Na prostranom bijelom stolu rokovnici s koricama od crne kože, papiri, tekstovi...; nagrade se smiješe na policama u pozadini. U proteklo desetljeće dobili su ih 127, proputovali su svijetom dajući predstave od Čilea i Kostarike do Sjedinjenih Država i brojnih europskih zemalja. Da, mi smo luđaci, gotovo nježnim glasom će Dubravka Vrgoč dok odgovara na brojne telefonske pozive, drugi imaju po četiri premijere, a mi dvanaest.
Nema tajnice, Veliki petak je, sve je pustila u jedan – dobacuje mi preko ramena, uz izraz lica “sad ću ja, samo što nisam”. Ljudi zovu, čestitaju. Naime, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, malog teatra koji je iz Tesline ulice u zagrebačkom Donjem gradu doslovce osvojio svijet, imenovana je novom intendanticom Hrvatskog narodnog kazališta.
Dubravka Vrgoč tijekom proteklog desetljeća napravila je čudo: svoj ansambl pretvorila je u hrvatski kulturni izvozni proizvod i pritom je uspjela zaraditi. U vrijeme kada se neprestano jadikuje o krizi, recesiji i sječi budžeta, to je ravno čudu.
Neugodne situacije. Dubravka Vrgoč niti inače nema puno slobodnog vremena, nakon ovog imenovanja pogotovo. Stres, koji nužno ide s takvom vrstom posla, rješava na različite načine. “Ovisi kakav je i od čega dolazi”, kaže Dubravka. “Ne uspijevam, na žalost, ići u šetnje, sve manje stignem u teretanu, a često ni prijatelji nemaju vremena. Ponekad na večer popijem neku tabletu za spavanje kako bih zaboravila dnevne probleme, ali ponekad se stres uspije potisnuti i radom. Postoje različiti trikovi pomoću kojih nastojim ‘preživjeti’ neugodne situacije”, otkriva.
Minutu ranije, dok smo se penjale stepenicama na drugi kat, gotovo je suzu pustila. “Deset godina sam ovdje, neće biti lako otići, ooo, toga se pribojavam”, kazala je ne skrivajući emocije.
Rođena je u Požegi 1961., roditelji su joj bili profesori. Kad je imala šest godina, obitelj se preselila u Zagreb, tako da nema neku jaku zavičajnu povezanost ni s kojom sredinom, kaže Dubravka. Otac je radio u Ministarstvu prosvjete, u mirovinu je otišao kao direktor Zavoda za školstvo.
“No neću o djetinjstvu, ‘ajmo o osamdesetima”, nasmijala se.
Osjeća se Zagrepčankom, ali ne govori purgerski. Po govoru bi se teško razlučilo odakle dolazi. Nakon osnovne škole upisala je sedmu, pa petu gimnaziju. U tom se vremenu, kaže, nije razlikovala od ostalih srednjoškolaca. Red učenja, red izlazaka. Istovremeno je pohađala satove u dramskom studiju ZKM-a kod sjajne Zvjezdane Ladike i tu je negdje nastala ljubav prema kazalištu. “Đačko doba, dakako, bilo je bez mobitela i Interneta pa su dokolicom dominirale šetnje, odlasci u kino, sjedenje po kafićima, čitanje svih mogućih časopisa i dugi razgovori. Iako je puno toga bilo teško dostupno, sve se nekako činilo bližim, intimnijim i stvarnijim nego danas”, kaže Dubravka.
Osamdesetih se sjeća sa smiješkom. “Bile su to kreativne godine kada se o umjetnosti razgovaralo, vrijeme Zvečke, Lapidarija, Kulušića, odličnih kazališnih predstava...”, nabraja emotivnim glasom. “Zagreb je toliko toga izgubio, nakon rata”, dodaje. “E sad, je li bilo značajno bolje, ili me pomalo vuče nostalgija, teško je reći. Međutim, svakako je to bilo čudesno vrijeme, kraj jednog sustava koji se raspadao i time davao privid potpune slobode. Imali smo osjećaj da sudjelujemo u promjenama i da smo važni. Uživali smo. A bilo je i novca.”
