Nije problem u doprinosu žena suvremenoj, trenutačnoj hrvatskoj književnoj produkciji ili modernoj kulturi uopće, jer on je neosporan. Poanta je u vizuri iz koje se on interpretira, a ona je bila i danas je “muška”. Hrvatsko je društvo seksističko, patrijarhalno, ruralno. Zato i izgleda čudno što odjednom imamo val ozbiljnih spisateljica, a kad su ta mjesta zauzimali samo muškarci, to se činilo samorazumljivim.
Rekla nam je to Sibila Petlevski, spisateljica i sveučilišna profesorica, autorica koja je svojim romanima već petnaest godina na hrvatskoj sceni, ovogodišnja dobitnica nagrade T-Portala za roman “Vrijeme laži” teške 100.000 kuna. Bio je to njezin odgovor na naše pitanje: kako komentira činjenicu da je u posljednjih godinu-dvije mnogo spisateljica, raznih dobi i književnog iskustva, objavilo nežanrovske, ozbiljne, a mnoge i odlične, prozne knjige. Muškarci, međutim, kao da su posustali – nećemo se ovaj put baviti pitanjem kako i zašto.
Je li ta suverena ženska književna invazija naprosto koincidencija, epifenomen izdavačkih (ne)prilika, radi li se o poraznoj činjenici da su žene tek sad uspjele postati vidljive, a postojale su, s jednako kvalitetnom književnošću, i prije – ili je u pitanju nastajanje potpuno nove hrvatske književne scene?
Pošli smo od pretpostavke da se 2000-ih “vidjela” samo muška – s izuzetkom Tatjane Gromače – nežanrovska književnost, iz koje je nastao FAK. Tome su doprinijele i neke izvanknjiževne činjenice, npr. Dubravka Ugrešić ili Slavenka Drakulić bile su “isključene” iz hrvatske književnosti. U isto vrijeme ili mrvicu kasnije pojavio se niz autorica uspjelijeg ili manje uspjelog chick lita. Danas je chick lit postao dosadan, zasitili smo ga se, a na sceni su nove knjige: Sibila Petlevski koja kroz roman propituje “zla i opačine 20. stoljeća”, baveći se biografijom velikana psihoanalize Viktora Tauska; prognanička priča Ivane Simić Bodrožić u romanu “Hotel Zagorje”; “rekonstrukcija” obiteljske povijesti Ivane Šojat-Kuči (njen “Unterstadt” dobio je ovogodišnju Nazorovu nagradu); analiza muško-ženskih odnosa Aleksandre Kardum u romanu “Pratim te”; problem “drugačijih” u romanu Olje Savičević Ivančević “Adio, kauboju”; urbano autsajderstvo Maje Hrgović; postratne traume kod Slađane Bukovac; Mani Gotovac romansirala je svoju autobiografiju, Dorta Jagić je iz poezije iskoračila u prozu, Jadranka Pintarić objavila je autobiografske eseje “dobro odgojene djevojke”, a na sceni su i već dobro znane Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Julijana Matanović, Vedrana Rudan, Daša Drndić... i sve one koje su spomenuli naši sugovornici, pisci, kritičari, sveučilišni profesori, od kojih su neki članovi dva velika književna žirija, Jutarnjeg lista i T-Portala.
To nam je olakšalo posao. Naime, morali smo se suočiti s neugodnom istinom da ljudi koji se u Hrvatskoj bave knjigom jako malo čitaju (barem ono što pišu njihovi kolege), pa su dobrodošle opservacije onih kojima je bio radni zadatak uputiti se u aktualnu književnu proizvodnju.
Novi val. Književni kritičar, “tvorac pisaca” Velimir Visković ne misli, usprkos nagradama i dominaciji žena na rang listama (Ivana Simić Bodrožić, Mani Gotovac, Mirjana Krizmanić), da se radi “novom valu”. Taj ženski val, smatra, traje već dulje vrijeme.
