Legende hrvatske arhitekture moderne Viktor Kovačić, Stjepan Podhorsky, Vjekoslav Bastl..., čiji se dometi smatraju neupitnim vrhuncima i uzor su kasnijim generacijama, jedva da su govorili hrvatski jezik. Govorili su, naime, kao i svi obrazovani podanici Austrougarskog Carstva, njemačkim, a služili su se i mješavinom njemačkog i hrvatskog. Otkriva to knjiga povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića “Klub hrvatskih arhitekata u Zagrebu”, koja je ovih dana izašla u limitiranom izdanju Ministarstva kuluture. “Njihov je jezik bio njemački, ali s jačanjem duha panslavizma trudili su se govoriti i hrvatski, no to su činili vrlo loše”, otkrio je Galović. “Moglo bi se reći da su hrvatski natucali, toliko da su čak ponekad i izmišljali riječi, od kojih je neke danas gotovo nemoguće razumjeti.”
Temelj knjige je građa iz fundusa Ministarstva kulture: nakon više od 80 godina pronađen je izgubljeni arhiv Kluba hrvatskih arhitekata koji je djelovao u Zagrebu od 1905. do 1914., a prašnjavi “papiri” otkrili su i zanimljive crtice iz njihova života, koje ih prikazuju kao osobe od “krvi i mesa”.
Galović je, istražujući arhiv, otkrio da glavni inicijator osnivanja Kluba hrvatskih arhitekata nije bio, kako se smatralo, Viktor Kovačić, nego je sve potaknuo Podhorsky (njegova je poznata zgrada Obrtnički dom na Mažuranićevu trgu). Naime, epizoda o osnivanju kluba otkriva i jednu Kovačićevu prljavu igru, kojom je pokušao doći do velikog posla.
“Neposredan povod osnivanju bio je natječaj za uređenje Trga Franje Josipa – današnjeg Trga kralja Tomislava”, priča Galović. “Neki su arhitekti povukli radove zbog pogrešne informacije da je natječaj propao. Iza svega je stajala ‘kuhinja’ Viktora Kovačića koji je, nakon povratka sa školovanja iz Beča, nekoliko godina u Zagrebu živio na samom rubu egzistencije. Trebao mu je posao te je nastojao na sve načine pobijediti na natječaju, zbog čega je i plasirao priču da je natječaj propao. Ocjenjivački je sud, kako više nije bilo konkurencije, nagrade dodijelio Kovačićevim studijama”, ističe Galović. No, natječaj je kasnije bio osporen.
Galović se u knjizi bavio i psihološkim profiliranjem legendi arhitekture, pa se pokazalo zašto su neki od njih bili probitačniji. “Kovačić je, primjerice, bio probitačan”, priča Galović. “Bio je seljačko dijete, djetinstvo je proveo u Zagorju, a nakon smrti roditelja odlazi u Graz k stricu gdje se školuje i radi na gradnjama kao šegrt. U Zagreb je došao trbuhom za kruhom. Kako bi preživio, radio je sve i svašta, borio se i na kraju postao arhitekt od formata. No, u sebi je nosio i proturječje – javno se zalagao za profesionalnu etiku, a u borbi za vlastitu egzistenciju bio je spreman rušiti pravila. Zbog vrlo teške naravi stekao je mnogo neprijatelja na utjecajnim mjestima, čak su mu u jednom trenu zabranili da nosi naslov arhitekta.”
Potpuna suprotnost njemu bio je Stjepan Podhorsky. Poznanici su ga opisivali, otkriva Galović, kao neobično poštenu i skromnu osobu. Nije težio ni za slavom ni za bogatstvom. Čvrsto se držao svojih životnih načela, i zapravo je bio tragična osoba.
“Čitav se život uglavnom bavio crkvenom arhitekturom. Od 1910. do 1944. izgradio je deset crkvi, mnoge u vrijeme NDH. Nismo znali da je gradio crkvu i u Zagrebu, no našao sam pismo koje mu je napisao kardinal Alojzije Stepinac u kojem ga moli da napravi crkvu za siromašne građane u radničkoj četvrti na Kanalu. Riječ je o Crkvi sv. Obitelji na križanju Držićeve i Vukovarske”, kaže Galović.
Neke od njegovih crkava teško su stradale tijekom 2. svjetskog rata. Na sam Uskrs 1944. britanska avijacija je do temelja srušila njegovu tek završenu Crkvu sv. Ante u Bihaću, a Crkvu sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu teško je oštetila navodno slučajno istovarivši na nju ubojiti teret. Podhorsky, koji je umro pod čudnim okolnostima u rujnu 1945., radio je i na obnovi Crkve sv. Križa u Križevcima. Zbog nje se sukobio s tada najmoćnijim čovjekom hrvatske kulture Izidorom Kršnjavim. Naime, Kršnjavi se zalagao da obnovu crkve prema njegovoj viziji izvede drugi arhitekt. “Sukob je kulminirao kad je Kršnjavi nasred Ilice sačekao Podhorskog i ljutito mu rekao da do obnove crkve prema njegovu projektu neće doći, te mu zaprijetio fizički. Podhorsky se obratio za pomoć Zemaljskom povjerenstvu za očuvanje historičkih spomenika”, kaže Galović.
