U upravo izišlom romanu Nade Gašić “Voda, paučina” samo su dvije fotografije: osim diskretnog portreta autorice tu je fotografija na kojoj iz vode rastu do pola potopljeni prozori kuće, drveni plot i ploča s natpisom Ključka ulica. To je slika zagrebačke poplave 1964. kojom roman počinje. Ali odmah nakon nekoliko stranica on ulazi u današnje vrijeme: tu je u štrucu umotan leš sredovječne profesorice, pod okriljem noći bačen na smetlište, znači, ubojstvo – jedini mogući početak svakog krimića.
“Mi još uvijek ne znamo piše li Nada Gašić žanrovsku literaturu – kad je objavljena ‘Mirna ulica, drvored’, reklamirana je kao ‘agramerski krimić’, međutim, ljudi koji su se njome bavili, a bilo ih je petnaestak, počeli su se oko toga sporiti, na kraju je Slobodan Šnajder nakon pune dvije dvije i pol godine napisao da se ne radi o krimiću, nego o potkožnom fašizmu koji vreba, okretanju glave pred istinom, šaputanju, denunciranju… a beogradski kritičar Vladimir Arsenić napisao je da to ni u kom slučaju nije krimić nego se radi o posebnoj vrsti literarne strategije koja zavodi čitatelja, a da se radi o literaturi koja se može čitati na tzv. ‘plažnom nivou’, ako je čitatelj na tom nivou…”, rekla nam je Nada Gašić.
Ljeto provodi u Kranjskoj gori, dosljedno svom povučenom životnom stilu: nema je na promocijama, književnim okupljanjima i općenito na mjestima gdje se kulturnjaci i ostali pokazuju.
U romanu “Voda, paučina” (Algoritam, 2010.) socijalna stvarnost prepliće se s infantilnim svijetom retardiranog, “struja svijesti” djeteta u komi s policijskom investigacijom, obiteljski background likova (triju sestara; razvedenih muža i žene, roditelja, policijskog istražitelja…) s telefonskim razgovorima ljudi u tramvaju: “pravi” Zagrepčani zgražaju se nad primitivizmom ruralnih pridošlica, white trash “komadi” pričaju o garderobi, a sredovječne žene o gubitku posla… To nisu samo razlike miljea, jer svakom od njih Nada prilazi drugim stilom, pa su to zapravo razlike “žanrova” u ovom romanu vidljive i na prvi pogled, istaknute drugim oblikom slova, pretvorene u pismo, policijski izvještaj…
Švejkov sleng. Nada Gašić rodila se u Mariboru, odrasla u Zagrebu, selila se iz Maksimira na Trešnjevku, diplomirala, otišla živjeti u Prag, bila lektorica na sveučilištu, gdje je i doktorirala. Ondje je, slušajući Pražane, shvatila da prijevod “Dobrog vojnika Švejka” slavnog Ljudevita Jonkea, koji je cijelog života bio zakon, nije i najbolji, ili barem nije jedini mogući: likovi govore novopraškim slengom, pa ga je prevela u neki konstruirani zagrebački sleng. Tad se u nas, u principu, nije prevodilo na dijalektu; prijevod je odmah izazvao polemiku, pohvale i osporavanja – s katedre za češki smatrali su da nije trebala prevoditi, a da nije prije “njih konzulirala”.
Živjela je u tadašnjem Lenjingradu, ondje predavala književnost. Kad se vratila u Zagreb, bavila se leksikografskim i književnouredničkim poslovima, uredila je pedesetak knjiga. Godinama je profesoru Vladimiru Aniću bila asistentica na rječnicima. Njena bi biografija mogla biti “tipična američka”, da nije tako intelektualna.
“Zapravo sam željela napisati krimić”, priznaje, “ali bila sam drugačija. U samom početku pisanja vidjelo se da me taj žanr neće zadovoljiti, da to što ja želim od književnosti nije krimić, ali ja krimić ne želim ni ostaviti, jer se radi o najzahtjevnijem žanru u književnosti. Napisati dobar krimić, slijediti njegovu strukturu, maksimalnu preciznost, puno je teže no što ljudi misle. Zato me krimić privukao, ali onda su mi počele navirati vrulje, moja iskustva i kolektivna iskustva našeg grada. Novi roman je puno kompleksniji…”
Gramzljivost, ljubomora i ljubav pokreću likove Agathe Christie – što pokreće njene? “U prvoj knjizi, možemo to sad otkriti, radi se o ljubomori, i to u homoseksualnom paru koji se u našoj književnosti pojavljuje prvi put. I jedno ubojstvo jest iz ljubomore, a ima ih četiri. Zapravo, ubojstva su u mojim romanima slučajna. Ona su uvjetovana nečim drugim, ne događaju se zato što je to u ljudskoj prirodi, nego zato što je ta osoba dovedena u situaciju da ubije. U drugoj knjizi potpuno drugačije pristupam zločinu, počinila ga je osoba koju svi poznajemo i koju ne znamo… ali sve ostale smrti su nužne… Intenzivno promišljam ne samo konstrukciju, nego i svaku rečenicu i riječ. U mojoj književnosti nema slučajnosti.“
Zagreb je za nju “strašno fotogenična sredina”, idealna za pisanje romana. U prvom romanu držala se kvarta oko Kvatrića gdje je živjela od ranog djetinjstva, a živi i danas, zanimala ju je struktura stanovništva kao i struktura ulica, arhitektonski jako dobro, precizno osmišljenih, i stoga izrazito fotogeničnih. Događa se u 14 dana 2003. godine. “Ne pišem o geografiji Zagreba, manje mi je važna arhitektura, zanimaju me ljudski odnosi, zanimali bi me jednako kao što Lawrencea Durella zanima Aleksandrija, i kao što je stotine pisaca pisalo o Parizu, pa ih nitko nije pitao vole li Pariz. Moj grad je moja inspiracija, a sebe prepoznajem, barem djelomično, u svakom tom liku, i u onom sitnom koji ogovara, koji podmeće, koji ne vidi i ne čuje, nešto sam od toga i ja sama, i zato imam pravo govoriti o drugima…”
Novi roman je koncentriran na Trešnjevku.