“Žene su na čelu rang lista najprodavanijih otkad se te liste vode: Julijana Matanović, Arijana Čulina, Vedrana Rudan, Slavenka Drakulić, Rujana Jeger, Lana Biondić... uz tiražne bljeskove Ante Tomića, Renata Baretića i Igora Mandića. U protekla dva desetljeća ‘Muzej bezuvjetne predaje’ Dubravke Ugrešić ponajbolji je hrvatski roman, premda bez važnijih nagrada.
Hrvatska književna ženska scena iznimno je jaka još od polovice 80-ih, kad se pojavljuje, na tragu sjajne knjige ‘Svila, škare’ Irene Vrkljan, niz izvrsnih, u većoj ili manjoj mjeri feministički osviještenih autorica. Iako su početkom 90-ih glavne predstavnice, Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, proglašene vješticama i istisnute s nacionalne literarne scene, imaju najozbiljniju inozemnu literarnu karijeru od svih naših pisaca.”
U dijagnozi statusa hrvatskih književnica Viskoviću je bliska Sibila Petlevski: “Mogla bih povući paralelu sa svojom knjigom, koja se bavi i činjenicom da su značajne pripadnice psihoanalitičkog kruga i snažne osobnosti, poput Lou Andreas Salome, ostale u sjeni stereotipa: zavodnice, muze, objekt divljenja velikih muških duhova epohe…
I u tom se problemu vidi da je tema moje knjige – trenje između jakih individualnosti i konzervativnog društva koje se prikriva iz tobožnje demokracije…”, kaže Sibila Petlevski čije “Vrijeme laži” uskoro slijede još dva tijela trilogije “Tabu”, u kojima će također propitivati tabue našeg vremena: smrt, samoubojstvo, vjeru, naciju, ženstvo, eros i tanatos… Da bi napisala taj opsežni roman, Sibila je istražila razne aspekte života u Habsburškoj Monarhiji, čiji smo i mi bili fizički i duhovni dio: od ratne strategije u 1. svjetskom ratu do bečkih židovskih salona, i napisala, po tematici, “tipični muški roman”. No, kako kaže, radi se o trilogiji “jakog feminističkog pristupa, pa je tu naprosto riječ o punokrvnoj prozi, a ne stereotipima.”
“Čitajući domaću književnost, uz neke iznimke, nameće se osjećaj da žene nisu živjele, niti žive, nego u relacijama prema muškarcu. Utoliko je pojava svih tih knjiga bila nužnost”, samosvjesno kaže mlada i afirmirana splitska autorica Olja Savičević Ivančević. “U hrvatskoj književnosti, a i šire, život žena velikim je dijelom neispisan i klišejiziran, tako da nas čeka još puno posla.” Autorice, po njoj, donose i novi senzibilitet, drugačiju tematiku i postupke, manje su podložne književnim modama od muškaraca, pa su njihovi glasovi uglavnom autentični. Nije joj važno što se njena knjiga pojavila upravo sad, u “ženskom valu”, jer “ne mari za kontekst”. “Prošle su knjige našle svoj put, pa vjerujem da će ga naći i ‘Adio, kauboju’, koja je bolja od prethodnih,” kaže Olja.
“Fokus pozornosti premjestio se s ležernijeg žanra, recimo chick lita, na ozbiljniji, koji je uvijek postojao”, kaže splitska spisateljica Aleksandra Kardum, koja je upravo objavila treći roman, “Pratim te”. “Možda je to i rezultat nekakvog socijalnog pulsiranja, u književnosti, modi, politici… gdje se ciklički smjenjuju različiti, oprečni stavovi i preferencije.”
Dodaje da se ne smatra dijelom “ženskog vala”: “To je samo sintagma koja ništa ozbiljnije ne naznačava doli da smo – žene.” Naglašava da je za žensku afirmaciju u književnosti, premda na prvi pogled djeluje “neozbiljno”, mnogo učinio internet: u našem maskulinom društvu, gdje žena snosi glavni teret brige za obitelj, on je komunikaciju i suradnju učinio propusnijom, slobodnijom.
