Kada vidite nekakve čudne ljude koji marširaju središtem grada u povorci “Marijuana March”, istjeruju zle demone iz zgrade HNK ili nekoga da hoda gol po Zagrebu, a nije Tom Gotovac, onda u tome svoje prste sigurno ima Mario Kovač, kazališni redatelj, ali i štošta drugo.
Kome god da sam spomenula njegovo ime, nisam mogla naći dvoje ljudi koji bi za njega rekli istu stvar. “To je onaj DJ? Opet Kovač radi neke piz……? On je neki režiser ili tako nešto? Je li on snimio onaj film s Borom Leejem? Luđak! Ima neki novi festival?”, samo su neke od reakcija na spomen Marija Kovača. Čini se da tog čovjeka svi znaju, ali nitko ne zna što radi. Zapravo, svi znaju što radi, ali teško je to reći jednom riječju.
“Ne volim samog sebe trpati u ladice, ne mogu reći što sam točno, no definitivno – ima me svugdje. Ako se orijentiraš na jednu stranu, odnosno na jedan žanr, onda postoji velika mogućnost da postaneš zanatlija, fah-idiot”, kaže Kovač s kojim smo se “zbuksali” u Booksu, gdje ga se često može vidjeti, a i usput od njega saznati što radi, pa čak i dogovoriti neki angažman.
“Zbog svog ‘svaštarenja’ u nekim sam stvarima možda i površan, ali imam pravo na grešku. Svijet neće propasti ako pogriješim. Dobar dio naše umjetničke scene opterećen je pretencioznošću, uvijek želimo napraviti nešto veće od života. Stalno slušam priče kako stvari moraju biti ovake ili onakve, a zapravo treba samo uživati u onome što radiš”, priča Kovač, a na pitanje je li posao koji radi zapravo samo dobra zafrkancija, odgovara da se ovim ne bi ni bavio da ga ne zabavlja.
Novi stari performansi. Kovač je posljednjih dana po tko zna koji put u središtu pažnje nakon što je s Kontejnerom odradio projekt “Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti)” u sklopu kojeg je na nekoliko različitih lokacija po Zagrebu ponovno izvedeno 14 poznatih hrvatskih performansa. Naravno, bilo je i ”remakeova” slavnih performansa poput onih Toma Gotovca ili Vlaste Delimar, ali i ostalih performansa čije su originalne izvedbe izazvale brojne pozitivne i negativne rekcije.
“Nije baš lako naći 14 ljudi koji će publici lizati pete, hodati goli po gradu, pričati dok im glasovi ne puknu, povraćati pred svima itd… Ja sam za sebe izabrao Šincekov peformans pucanja u prsa iz pravog pištolja, ali s pancirkom. To je valjda svima bilo cool, osim mojoj mami. Većina tih ljudi je volonterski odradilo posao. Milivoj Beader je gol šetao od HNK do Jelačićeva trga, Dora Lipovčan je jahala gola na konju oko zgrade HNK, a i ostali su odradili svoj dio, no nitko to nije napravio zbog novca”, ističe Mario Kovač.
U razgovoru s njim nameće se zaključak da je riječ o osobi koja će vjerojatno do kraja života tako živjeti - njegovi prioriteti dosta se razlikuju od prioriteta koje većine pripadnika naše generacije. Stanovi, auti, situiranost ili stalni posao stvari su o kojima mi koji smo rođeni u prvoj polovici sedamdesetih danas najviše razmišljamo, ali Kovač kao da je rođen 10-ak godina kasnije.
“Svi imamo velike ambicije kada upišemo fakultet, razmišljamo o velikim stvarima koje želimo napraviti kada ga završimo, ali nekako pred kraj počinjemo razmišljati o egzistenciji. Meni se to nije dogodilo, a i okružen sam ljudima kojima to nije primarno”, razmišlja Kovač koji je, iako zadovoljan svojom zaigranošću, nerijetko na udaru kritika. Svjestan je da ga mnogi smatraju šarlatanom i da govore kako nema pojma o poslu, ali ističe kako se nikada nije obazirao na kritike.