Nedugo nakon što je upisala studij dramaturgije i svjetske književnosti na Akademiji za kazalište, film i televiziju i Filozofskom fakultetu u Zagrebu (jedan studij, dvije ustanove, napominje Dubravka), počela je pisati za Studentski list i Polet. Ta dva lista imala su velik društveni utjecaj, te ih se jako puno čitalo, kaže. Za vrijeme studija stanovala je sa svojima. “Ružne su, opasne i posve netočne insinuacije koje sam ovih dana pročitala u nekim novinama, u povodu mog izbora u HNK, da sam kupila dva stana otkad radim u ZKM-u”, kaže. “S roditeljima sam živjela u stanu u Ilici koji su oni kupili podigavši kredite još 80-ih godina, a moj stan na Dobrom dolu kupili su mi roditelji prodajom bakine kuće sredinom 90-ih. Bilo je to mnogo prije nego što sam postala ravnateljicom kazališta.”
Za vrijeme studija puno je učila. “Čini mi se da je to bilo jako važno. Znanje je bilo pitanje časti”, kratko će objasniti.
U Vjesniku je počela raditi 1985. godine. Uz pomoć profesora Nikole Batušića, koji je na Akademiji predavao povijest drame i kazališta, s 24 godine postala je kazališna kritičarka.
Mlada?
“O, da. Jako. Bio je to presedan”, kaže Dubravka Vrgoč. “Malo te dočekaju na nož, malo te etiketiraju želeći te uplašiti, no, pomogli su mi da očvrsnem.”
Život bez vikenda. Osam godina provela je kao honorarac, stalni posao nije se lako dobivao. U novinarstvu je naučila puno raditi. Baždarena je na ritam dnevnih novina, uglavnom bez slobodnih vikenda, s ludim rokovima i jedva dva tjedna odmora godišnje. “Jednom kad sam dobila cijeli godišnji u komadu, nisam znala što bih sa svim tim silnim danima”, ironično se nasmijala. Kao kritičarka pazila je, kaže, da se ne intimizira s ljudima o kojima piše, zadržala je distancu i pravo na stav.
“Nepravedno je reći da je Vjesnik uvijek bio uštogljen, neee, super je bio”, kaže Dubravka. “Bio je to veliki rasadnik komentatora, kulturnjaka... Vjesnik iz tog vremena i Vjesnik u vrijeme gašenja nije bio ista novina.”
Iz doba svoje rane mladosti HNK pamti kao sjajno kazalište, mjesto koje se nije propuštalo. Uz to, gledali su nezavisne produkcije Kugla-glumišta koje je stvorilo novu koncepciju kazališta. Predstave su davali u Kulušiću, Lapidariju...
Entuzijazam iz osamdesetih, međutim, pomalo je splasnuo tijekom turbulentnih devedesetih. “Prvih šest mjeseci tijekom rata kazališta su bila zatvorena, pa sam šetala između kuće i skloništa. Onda su krenule neke produkcije, čak sam pet-šest večeri zaredom sjedila na premijerama, međutim predstave su često bile loše, da te to u tim uvjetima itekako moralo deprimirati”, prisjeća se.
Sivi okus imale su te devedesete, dodaje pomalo zamišljeno. U jednom od uredničkih preslagivanja izgubila je mjesto urednice kulture, ponovno se vratila pisanju, međutim tekstovi su se, kaže Dubravka, jako kratili i sve skupa joj je dojadilo. “Osjećala sam se loše u tim uvjetima i učinilo mi se da je vrijeme da odem iz novinarstva. Ali, kamo? Kazalište mi se nekako činilo najprirodnijim odabirom”, prisjeća se tih dana preispitivanja.
Upravo u to vrijeme pozvali su je organizatori Dubrovačkih ljetnih igara da im vodi međunarodni dio programa. Čula je da glasoviti engleski redatelj Peter Brook u svom avangardnom pariškom kazalištu Les Bouffes du Nord daje sjajnog Hamleta i pokucala mu je na vrata. Ubrzo ga je uspjela dovesti u Dubrovnik. Potom joj je to uspjelo i s litavskim redateljem Eimuntasom Nekrošiusom.
“Moraš ulagati energiju, sklapati privatna poznanstva i uspostaviti kontakte na festivalima, na tome počiva današnji teatar”, kaže odlučno.