Jadranka Pintarić, književna kritičarka, kaže kako brojnost domaćih autorica možda i nije puka slučajnost, jer, nakladnici su se oslobodili straha tiskanja žena kao “neisplativih” nakon gotovo dva desetljeća muške dominacije; ženskih je uspješnica više no prije, izdavači ulažu u njihov marketing…
“U skladu s općenitim uvjerenjem da danas svatko tko drži do sebe mora imati knjigu, čak i ako nema što svijetu reći, autorice pišu, čak ne samo žensko, nego i općeljudsko iskutvo. Prava književnost ionako je onkraj rodnih podjela, ona je androgina, hermafroditska, travestitska, transseksualna…” Uz posve individualne ženske glasove, primjerice one Sibile Petlevski ili Marine Šur Puhlovski kao romansijerki, Olje Savičević Ivančević kao “suptilne kratkoprugašice” i Vedrane Rudan kao “beskompromisne u ogoljavanju stereotipa i tabua”… u novijoj produkciji vidi nekoliko tematskih grupa: primjerice, fikcionaliziranu ili romantiziranu povijest obitelji (Marina Šur-Puhlovski, Ivana Sajko, Sanja Lovrenčić), aspekte svakodnevice (Dubravka Ugrešić – problem starenja; Maja Hrgović – pokušaj ljubavi; Marija Mihelčić – obiteljski odnosi, droga; Maša Kolanović – odrastanje.) Žene su, za Jadranku Pintarić, u tekstu suptilnije, često dublje i lucidnije od muškaraca. Npr. česta mana u muškoj stvarnosnoj prozi je površnost u opisivanju osjećaja; žene su tu nadmoćne, npr. Tatjana Gromača, Ivana Simić Bodrožić, Marina Šur Puhlovski, Maja Hrgović.
“Možda sam subjektivna, ali meni su žene i puno zanimljivije od birtijskih viceva, ispijanja pive i propitivanja vlastitog penisa, čime se muškarci jako rado bave”, kaže Jadranka Pintarić.
U prozi se nedavno okušala i pjesnikinja Dorta Jagić, a za Globus je priznala kako svoje kratke poetske proze piše i duže nego poeziju, no nikad joj nije palo na pamet da ih objavi.
“Valjda sam se smatrala pjesnikinjom koja u slobodno vrijeme umjesto štrikanja piše prozu. Kad razmislim o svom mjestu na današnjoj književnoj sceni, koja je slična današnjem životu, brza, provokativna, frajerska, onda on možda i nije zahvalan. Da posudim alkoholnu metaforu kolege s promocije moje knjige: treba me pijuckati kao konjak, ne strusiti kao pivo. Nadam se da ću se u ženski prozni val uklopiti ne samo spolom. Mnoge novije knjige mojih kolegica iznimno su samosvojna, jaka štiva…”, priznaje Dorta, po zanimanju redateljica, koja kazalištu pripada od malih nogu, no priznaje da je tu kao spisateljica najslabija.
“Moje srce bi, ali scena ne bi”, kaže Dorta. Poštovani čitatelji, kad ste nešto ovakvo pročitali kod muškaraca?
“Dobra književnost svakako je bratstvo i sestrinstvo. Knjigama dobrih spisateljica se radujem, a za loše se nadam da će naći utjehu u spolu”, rekao nam je, na tragu uvjerenja da nema muške i ženske nego samo dobre i loše književnosti, Miljenko Jergović.
“Danas, 2010. u Hrvatskoj spolno ili rodno određivanje književnoga teksta važno je, obično, u dva slučaja. Prvi: loši pisci postaju malo bolji, jer loši čitatelji ne prepoznaju ništa u njihovome tekstu osim spola. Drugi: dobri pisci bivaju puno lošiji, jer loši čitatelji ne prepoznaju ništa u njihovu tekstu osim spola. Ivana Simić Bodrožić, primjerice, ili Maša Kolanović, Slavenka Drakulić, Anka Žagar, Sonja Manojlović, Dorta Jagić, Jasna Melvinger, Tatjana Gromača, Julijana Matanović – nabrajam samo one spisateljice koje smatram dobrim, bez obzira na to što se o kojoj misli po septičkim jamama blogosfere, po fakultetskim kabinetima ili na lokalnom krugovalu – pa nastavljam, Sibila Petlevski, Slađana Bukovac, Andriana Škunca, Gordana Benić, Nina Mitrović i još pokoja ozbiljna spisateljica, sve one imaju neusporedivo više veze s ama baš svakim dobrim piscem suprotnoga, ili neprijateljskog spola, nego s bilo kojom lošom spisateljicom, taman da im je i rođena sestra. Eto, to je sva priča o ženskom pismu danas”, kaže Jergović.
