U aktualnoj su izdavačkoj sezoni hrvatske spisateljice objavile niz vrhunskih romana, dobile neke od najvažnijih nagrada te zauzele vrhove top ljestvica prodavanosti: toliko uočljivo dominiraju nad muškim kolegama da se može reći kako je ovo, u književnome smislu, “godina žena”

Nije problem u doprinosu žena suvremenoj, trenutačnoj hrvatskoj književnoj produkciji ili modernoj kulturi uopće, jer on je neosporan. Poanta je u vizuri iz koje se on interpretira, a ona je bila i danas je “muška”. Hrvatsko je društvo seksističko, patrijarhalno, ruralno. Zato i izgleda čudno što odjednom imamo val ozbiljnih spisateljica, a kad su ta mjesta zauzimali samo muškarci, to se činilo samorazumljivim.

Rekla nam je to Sibila Petlevski, spisateljica i sveučilišna profesorica, autorica koja je svojim romanima već petnaest godina na hrvatskoj sceni, ovogodišnja dobitnica nagrade T-Portala za roman “Vrijeme laži” teške 100.000 kuna. Bio je to njezin odgovor na naše pitanje: kako komentira činjenicu da je u posljednjih godinu-dvije mnogo spisateljica, raznih dobi i književnog iskustva, objavilo nežanrovske, ozbiljne, a mnoge i odlične, prozne knjige. Muškarci, međutim, kao da su posustali – nećemo se ovaj put baviti pitanjem kako i zašto.

Je li ta suverena ženska književna invazija naprosto koincidencija, epifenomen izdavačkih (ne)prilika, radi li se o poraznoj činjenici da su žene tek sad uspjele postati vidljive, a postojale su, s jednako kvalitetnom književnošću, i prije – ili je u pitanju nastajanje potpuno nove hrvatske književne scene?

Pošli smo od pretpostavke da se 2000-ih “vidjela” samo muška – s izuzetkom Tatjane Gromače – nežanrovska književnost, iz koje je nastao FAK. Tome su doprinijele i neke izvanknjiževne činjenice, npr. Dubravka Ugrešić ili Slavenka Drakulić bile su “isključene” iz hrvatske književnosti. U isto vrijeme ili mrvicu kasnije pojavio se niz autorica uspjelijeg ili manje uspjelog chick lita. Danas je chick lit postao dosadan, zasitili smo ga se, a na sceni su nove knjige: Sibila Petlevski koja kroz roman propituje “zla i opačine 20. stoljeća”, baveći se biografijom velikana psihoanalize Viktora Tauska; prognanička priča Ivane Simić Bodrožić u romanu “Hotel Zagorje”; “rekonstrukcija” obiteljske povijesti Ivane Šojat-Kuči (njen “Unterstadt” dobio je ovogodišnju Nazorovu nagradu); analiza muško-ženskih odnosa Aleksandre Kardum u romanu “Pratim te”; problem “drugačijih” u romanu Olje Savičević Ivančević “Adio, kauboju”; urbano autsajderstvo Maje Hrgović; postratne traume kod Slađane Bukovac; Mani Gotovac romansirala je svoju autobiografiju, Dorta Jagić je iz poezije iskoračila u prozu, Jadranka Pintarić objavila je autobiografske eseje “dobro odgojene djevojke”, a na sceni su i već dobro znane Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Julijana Matanović, Vedrana Rudan, Daša Drndić... i sve one koje su spomenuli naši sugovornici, pisci, kritičari, sveučilišni profesori, od kojih su neki članovi dva velika književna žirija, Jutarnjeg lista i T-Portala.

To nam je olakšalo posao. Naime, morali smo se suočiti s neugodnom istinom da ljudi koji se u Hrvatskoj bave knjigom jako malo čitaju (barem ono što pišu njihovi kolege), pa su dobrodošle opservacije onih kojima je bio radni zadatak uputiti se u aktualnu književnu proizvodnju.

Novi val. Književni kritičar, “tvorac pisaca” Velimir Visković ne misli, usprkos nagradama i dominaciji žena na rang listama (Ivana Simić Bodrožić, Mani Gotovac, Mirjana Krizmanić), da se radi “novom valu”. Taj ženski val, smatra, traje već dulje vrijeme.

“Žene su na čelu rang lista najprodavanijih otkad se te liste vode: Julijana Matanović, Arijana Čulina, Vedrana Rudan, Slavenka Drakulić, Rujana Jeger, Lana Biondić... uz tiražne bljeskove Ante Tomića, Renata Baretića i Igora Mandića. U protekla dva desetljeća ‘Muzej bezuvjetne predaje’ Dubravke Ugrešić ponajbolji je hrvatski roman, premda bez važnijih nagrada.

Hrvatska književna ženska scena iznimno je jaka još od polovice 80-ih, kad se pojavljuje, na tragu sjajne knjige ‘Svila, škare’ Irene Vrkljan, niz izvrsnih, u većoj ili manjoj mjeri feministički osviještenih autorica. Iako su početkom 90-ih glavne predstavnice, Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, proglašene vješticama i istisnute s nacionalne literarne scene, imaju najozbiljniju inozemnu literarnu karijeru od svih naših pisaca.”

