Stranica 2 / 3

Jakovljević, koji je bio i producent filmova “Bure baruta”, “Labirint” i niza drugih, pripremio je snimanje Antunu Vrdoljaku i snimateljskoj ekipi koja je, osim Titova groba, u muzeju snimila i Titove uniforme, štafete, poklone, a dobar dio dana proveli su i u arhivu. I u najavi dokumentarca vidi se Antun Vrdoljak na Titovu grobu. “Tončija Vrdoljaka do tada nisam poznavao, proveli smo dan snimanja u neobaveznom razgovoru, svako sa svojim viđenjem tih vremena... Koliko mi je poznato, u Beogradu su samo odradili to snimanje i vratili se odmah u Hrvatsku”, priča Jakovljević.

Od filmskog arhivskog materijala koje je Vrdoljakova ekipa nabavila u Baogradu, među ostalim, nalaze se snimke posjeta Tita Churchillu, putovanja u zemlje Nesvrstanih, susret s Indirom Gandhi, s Nehruom... A je li Vrdoljak tražio nešto određeno.

“Tražili su detalj kad je Churchill sačekao Tita u Londonu, pa je Churchillu pao pepeo iz cigare koji mu je Tito očistio s odijela. To im je bilo značajno”, kaže Predrag Jakovljević.

Inače, baš ta anegdota o Churchillu i Titu još je 80-ih bila predmet kuloarskih teorija. Pričalo se da taj detalj pokazuje kako Tito nije bio dio visokog društva, kako je imao sluganski, seoski mentalitet. Naime, Churchillu pada pepeo na odijelo i on za to ne mari niti se sam čisti, ali ga zato čisti Josip Broz.

Tek jedan u nizu pokušaja rekonstrukcije dugog života Josipa Broza Tita nesumnjivo je bio velik zalogaj za Vrdoljaka, zna li se da je Titov život satkan od etapa različitog stupnja važnosti. Ivo Banac, jedan od povjesničara kojeg je Antun Vrdoljak kontaktirao na proljeće 2008., za potrebe svog projekta o Titu, smatra kako bi se u tom smislu sedamdesete mogle opisati kao godine koje nisu bile pretjerano značajne u Maršalovu životu, dok ratno razdoblje, ono od 1948. godine do Staljinove smrti, te obrana od Staljinova pritiska to, po njegovu sudu, svakako jesu. “Ima i nekih drugih stvari: kako je, pod kojim okolnostima, Tito došao na čelo KPJ?

Tu danas znamo malo više nego što smo znali prije 15 godina. Sada, recimo, znamo da je on sudjelovao u represivnom aparatu Staljinove politike 1930-ih godina, što smo prije samo pretpostavljali. Govorimo o vrlo dugom razdoblju s raznim fazama, usponima i padovima, a to se ne može reducirati u jednu kratku knjigu ili film. No, u šest epizoda već se može nešto napraviti”, smatra Banac, koji zaključuje kako Tito ne može biti nezanimljiva tema, bez obzira na to kako netko tumači njegov lik i djelo, kao i zbog “nezanimljivosti našeg vremena u usporedbi s njegovim”.

”Na Titovoj biografiji treba raditi dugo, i onaj tko se želi time baviti, treba imati stanovito znanje, i opet neće sve zadovoljiti”, smatra Banac. ”Ne postoji ni jedna ozbiljna Titova biografija, iako ih ima barem desetak. Ne bih stavio ruku u vatru ni za Dedijerovu, ni Winterhalterovu, ni za emigrantsku Titovu biografiju. Strane, pak, biografije, recimo one Phyllis Auty ili Jaspera Ridleyja, vrlo su površne, na njih su utrošena minimalna sredstva, a neke od njih i krajnje negatorske, poput biografije Nore Beloff, Tito’s Flawed Legacy: Yugoslavia and The West Since 1939.”, zaključuje Banac.