Kad je imala 35 godina, dobila je Fulbrightovu stipendiju – i priliku da osam nezaboravnih mjeseci provede u New Yorku. Kao stipendistica, proučavala je američko alternativno kazalište. “Tako sam upoznala svoju veliku prijateljicu Ellen Stewart, osnivačicu teatra La MaMa. Doslovce sam joj pokucala na vrata, Ellen je tada bila u svojim sedamdesetima, vrlo vitalna. Impresionirala me njezina životna priča. Šezdesetih godina radila je kao modna dizajnerica u Saksu na Petoj aveniji, ali zbog tamne boje kože nije smjela koristiti lift. Diskriminacija i segregacija su je boljele, osnovala je klub La MaMa u nekom podrumu u East Villageu i odlučila raditi živi teatar koji ne zabavlja, nego propitkuje život. Problemi je nisu mimoišli, prijavljivali su je da se u njezinu prostoru okupljaju kurve i odvija prostitucija. Ali, bila je uporna. Uglavnom, nastalo je divno prijateljstvo, Ellen je posjetila Zagreb i Hrvatsku. Zadnji put sam je vidjela 2011., posjetila sam je u bolnici, imala je 93 godine”, opisuje Dubravka.
Ellen Stewart u njoj je probudila lavicu.
Okrutni New York. “Ta je žena zračila, ja sam te devedesetpete bila mlada, nedostajalo mi je samopouzdanja, bodrila me da moram ustrajati. Govorila je da ni njoj nije bilo lako, da New York zna biti jako okrutan, borila se.”
Naposljetku se Dubravka usudila natjecati za mjesto ravnateljice ZKM-a. “Malo mi je tog novinarstva već bilo ...”, energično je mahnula rukom iznad glave.
“Nisam došla tražiti prijatelje, nego raditi”, kaže. “Prijatelje sakupljaš kroz život, usput, na poslu se radi.”
Tražila je balans između stroge šefice i dobrog motivatora za rad. “Glumci moraju voljeti kazalište, a sustav je skrojen tako da ih pomalo uspava. Uvijek mora postojati neki rezultat koji atmosferu održava kreativnom, a ekipu ornom za rad”, iznosi ova kulturna menadžerica.
U ZKM-u ju je dočekalo rasulo, financijsko i kreativno. Bivši ravnatelj ostavio joj je, kaže, mnogo veći minus nego što je bilo rečeno. “Naprosto je potrošio više no što je dobio”, jednostavno će reći Dubravka Vrgoč. “Gotovo dva milijun i pol kuna minusa ubijali su svaku ideju.”
“A kada sam Ellen Stewart kasnije rekla u kojem sam stanju preuzela ZKM”, dodaje, “rekla mi je: ‘Idi, radi, traži, kucaj i vjeruj’.”
I krenula je rudariti, tražiti partnere za strane koprodukcije. “Može se, ali nije lako. Nije lako! Ljudima se to ne da. Uzmu državne novce i okej, snalaze se s time. Zaista sam htjela nešto više”, kaže Dubravka.
“Prvih devet mjeseci prošlo je u strašnoj muci. Onda sam uspjela srediti ono glasovito privatno sponzorstvo ruskog investitora Dmitrija Železnjaka. Luda anegdota. Teatar mi u dugovima, bez spasioca na vidiku, i pitam prijateljicu čiji se muž bavio gospodarstvom postoji li neki bogati Rus koji je ulagao u Hrvatskoj i koji bi bio voljan pomoći kulturi. Još dodam da bismo radili Anu Karenjinu s ruskim redateljem. Ona je pitanje proslijedila suprugu koji je, pak, dogovorio susret sa Železnjakom. Sjećam se, bio je petak, našli smo se u nekoj konobi u Palmotićevoj. Bogati Rus okrene se meni i kaže: ‘Imam dva pitanja. Prvo, radite li klasičnu ili modernu verziju Karenjine?’ Modernu, rekla sam mu. Redatelj nam dolazi iz Sankt Peterburga. I on je otamo, zadovoljno je kimnuo glavom. Drugo pitanje glasilo je ‘Koliko novca trebate?’ Zbunjeno sam ga pogledala i bubnula: 50 tisuća eura. Kaže Rus, ‘Danas je petak, banke više ne rade, ne možemo vam novac na kazališni račun prebaciti prije ponedjeljka’. Ja ga gledam, ne vjerujem. I tako je moja prva premijera u ZKM-u prošla s doniranih 50 tisuća eura. Čovjek nas je spasio, dignuo nas iz mrtvila”, prisjeća se Dubravka.
Za punokrvnu predstavu potrebno je, kaže, od 50 do 100 tisuća eura. “Prosječna predstava košta oko 350 tisuća kuna. Mi se snalazimo i s manjim iznosom, radimo jeftine predstave jer se ne možemo razbacivati novcem. To čak ima i pozitivnu stranu utoliko što svi moramo više izvući iz sebe.”