“Ne osjećam se ugroženim ni od jednog autora, pa ni od žena”, odgovara Ante Tomić na pitanje je li mu ženska invazija možda prijetnja. “Ugroženima se obično osjećaju netalentirani luzeri… Ako možemo govoriti o trendu chick lita, drago mi je da je prošao, ako jest. Bio mi je grozan. Kad žene pišu o cipelama i torbicama, to je kao kad je Kerum na svojoj jahti, razdrljen, s bocom šampanjca u ruci… ‘Sex i grad’ i sve što je derivirala ta užasna serija, iskreno prezirem, u isto vrijeme to je zastrašujuće: pozdravljam činjenicu da ima žena koje to ne uzbuđuje.”
U gužvi koju su dobrom književnošću stvorile spisateljice ušla je svojom osmom knjigom i 39-godišnja Osječanka Ivana Šojat-Kuči koja za svoj “Unterstadt”, sagu o četiri generacije jakih žena i o građanskom Osijeku, kaže: “Da sam sa svojim romanom izašla dvije godine ranije, možda bi on prošao totalno nezamijećen!”
Ivana Šojat-Kuči, misli, naime, da se sve poklopilo! “I na svjetskoj razini imamo fenomen žena koje počinju pisati o tabu-temama. I one privlače publiku jer su to neke vrste ispovijesti. Konačno govorimo o onome o čemu se nije govorilo, pišemo o temama koje nas se tiču. Žena nužno drukčije percipira svijet. Vidi detalje koji muškarcima izmiču. I tako upravo žene unose u našu književnost novi senzibilitet – otvaraju rane o kojima muškarci ne govore jer ih se stide. Ili ih, jednostavno, ne zamjećuju.“
Upravo na primjeru dviju sjajnih književnica, Maje Hrgović i Ivane Simić Bodrožić, koje su ove godine istovremeno debitirale sa svojim proznim djelima, pokazuje se koliko je i u ženskoj književnosti važno imati temu od nacionalnog značaja, a da bi se dobila ona medijska bitka. Naime, novinarka Maja Hrgović napisala je odličnu zbirku priča “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo”, ali o društvenim marginalcima, pa je uz ostale i ta njezina zbirka ostala na margini romana o vukovarskim prognanicima, “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić.
“Žene trenutačno u hrvatskoj književnosti nisu zanimljive zato što unose spektakularne inovacije u obradi tema niti ruše granice, nego zato što su se naši muški pisci slili u jedno korito koje je dosadno, predvidljivo i plitko!”, kaže nam Maja Hrgović koja je čak i prestala čitati muške pisce. “Studirala sam književnost i 90 posto literature su činili muški klasici, pa me taj njihov mačizam prestao zanimati. Zašto? Zbog fasciniranosti nasiljem, zbog tretmana žena iz kojeg se zrcali tvrdi hrvatski patrijarhat, zbog ženskih likova koji su šablonizirano podijeljeni na majke, vrlo erotizirane ljubavnice i dosadne supruge. A, kada bi postojale statistike, kladila bih se da većina čitatelja ili kupaca moje knjige čine žene.”
Za razliku od Maje Hrgović, Ivanu Simić Bodrožić pouzdano čitaju i muškarci, pogotovo muški pisci s kojima smo razgovarali. Naime, većina ih čita vrlo malo, no upravo im je njezin roman “Hotel Zagorje” jedina potvrda da prate što pišu njihove kolegice. Ivana Simić Bodrožić, pak, primjećuje: “Vrlo mi je zanimljivo kada govorimo o ženskoj književnosti, pa samim time i o ženskim temama, da mi zapravo imamo tri važna romana o ratu koji su napisale upravo žene. Moj je meni važan, ali tu su i Alenka Mirković s ‘Glasom protiv topova’ i Maša Kolanović sa ‘Sloboštinom Barbie’.