U dijagnozi statusa hrvatskih književnica Viskoviću je bliska Sibila Petlevski: “Mogla bih povući paralelu sa svojom knjigom, koja se bavi i činjenicom da su značajne pripadnice psihoanalitičkog kruga i snažne osobnosti, poput Lou Andreas Salome, ostale u sjeni stereotipa: zavodnice, muze, objekt divljenja velikih muških duhova epohe…

I u tom se problemu vidi da je tema moje knjige – trenje između jakih individualnosti i konzervativnog društva koje se prikriva iz tobožnje demokracije…”, kaže Sibila Petlevski čije “Vrijeme laži” uskoro slijede još dva tijela trilogije “Tabu”, u kojima će također propitivati tabue našeg vremena: smrt, samoubojstvo, vjeru, naciju, ženstvo, eros i tanatos… Da bi napisala taj opsežni roman, Sibila je istražila razne aspekte života u Habsburškoj Monarhiji, čiji smo i mi bili fizički i duhovni dio: od ratne strategije u 1. svjetskom ratu do bečkih židovskih salona, i napisala, po tematici, “tipični muški roman”. No, kako kaže, radi se o trilogiji “jakog feminističkog pristupa, pa je tu naprosto riječ o punokrvnoj prozi, a ne stereotipima.”

 “Čitajući domaću književnost, uz neke iznimke, nameće se osjećaj da žene nisu živjele, niti žive, nego u relacijama prema muškarcu. Utoliko je pojava svih tih knjiga bila nužnost”, samosvjesno kaže mlada i afirmirana splitska autorica Olja Savičević Ivančević. “U hrvatskoj književnosti, a i šire, život žena velikim je dijelom neispisan i klišejiziran, tako da nas čeka još puno posla.” Autorice, po njoj, donose i novi senzibilitet, drugačiju tematiku i postupke, manje su podložne književnim modama od muškaraca, pa su njihovi glasovi uglavnom autentični. Nije joj važno što se njena knjiga pojavila upravo sad, u “ženskom valu”, jer “ne mari za kontekst”. “Prošle su knjige našle svoj put, pa vjerujem da će ga naći i ‘Adio, kauboju’, koja je bolja od prethodnih,” kaže Olja.

“Fokus pozornosti premjestio se s ležernijeg žanra, recimo chick lita, na ozbiljniji, koji je uvijek postojao”, kaže splitska spisateljica Aleksandra Kardum, koja je upravo objavila treći roman, “Pratim te”. “Možda je to i rezultat nekakvog socijalnog pulsiranja, u književnosti, modi, politici… gdje se ciklički smjenjuju različiti, oprečni stavovi i preferencije.”

Dodaje da se ne smatra dijelom “ženskog vala”: “To je samo sintagma koja ništa ozbiljnije ne naznačava doli da smo – žene.” Naglašava da je za žensku afirmaciju u književnosti, premda na prvi pogled djeluje “neozbiljno”, mnogo učinio internet: u našem maskulinom društvu, gdje žena snosi glavni teret brige za obitelj, on je komunikaciju i suradnju učinio propusnijom, slobodnijom.

Jadranka Pintarić, književna kritičarka, kaže kako brojnost domaćih autorica možda i nije puka slučajnost, jer, nakladnici su se oslobodili straha tiskanja žena kao “neisplativih” nakon gotovo dva desetljeća muške dominacije; ženskih je uspješnica više no prije, izdavači ulažu u njihov marketing…

“U skladu s općenitim uvjerenjem da danas svatko tko drži do sebe mora imati knjigu, čak i ako nema što svijetu reći, autorice pišu, čak ne samo žensko, nego i općeljudsko iskutvo. Prava književnost ionako je onkraj rodnih podjela, ona je androgina, hermafroditska, travestitska, transseksualna…” Uz posve individualne ženske glasove, primjerice one Sibile Petlevski ili Marine Šur Puhlovski kao romansijerki, Olje Savičević Ivančević kao “suptilne kratkoprugašice” i Vedrane Rudan kao “beskompromisne u ogoljavanju stereotipa i tabua”… u novijoj produkciji vidi nekoliko tematskih grupa: primjerice, fikcionaliziranu ili romantiziranu povijest obitelji (Marina Šur-Puhlovski, Ivana Sajko, Sanja Lovrenčić), aspekte svakodnevice (Dubravka Ugrešić – problem starenja; Maja Hrgović – pokušaj ljubavi; Marija Mihelčić – obiteljski odnosi, droga; Maša Kolanović – odrastanje.) Žene su, za Jadranku Pintarić, u tekstu suptilnije, često dublje i lucidnije od muškaraca. Npr. česta mana u muškoj stvarnosnoj prozi je površnost u opisivanju osjećaja; žene su tu nadmoćne, npr. Tatjana Gromača, Ivana Simić Bodrožić, Marina Šur Puhlovski, Maja Hrgović.