Prostor ju je privukao zato što je od prvog razreda srednje škole pa do kraja fakulteta ondje živjela, a znala je i da će se kad-tad u njezinoj literaturi javiti motiv poplave iz 1964. godine, “opisan potanko, ali će i povući puno toga, ljudske sudbine”. Radnju je koncentrirala oko Trešnjevačkog placa. U tom spletu uličica događa se ne samo ubojstvo nego i strašan rasap disfunkcionalne obitelji, koji povlači gotovo nezamislivu tragediju.
“Takvo tretiranje Trešnjevke nije samo tretiranje kvarta koji dobro poznajem, ne samo Zagreba. Naime, zbivanja su vezana za razdoblje tranzicije, a kako nismo jedina zemlja koja kroz to prolazi, može se odnositi na mnoge gradove. Je li to tranzicijski roman? Zasad i imam takve neke odjeke, čitanja. Ali koncipirala sam ga na granici kriminalističkog romana i bajke, povlačim i pitanja krivnje, samokažnjavanja, barem do sad nisam naišla na takve krimiće…”, kaže Nada Gašić.
Kao 14-godišnjakinja dobro je zapamtila poplavu. Poplava se dogodila u noći između 25. i 26. listopada 1964. godine, ona je rođena 27. listopada. Možda baš zato što je bio njen rođendan, a ona se probudila na balkonu koji je bio okružen jezerom. Za svaki je se svoj rođendan sjeća. Grad ju je zaboravio, prisjeti je se na okrugle godišnjice, površno, premda je Trešnjevka izgubila 17 žitelja. Njene su prijateljice iz razreda stanovale u tim uličicama u kojima su kuće u roku od nekoliko sati nestale, s tim kućama nestajalo je sve.
“Nikad neću zaboraviti užas, strah, tjeskobu, napetost, osjećaj nesigurnosti, strašne vlage, solidarosti, nesolidarnosti, gubitka svega, i opis te poplave, prolog i epilog su posvećeni poplavi, to je opis slika koje ja pamtim…”
Reportaža. Nada Gašić je poplavu istraživala i u Hrvatskim vodama i na internetu, čvrsto se drži brojki i dokaza: “Koketiram, i u prvoj i u drugoj knjizi i sa žanrom reportaže, bilo mi je nužno otići pogledati dokumente…”
“Ranih šezdesetih vijesti su uglavnom smirivale ljude onda kad ih je trebalo pozivati na oprez, a uzbunjivale kad im je moralo biti svejedno, pa se tako znalo sve o Lubumbi i sudbini kongoanske djece (…) ali sve do večernjih sati 25. listopada 1964. godine na radiju se nije mogla čuti ni riječ o tome da je velika voda doista nadomak Zagreba…”, piše Nada Gašić u prologu romanu, i stoga naravno da je to i kritika vremena u kojem je izostanak vijesti o dolasku vode vjerojatno bio razlog što se sve pretvorilo u takvu tragediju. Ima sreću i da joj je sestra 40 godina u pravosuđu, i bavi se kaznenim pravom; 40 godina sluša razgovore nje i njenih kolega – prije svega ju je privukao žargon policije i pravosuđa, to je jedan “planetarno suhi” jezik koji joj je bio zanimljiv; uostalom nakon prve knjige su i isticali da vlada s “nekoliko jezika”, žargona, podžargona. Roman je pisala tri godine, kao i prvi, s pauzama koje su nužne u pisanju zbog kojekakvih životnih okolnosti. Tri godine su joj, kako kaže, neka mjera, ali “i da se autorica odmori”, kaže sa smijehom, “jer nikoga ne štedim, ne štedim ni sebe a ni čitatelja.”
Krimi bedeker. Književnih uzora u pisanju krimića nema, ali je izvanredna poznavateljica Hitchcocka. Zanima je napetost – i nijedan pisac ne može naučiti tome koliko to može Hitchcock: “Prozor u dvorište”, “Nepoznati iz Nord Expressa”, “Čovjek koji je suviše znao”… U stanju je desetke i desetke puta odgledati njegove filmove.
Namjera je Nade Gašić napisati krimi bedeker Zagreba u četiri romana i četiri godišnja doba – do sad je napisala ljeto i jesen. Povezuju ih likovi policijaca i, naravno, stil. Prvi je roman, “Mirna ulica, drvored”, objavila s 57 godina.
“Nisam bila sigurna da je dobro to što pišem, zato sam toliko čekala. Povjerovala sam da je to dobro zahvaljujući uredniku Kruni Lokotaru, koji me prislio da mu pokažem tekst i prestanem bacati ono što radim. A bacala sam dugo, godinama… Na koncu sam mu obećala da ću napisati roman, nakon dvije godine pitao me – jesi li mi ti stvarno obećala roman? Kad je pročitao, njome je otvorio svoju novu biblioteku, Kalibar…”