“Ne opterećujem se što će ljudi reći o meni, pogotovo danas kada je osobno mišljenje postalo nevažno i ‘utapa’ se u moru komentara koje izgovaraju neki anonimusi po internetu ili slično. A danas svatko ima mišljenje o svemu...”
Teško je izdvojiti što je Kovač sve napravio u karijeri, no jednako je teško reći i što nije. Naime, nakon što netko nasred glavnog gradskog trga puši travu, hoda gol ili puca u sebe, onda se zapravo počnete pitati ima li išta što ta osoba nije napravila ili nije u stanju napraviti.
“Umjetnicima je svojstvena neka vrsta egzibicionizma, moraš zaista biti malo pomaknut da bi se bavio onim čime se bavim ja. Razgolitio sam se nekoliko puta, iako ne mislim da sam toliko zgodan da bi me ljudi trebali vidjeti, ali to je dio mog rada, mog izričaja. To na neki način razlikuje hrabre od onih koji su spremni na kompromis.”
Bez kompromisa. A upravo je kompromis nešto što Kovač ne može “prežvakati”. Na pitanje je li ikada požalio što nije dio nekakvog “establishmenta”, odgovara:
“Ma kakvi! Koji establishment?! Nema tih para da pristanem raditi ono što mi netko kaže, kako mi kaže”, rezolutan je Kovač.
Osim što ne želi biti dio takvog okruženja, Kovaču također nije strano povremeno biti protiv njega. Ne tako davno nije bilo medija koji ga nije citirao kada je nakon najave o zatvaranju Močvare rekao da je Milan Bandić retardiran. “I danas stojim iza svojih riječi. Neke kolege upozorili su me da od gradskih institucija neću dobiti ni lipe ako budem tako buntovan, ali nemam namjeru šutjeti zato da mi netko ne bi uskratio novac. Srećom, nezavisan sam i ne ovisim o njihovu novcu.”
Postoji li nešto što Kovaču smeta, osim dakako politike? “Ne volim kada spremim premijeru i onda mi netko dođe odmah tu večer i kaže: Ne valja ti ovo, ne valja ti ono. Mrzim to. Za dva dana mi pričaj što hoćeš, možeš je popljuvati, ali prvu večer nemoj govoriti ništa”, poručuje Kovač.
MARIJUANA MARCH
S jointom u javnost
Projekt koji je podigao najveću prašinu
Mario Kovač je diplomirani kazališni i filmski redatelj, najviše je vremena, 12 godina, proveo u ZKM-u. Za vrijeme studija osnovao je kazališnu grupu Schmrtz Teatar, koja je bila sastavljena od studenata. Od preko 120 performansa i predstava koje su napravili, najpoznatije su ipak neke radikalne stvari poput Millenium Marijuana Marcha, zapravo globalne akcije koja se organizirala istovremeno u 80 svjetskih gradova, a upravo je Kovač skup organizirao u Zagrebu. Riječ je o maršu organiziran za podržavanje prijedloga legalizacije lakih droga, a Kovačev marš podržalo je preko tisuću ljudi.
No, Kovač nije samo stao na kazališnoj grupi, pa se tako aktivno uključio u razne kulturno-urbane projekte, te je osnovao ili je barem sudjelovao u osnivanju raznih alternativnih skupina i festivala, primjerice FAKI-ja. Paralelno s festivalima nastavio je režirati kazališne predstave i radiodrame, a usput i razne druge manifestacije poput modnih revija, DJ večeri, večeri poezije, glazbene slušaonice, izložbe, filmske večeri itd.
Sa sinjskim entuzijastom i ljubiteljem kung-fua Borom Leejem snimio je dva filma: “Bore Lee - U kandžama velegrada” i “Bore Lee - Čuvaj se sinjske ruke”, a soundtrack iz drugog filma bio je čak nominiran za Porina.
S vremenom se okušao i u većim TV projektima. U prvoj sezoni Big Brothera bio je story editor, a isti posao radio je i za još jedan reality, “Bar” Nove TV.