To su jako kvalitetni i bitni romani koji zadiru u različite razine društva 90-ih na vrlo specifičan način koji uopće nije isključivo ženski nego sveobuhvatan. Nema, naime, razlike između muškog i ženskog pisanja, postoji samo univerzalna sposobnost nečijeg uma da uvidi situacije u kojem se kao pojedinac ili kao društvo nalazimo.” Ivana Simić Bodrožić misli da je fenomenu žena pisaca doprinijelo to što se i u našem društvu mijenja status žena. “Ne mislim da je situacija idealna, ali nakon dugo vremena žene se počinje ozbiljnije shvaćati u svemu, pa tako i u pisanju. No, naše društvo i dalje ima običaj svrstavati žensko pisanje u žensku književnost, a da to nema nikakvu pozitivnu konotaciju”, zaključuje.
Pisac Vlado Bulić, koji se privremeno povukao s književne scene jer piše scenarije za tv-serije, užasava se podjele na žensku i mušku književnost jer ga, priznaje, zanima samo kvaliteta. Njegov je dojam stoga isključivo opće naravi. “Najiskrenije, čini mi se da muški pisci stalno pokušavaju napisati K-knjigu u kojoj će zahvatiti stotinu životnih tema, povijest od stoljeća sedmog i smjestiti se u književno-povijesni kontekst ovog vremena. A žene love svakodnevni život koji čitatelje zanima. Na terenu, u našem su društvu žene još uvijek podcijenjene i potlačene! Pa zato one danas i moraju ući u priču s mnogo više muda i moraju se puno više dokazivati nego tipovi.
Uostalom, tipu je u našem društvu sve dopušteno, pa je žena koja piše o tome kako se napila i skinula grudnjak mnogo provokativnija nego frajer koji piše o tome da se napio i izvadio kurac! Kod njega se to podrazumijeva. Da skratim, svaka čast ženama! Zaslužile su svaki uspjeh!“, kaže Vlado Bulić. Ni Renato Baretić se, kaže, ne osjeća ugroženim golemim uspjesima žena književnica. “Odličnu prodaju ženskih naslova objašnjavam time da žene i inače rade više nego muškarci, pa tako i više čitaju. No, mislim da je to u nas socijalni fenomen jer se i u društvu, a ne samo u literaturi, tek posljednjih godina počelo uvažavati žene i njihov rad!“
Književni urednik Kruno Lokotar i osobno je sudjelovao u stvaranju fenomena žena pisaca u nas time što je objavio njegov ključni roman – prvijenac Vedrane Rudan “Uho, grlo, nož”. Ovih su dana izašle nove knjige njegovih autorica: Olja Savičević Ivančević “Adio kauboju” i Nada Gašić “Voda, paučina”. Lokotar, međutim, ne vidi razloga da se o spisateljicama u 21. st. govori kao o ekscesu, dapače. “Tzv. žensko pismo, što je loša domaća radna terminološka kategorija koja se uglavnom pogrešno odnosi na sve što bilo koja žena napiše, davno je steklo punopravnost. Ali danas je lakše biti žena na sceni.
Tri su razloga: pozitivna diskriminacija zbog povijesne zanemarenosti žena, ali sve mi se čini da muškarce danas više treba spašavati od patrijarhata, pa tako automatski spašavati i žene. Te ideje valja podržati ma gdje bile, ali ne i lošu spisateljicu. Zatim, puno je ženskih magazina koji su načelno zatvoreni za muškarce, a autorice se ovdje lako mogu usidriti i kolumnizirati, ili pak predstaviti. Muškarac je medijima uglavnom zanimljiv samo kao pisac, ne kao i sve ono ostalo što čovjeka čini osobom. Dakle, autoricama je otvoreniji medijski prostor. Treća važna stvar je ta da su žene čitateljska većina i da ih dobar dio rado čita baš spisateljice”, kaže Lokotar.