Jednom od najvećih nepoznanica hrvatske arhitekture Krešimir Galović smatra arhitekta Vjekoslava Bastla. Fotografija s njim gotovo i nema. Za razliku od Kovačića i Podhorskog, Bastlov je život tekao, čini se, ustaljenom linijom. No, iza te “fasade“ krio se lik zagrebačkog mistika i okultista, alterega Uranus. Postoji mišljenje da je Ranko Marinković u svom “Kiklopu” u liku hiromanta Atme opisao Bastla.
Čitav izgubljeni arhiv Kluba hrvatskih arhitekta zahtijevao je mnogo “rudarskog posla”. “Čitao sam pismo po pismo, račun po račun, dokument po dokument, slagao ih po godinama, mjesecima...”, priča Galović. “Slaganje dokumenta trajalo je nekoliko godina i tek je potom na red došlo sumiranje i pisanje knjige. Stogodišnja netaknuta građa opasna je i po zdravlje, koža na prstima nerijetko krvari od prašine.”
Jedna od zanimljivijih epizoda s početka 20. st. jest zaplet oko gradnje zgrade današnjeg Sabora. Godine 1907. raspisan je natječaj za novu Vladinu palaču, i na natječaj je pristiglo šest radova, no žiriju ni jedan nije odgovarao, budući da su u njemu glavnu riječ vodili mađaroni. To je dovelo i do skandala. Preporučena je osnova arhitekta Viktora Kovačića i Lava Kalde, a konačnu će izvedbu potpisati slabo poznati Lav Kalda i Ivan Štefan uz suradnju Vladinih činovnika, koji su na kraju od svake prihvaćene natječajne osnove preuzeli ponešto, a čiji je krajnji rezultat bio katasatrofalan i poražavajući. Dogodilo se nešto slično kao nedavno arhitektu Nikoli Bašiću, čiji je prvonagrađeni projekt za crkvu u Udbini odbačen da bi se naručila izgradnja rogobatng zdanja.
Takav ishod, priča Galović, digao je na noge kulturnu javnost, a hrvatski umjetnici i intelektualci Vladi poslali protestni apel. Arhitekt Kovačić zgradu je nazvao djelom kolonijalnog odnosa hrvatske kulture prema imperijalnim tendencijama Austrije i Mađarske.
Druga zanimljiva epizoda priča je o uređenju Kaptola. Gradonačelnik Zagreba Milan Amruš početkom 1908. naručio je od Kluba arhitekata izradu natječajnog programa regulacije prostora Kaptola, Dolca i Vlaške ulice. Bio je to u Hrvatskoj prvi moderni arhitektonsko-urbanistički natječaj. Prva je nagrada očekivano dodijeljena arhitektu Viktoru Kovačiću.
“Najveća je šteta za Zagreb da taj zahjevni projekt nikad nije bio ostvaren do kraja”, kaže Krešimir Galović. “Bila je regulirana jedino ulica Pod zidom, a naknadno je, ali ne prema Kovačićevu projektu, sagrađena i tržnica Dolac. Kovačić je za uređenje Kaptola i njegove okolice osmislio ambiciozan program. Predlagao je gradnju trgovačko-stambenih blokova s novim trgovima između Trga bana Jelačića i Draškovićeve ulice. Dolac je osmislio tako da tržnica bude pod zemljom, a da se nad zemljom nalazi prostrani trg okružen trgovačko-stambenim zgradama. Na prostoru Kaptola predlagao je uređenje dvaju trgova – manjega, koji je nazivao Atrium Ecclesiae, odnosno Crkveni trg, i većega Foruma Populi ili Narodnog trga. Njegova je ideja bila i tramvajska linija od Trga, preko Kaptola, do Zvijezde.” Kovačić je bio u pravu govoreći da se, ako pitanje Kaptola ne bude tada riješeno, neće riješiti još idućih sto godina.
Galović je u knjizi dokazao da je hrvatska moderna, uz Vlahu Bukovca i Društvo umjetnika, Lado i društvo Medulić imala i četvrti stup, a to su arhitekti vezani oko spomenutog kluba.
“Gledano u srednjoeropskom kontekstu, ti arhitekti nisu bili samo pasivni promatrači umjetničkih gibanja, već aktivni protagonisti”, kaže Galović. Podhorsky, Bastl, Kovačić bili su studenti Visoke škole arhitekture pri glasovitoj Bečkoj akademiji lijepih umjetnosti. Kovačić je, štoviše, prijateljevao s pionirom moderne arhitekture Adolfom Loosom i bio dio bečkog intektualnog kružoka. Uz Kovačića, ključnom ličnošću hrvatske moderne, glavnim nositeljem samog početka, Galović smatra arhitekta Vjekoslava Bastla (Etnografski muzej, apoteka Pečić…).
Ključan dokument što ga je Galović pronašao istražujući arhiv Kluba hrvatskih arhitekta su tzv. Glavni nacrti za raspis umjetničkih arhitektonskih i inih tehničkih radnja. Kako navodi Galović, riječ je o temeljnom dokumentu za razvoj hrvatske moderne arhitekture. Dokument je pronašao u nedorađenom obliku, u vrlo teško čitljivom rukopisu koji je sav isprecrtan i pošaran, tako da je njegovo iščitavanje bilo nalik na posao forenzičara. Mnogi dokumenti iz arhiva pisani su teško čitljivim, a katkad i vrlo neurednim rukopisom, na mješavini njemačkog i hrvatskog.