaći posao. Peggy je trebala osobu za čuvanje galerije dok je otvorena. Prijavila sam se i nakon razgovora s njom ona se odlučila za mene. Kada smo se malo približile, pričala je da radi na tome da kolekciju poveže s fondacijom u New Yorku, jer Venecija tada još nija bila zainteresirana za nju, dapače odbila ju je.
Stranac u vlastitoj zemlji
Razmišljate li o povratku u Hrvatsku?
- Kroz našu sam zemlju prolazila kao “trgovački putnik”, kada sam vodila kompletan likovni program, galerije Sebastijan u Dubrovniku, preko Varaždina do Beograda. Bilo je to 25 izložbi godišnje. Odlazila sam u svaki atelier i izabrala svaku sliku. Omogućavalo mi je to da ostanem u kontaktu sa svojom zemljom. Priredila sam izložbe mnogih naših autora u Veneciji i po svijetu. Primjerice, velika izložba Persona koja je bila i u Veneciji, potom se selila u Villu Medici u Rimu, pa London. U Veneciji u Magazzini del Sale, gdje je danas fondacija Emilio e Annabianca Vedova, napravila sam izložbu Tartaglije, Knifera, Nives Kavurić Kurtović, Ilije Bašičevića Bosilja i drugih.
Dva sam puta bila koordinator hrvatskog paviljona u Palazzo Fortuny koji je danas jedan od najznačajnijih prostora izložbi u Veneciji, gdje sam 1981. imala prvu veliku izložbu s Fotografia e Danza. Za Magazzini del Sale sam dala prijedlog da se Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba predstavi sa svojim muzejem u izgradnji. Bilo bi mnogo više toga učinjeno da je Zagreb ikada bio zainteresiran za suradnju sa mnom. No, to je neminovno kada netko nije na licu mjesta, kod kuće, onda je stranac. No, bilo bi suludo “glumiti” Venecijanku, iako živim ovdje dulje od nekih Venecijanaca.
PRIJATELJSTVO S KNJIŽEVNIKOM
Kako sam upoznala Moraviju
Veliki književnik Alberto Moravia napisao je predgovor kataloga vaše izložbe...
- Srela sam Moraviju u Veneciji gdje je došao u galeriju fotografije u kojoj sam tada imala izložbu Rodčenka, a poznavala sam i predsjednika Biennala. Moravia me zamolio da dođe u moj atelier vidjeti što slikam i nakon toga, ponudio se da napiše tekst za predgovor kataloga moje izložbe. Taj sam predgovor upotrijebila za svoju samostalnu izložbu u galeriji Forum u Zagrebu.
U onom trenutku 1977., kada me Moravia sreo, bila mu je važna Venecija, gdje se iz Rima na neko vrijeme želio povući zbog Crvenih brigada i terorizma. Isto tako, želio je zadržati distancu da bi završio svoj roman "Unutrašnji život", na kojem je radio sedam godina. Nisam bila njegova životna priča, bili smo prijatelji, bila sam osoba od njegova povjerenja, pomogla sam mu riješiti stambeni problem u Veneciji.
No, bio mi je to jedan od najzanimljivijih i najugodnijih susreta. Upoznala sam sve važne žene njegova života, spisateljice Elsu Morante, Daciju Maraini, Carmen Lleru Moravia. Elsa nikada nije davala intervjue, a Maraini je još danas aktivna i preuzela je ulogu Moravije.
PRAVNIK I LIJEČNICA
Susret na ženevskom jezeru
Vi ste jedini iz obitelji koji ste se posvetili umjetnosti.
- Moj je otac bio pravnik, javni tužitelj, no i jedan o prvih predsjednika galerije Suvremene umjetnosti. Majka je bila liječnica, neko je vrijeme bila i ministrica zdravstva. Moj brat Ognjen i ja imali smo osjećaj doma... Da bih stekla iskustvo Europe, prvi sam put išla na put s bratom i to upravo kroz Veneciju i Italiju. Imali smo samo 16 godina i putovali smo potpuno sami. Vidjela sam muzeje Firenze i Pisu... Ispunila sam tada, zapisima o slikarstvu, Firenzi i Veneciji, mnoge bilježnice. Iako smo uvijek bili zajedno, Ognjen je imao svoje prijatelje.
Vaši su roditelji, kao Židovi, u vrijeme II. svjetskog rata doživjeli tešku sudbinu.
- Da nije bilo rata, moji se roditelji ne bi ni sreli. Moju majku Hermu Delpin, kao studenticu medicine, uhitili su i zatvorili u Ljubljani, nakon čega je prebačena u zatvor u Italiji. Nakon kapitulacije Italije bila je internirana u Švicarskoj. Moj otac Ivo Kraus uspio je pobjeći iz Zagreba, spasiti svoju majku, prijeći u Italiju i završiti u Švicarskoj, gdje je na Ženevskom jezeru sreo moju majku. Ondje su se oženili...
BRAT BLIZANAC
I Ognjen i ja smo zatvorenici
Iako ste blizanci, vi i vaš brat otišli ste na dijametralno suprotne strane: vi u umjetnost, a Ognjen Kraus u medicinu. On je liječnik urolog i predsjednik Židovske općine.
- Ognjen i ja, iako se viđamo veoma rijetko, i iako imamo različite živote, jako smo povezani. Polazili smo zajedno klasičnu gimnaziju, no on je uvijek znao da se želi posvetiti medicini, dok sam se ja još u školi bavila slikanjem. No, kada mislim na brata, ne mislim da je među nama velika razlika. Njegova posvećenost medicini jednaka je mojoj posvećenosti umjetnosti. Ognjen i ja zatvorenici smo svoje odanosti radu. Ja sam zatvorenik Venecije, on je zatvorenik svoje bolnice.