Najupućenija u recentne književne naslove zasigurno je Andrea Zlatar koja je već godinama članica žirija za bitne književne nagrade, a i na Filozofskom fakultetu gdje je redoviti profesor istražuje suvremenu hrvatsku književnost u europskom kontekstu. “Nemam nikakvih pouzdanih podataka da su spisateljice danas u Hrvatskoj čitateljima i kritičkoj javnosti ‘mnogo zanimljivije’ od svojih muških kolega, pogotovo zato što je kategorija ‘zanimljivosti’ proizvedena medijski i nije ju jednostavno povezati s kriterijima literarne analize koja bi temeljila tu medijsku pažnju. Činjenica jest da je u posljednjih godinu dana objavljen veći broj knjiga – prvenstveno romana i zbirki priča – koje potpisuju autorice, i da su mnoge od tih knjiga tzv. literarni prvijenci i ‘uspješnice’, što samo po sebi mijenja postojeću domaću literarnu scenu. Prateći svjetsku produkciju, mogu samo reći: napokon, jer se na međunarodnoj sceni od sredine 70-ih spisateljice ne smatraju nikakvom ‘endemskom’ pojavom, jednokratnim slučajem, već kontinuitetom kvalitetne literarne proizvodnje”, kaže Andrea Zlatar.
Na pitanje “Zašto sada?” ima više mogućih odgovora. “Prvo, povijest književnosti: ne moramo više na prste jedne ruke nabrajati prve književnice – Dragojla Jarnević, Ivana Brlić Mažuranić, Marija Jurić Zagorka – kao primjere tužnih sudbina neprepoznatih umjetnica. Drugo, generacija koja se veže uz kontekst feminističkih literarnih proboja – Sunčana Škrinjarić, Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Daša Drndić – itekako je otvorila prostor ne samo prepoznavanju književnosti koje potpisuju žene nego akumulaciji socijalne hrabrosti koja je potrebna za pisanje, odnosno za objavljivanje.
Jer u socijalnom prostoru rodna se ravnopravnost očituje puno vidljivije nego unutar samoga literarnog polja. Kratkotrajni fenomen chick lita otvorio je posljednjih desetak godina i potreban medijski prostor. Ljubomora? Osjećaj konkurencije? Zauzimanje prostora koji je pripadao ‘muškoj književnosti’? Iako živimo u prilično patrijarhalnoj sredini, ne mislim da se pisci osjećaju ‘ugroženima’. I ne mislim da je sad potrebno potezati argument kako je ‘fakovska generacija’ bila uglavnom muška, a sad su ‘neke druge cure u igri’. Jedino što svi imamo puno posla: treba čitati. Akumulacija spisateljica u ovom trenutku nije fenomen sa žanrovskim predznakom, jer se njihovi tekstovi iznimno razlikuju prema osobnim autorskim poetikama. One ni generacijski ni literarno nemaju zajednički nazivnik. Feministička analiza koja se prvenstveno bavi rodnim karakterom teksta i njegove socijalne recepcije sigurno bi nas dovela do boljih opisa fenomena ‘ženske književnosti danas’ i jasnijih zaključaka.”
VELIMIR VISKOVIĆ
FAK JE BIO OPTEREĆEN MIZOGINIJOM
“Što se tiče FAK-a, od samog sam početka prigovarao da je pretjerano opterećen mizoginijom”, kaže književni kritičar Velimir Visković. ”Znam da će Boro Radaković na to reći kako to nije točno i kako je on feminist, ali činjenice govore drukčije: na njihovim čitalačkim seansama žene su bile iznimno rijetke, na 20-ak muškaraca dolazila je jedna žena. Bilo je dovoljno razloga da u samu selektorsku ekipu bude pozvana Jagna Pogačnik kao nesumnjivo najutjecajnija kritičarka mlađeg naraštaja, a nisu je pozvali. Fakovci tako ostaju obilježeni kao izrazito muška klapa. Spisateljice nisu mazili ni književni žiriji; u cijelom proteklom desetljeću ni jednom nagradu Jutarnjeg lista nije osvojila žena. Zapostavljala ih je i kritika, jedino ih je podržavala publika...”
BORIVOJ RADAKOVIĆ
chick lit je bio ženska dominacija
“Činjenica da su na FAK-u nastupali i čitali samo muškarci bila je proizvod tadašnje književne proizvodnje i situacije”, kaže Borivoj Radaković. “Tadašnja žanrovska literatura, chick lit, nije nas zanimala, a druge ženske književnosti zapravo nije bilo. Vedrana Rudan, točno, nije chick lit spisateljica, ali to je također književnost parola: ne chicklitovskih, nego političko-ideoloških. Period chick lita bilo je doba ženske dominacije – da su muškarci pisali chick lit, urednici bi ih odbijali! To što danas žene objavljaju knjige kojima je polazište literatura, mogu samo pozdraviti. Povijest čovječanstva bila je nepravedna, ali možda je ovo trenutak ženskog oslobođenja. Osobno, uvijek sam bio protiv patrijarhata, a od žena se nikad nisam osjećao ugroženim, uvijek smo bili u suradnji!”
DRAGO GLAMUZINA, Profil
Objavili smo duplo više žena
Najbolje je da pogledamo činjenice, a one su sljedeće. Profil je u prvih šest mjeseci ove godine objavio tri “muške” prozne knjige i pet “ženskih”. Riječ je o prozama Maje Hrgović, Ivane Simić Bodrožić, Aleksandre Kardum, Sanje Bilić i Marine Vujčić, a možemo im pribrojiti i autobiografski roman Mani Gotovac – dvostruko više “ženskih” knjiga. Otkad sam glavni urednik u Profilu, takvog nečeg nije bilo. Obično bismo u godinu dana objavili jednu do dvije autorice i desetak autora. Kad smo “radili” izdavački plan za ovu godinu, nismo ciljano birali autorice, nego smo birali između ponuđenih rukopisa. Znači, ili je riječ o iznimnoj godini, ili o trendu. Ako je riječ o trendu, onda je to pitanje za sociologe književnosti. Ovako, na prvu loptu, pada mi na pamet jedan mogući odgovor – svjetska popularnost chick lita nije samo potaknula razne zvijezde i zvjezdice da objave biografije, nego i autorice s ozbiljnim književnim pretenzijama da se lakše upuste u avanturu pisanja.
Svi pišu i sve se objavljuje, pa zašto se ne bi usudile i one. Chick lit je demistificirao pisanje, snizio očekivanja i olakšao dolazak do prve knjige, pa je, paradoksalno, uza sve ostalo, dobro i loše, otvorio ili olakšao put i autoricama koje iscrtavaju novu kartu suvremene hrvatske književnosti. A mnoge od onih koje su ove godine objavile svoje knjige, ne samo u Profilu, to doista čine.
SEID SERDAREVIĆ, Fraktura
Žene šalju bolje rukopise
Književni urednik i nakladnik Seid Serdarević, čija “Fraktura” potpisuje i knjige Ivane Šojat Kuči te Sibile Petlevski, napominje da se kao urednik nikad ne rukovodi komercijalnim aspektima te ga mnogo više od spola zanima kvaliteta rukopisa. “U posljednjih godinu dana žene daju više dobrih rukopisa, pa u našem izdavačkom programu prevladavaju autorice. Njhovi su rukopisi, jednostavno, zanimljiviji, kvalitetniji, bolji! Možda muški autori u književnosti ne vide izvor zarade, pa se bave drugim stvarima“, kaže Serdarević. Uspjeh ženske književnosti u nas smatra medijskim, a ne književnim fenomenom s obzirom da smo, nastavlja, uvijek imali odlične književnice poput Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, no one su u muškom svijetu smatrane ekscesom i iznimkom. “Ovo što se događa posljednje dvije-tri godine samo pokazuje da je i šira javnost senzibiliziranija i lakše prihvaća odlične romane koje pišu žene. Ljudi ih i više kupuju. Meni je posebno drago da se to počelo potvrđivati i u književnim nagradama. Naime, dosad su žene bile često u užim izborima, ali nisu nagrađivane, a sad se i to promijenilo što pokazuje da su i žiriji, u kojima uvijek prevladavaju muškarci, senzibiliziraniji za teme kojima se bave žene. Prema svjetskim podacima, ženska publika čini 70 do 80% ukupnih kupaca knjiga, pa je logično da su spisateljice sve prodavanije.“