Zašto se odlučila na promjenu sada kada može lijepo uživati u plodovima svog rada, kada je od malog teatra u Teslinoj načinila glavni hrvatski kulturni izvozni proizvod koji, štoviše, zarađuje?
Duboki uzdah.
“Toliko smo toga prošli skupa, toliko nas uzbudljivih anegdota povezuje. Sjećam se kad smo došli s predstavom ‘Garaža’ u La MaMu, bili smo potpuno nepoznati, nismo znali kako ćemo proći. Letke sam dijelila ispred hrvatske katoličke crkve, poslije mise, prijateljica, ja i njezino dijete lijepile smo plakate po gradu. Predstavu smo igrali na engleskom. Prvu večer došli su naši iseljenici, onda novinari i kritičari. Kad su idući dan u Village Voiceu i Time Outu izašle dobre kritike, dva tjedna smo bili puni. To je bilo nezaboravno, sjajno!”
U njezino vrijeme ansamblu ZKM-a pridružili su se Jadranka Đokić, Nina Violić, Sreten Mokrović, Frano Mašković, Goran Bogdan, Vedran Živolić, Barbara Prpić, Lucija Šerbedžija, Milivoj Beader.
Nakon kraja kazališne sezone, na ljeto, Dubravki Vrgoč ne počinje odmor jer tada odlazi na festival kazališta u Avignon. “Ondje dnevno pogledam četiri, pet predstava. Nakon pet dana takvog tempa izgubiš volju za životom, kamoli za teatrom”, smije se Dubravka. Opet skenira što je friško na svjetskoj kazališnoj sceni, crpi ideje, uspostavlja kontakte.
Do Festivala svjetskog kazališta, koji počinje u rujnu, neko vrijeme u kolovozu provede na Lopudu. To joj je jedino vrijeme mira i tišine. Tih dana izbjegava posjetiti Dubrovnik, s posjetiteljima s kruzera nalikuje joj na mravinjak.
Glumci bez forme. Na čelo HNK dolazi prvog rujna. “Bit će suza pri oproštaju sa zekaemovcima, što vam je, pa mi smo kao jedna velika obitelj”, napominje drhtavim glasom.
Ne krije da joj je HNK veliki izazov. Već spominjana tema o jednoj pozornici i tri ansambla – Drame, Opere i Baleta – apsolutno ostaje prioritet. Gusto je, predstave se ne stignu ni izvježbati, ni izvoditi. “Održi se premijera, pa naredna tri mjeseca ništa. To nije dobro ni za ansambl, ni za teatar, ni za publiku.”
Želi jaki HNK kao što je to, kaže, bilo tijekom osamdesetih, u vrijeme najboljih predstava Violića, Para, Kunčevića... “Glumci koji nemaju svoju scenu za rad gube formu. Moji zekaemovci su u odličnoj formi. Nedavno, za gostovanja u Dortmundu, žalili su se tamošnjem matičnom kazalištu kako imaju 12 premijera, a 29 ih je u ansamblu. Onda su im njemački kolege rekli da je njih 16 u ansamblu i da imaju 18 premijera godišnje. Ajme, samo nemojte to reći našoj direktorici, uskliknuli su zekaemovci”, prepričava kroz smijeh Dubravka.
Predložila je prostore bivše tvornice Gredelj. “Puno je lakše izgraditi crnu kutiju za dramu, nego izmještati Operu i Balet. Mnogi europski gradovi drugu scenu imaju upravo u industrijskoj arhitekturi.”
Što na sve to kaže ekipa iz HNK?
“Većina podržava, no neki kolutaju očima. Kažu da oni ne idu ni na kakav kolodvor, bez obzira što će dobiti priliku za vlastiti razvoj. Ali, spremna sam na otpore, kao i na razne komentare dežurnih intelektualaca. To je naš folklor”, smije se. Ipak, priznaje da je stalno dokazivanje pomalo zamara. Vani se, kaže, nije lako dokazati, ali kada ti to jednom pođe za rukom, stvari se drugačije odvijaju.
“Kod nas se pak stalno moraš iznova dokazivati, iako godinama u svom radu nisi posrnuo, stalno propitkuju ‘zna li ona uopće što radi?’. Tako je to u malim, gotovo incestuoznim sredinama”, uzdahnula je.
O privatnom životu zapravo vrlo malo želi govoriti. “Mislim da on ne bi trebao zanimati nikoga osim protagoniste toga života”, kratko odgovara.