Blago onome tko umre u krevetu u uvjerenju da nije kukavica, govorio je Jean Paul Sartre. Priča o životu i smrti jednog od značajnih hrvatskih arhitekata Zvonimira Kavurića upravo je takva priča o sudbini čovjeka koji je itekako spoznao tko je i kakav je u najtežim životnim momentima, kada se lome i najjači. Pred biografijom tog humanista i vrhunskog stručnjaka koji je u ključnim trenucima pokazao iznimnu hrabrost, inače gotovo potpuno nepoznata unatoč njegovu iznimnom arhitektonskom opusu, teško je ne osjetiti divljenje, bez obzira kojoj strani pripadate.
Taj Le Corbusierov suradnik bio je narodni heroj NOB-a, no, daleko od idealiziranih uspomena, život uz njega, naročito ono što se obitelji dogodilo 1944. godine, značio je i težak usud u teškim povijesnim vremenima.
Kupola u Meštrovićevu paviljonu, današnjem Domu likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, najveća takvog oblika u svijetu 1930-ih godina, samo je jedan od fascinantnih projekata tog zaboravljenog arhitekta. U Zagrebu je iza sebe ostavio i nekoliko vrhunskih obiteljskih kuća, a i njegov koncept kako samo planska i kolektivna izgradnja grada može osigurati dostojno stanovanje svim građanima bio je napredan.
Bez studije “Arhitekt Zvonimir Kavurić pripada generaciji hrvatskih arhitekata školovanih između dva svjetska rata u europskim metropolama, koji nakon povratka u domovinu svojim projektima i stavovima promiču novu, modernu arhitekturu internacionalnog stila”, govori Ivana Hraničar Buljan, pomoćnica ravnatelja Instituta za povijest umjetnosti, i autorica jedinog opsežnijeg stručnog rada o arhitektu Kavuriću.
Iako je nezaobilazan sustvaratelj hrvatske moderne arhitekture, o Kavuriću je malo pisano i nije objavljena ni jedna cjelovita studija. “Razlozi su tome zacijelo činjenica da nije djelovao kao samostalni projektant, već je kao inženjer u Gradskom građevnom XIV. odsjeku sudjelovao na raznim općinskim gradnjama uglavnom u ulozi statičara i suradnika, neke radove nije potpisao, a osim toga u poplavi je 1964. godine, koja je zahvatila i njegovu kuću u Cvjetnom naselju, uništen njegov osobni arhiv”, objašnjava Ivana Hraničar Buljan.
Arhitekt Zvonimir Kavurić rođen je u Zagrebu 28. prosinca 1901. godine kao prvo dijete Ivana Kavurića i Andreje rođene Pirnath, a imao je tri brata i sestru. Živjeli su u Primorskoj 5, gdje je njegov otac u dvorištu imao stolarsku radnju za izradu i restauriranje namještaja. O djetinstvu svoga oca priča mi Nives Kavurić Kurtović, poznata slikarica, dok sjedimo u njenoj obiteljskoj kući koju je projektirao njen tata.
“Imao je lijepo djetinstvo. U susjedstvu je živjela obitelj Stefanutti s tri kćeri. Jedna od njih, moja majka Carmen, postala mu je suprugom. Brojna je obitelj vodila vrlo bogat društveni život. Složno društvo iz susjedstva odlazilo je na zajedničke izlete, priređivali su zabave pod maskama i izdavali svoje novine – mladići ‘Kronike’, a djevojke ‘Vragoljanke’. I svi su se manje-više poženili u Primorskoj ulici”, kaže Nives Kavurić Kurtović.
Maturirao je u Prvoj realnoj gimnaziji na današnjem Rooseveltovu trgu. Kavurićev je tetak, suprug mamine sestre Zlate, bio Čeh Josip Dryák, zagrebački arhitekt koji je radio kod Đure Carneluttija i Zvonimira Pilara te u Graditeljskom odsjeku Hrvatske vlade. Vjerojatno zahvaljujući obiteljskim vezama Kavurić odlazi na Češku visoku tehničku školu u Pragu.
“U dvadesetim godinama prošloga stoljeća Prag je vrlo živo središte avangardnih kulturnih zbivanja. Nakon Prvoga svjetskog rata i prolazne faze rondo kubizma, kao rezultata traženja nacionalnoga stila novoosnovane države, pojavljuju se prvi izrazito funkcionalistički i konstruktivistički arhitektonski projekti”, govori nam Ivana Haničar Buljan.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA