Upravo ovih dana u hrvatskom su se prijevodu prvi put pojavile tri knjige klasika SF žanra: “Kolijevka za macu” Kurta Vonneguta, “Potopljeni svijet” Jamesa Ballarda te “Svemirski trgovci” dvojca Pohl i Kornbluth (Novi liber-EPH). Šećer u svemu tome je – uredio ih je i preporučio Milivoj Solar, kojemu je u Nakladi Ljevak krajem prošle godine izišla knjiga eseja “Nakon smrt Sancha Panze”. Nastavak je to njegovih eseja o postmodernizmu u književnosti, naslonjen na znani esej “Smrt Sancha Panze”, kojim se prije 30 godina upustio u detaljnu dijagnozu smrti velikog romana. Stoga smo tog omiljenog profesora – usprkos “teškim” predavanjima – do odlaska u mirovinu na Odsjeku komparativne književnosti FF-a u Zagrebu, posljednjeg ministra kulture u socijalizmu, reformatora studija komparativne književnosti, autora desetaka knjiga iz teorije i filozofije književnosti, upitali nešto o sve većoj komercijalizaciji književnosti danas i njenom pretvaranju u zabavu, o tome koliko su zapravo važne dobitnice Nobelove nagrade te kako je kao desetogodišnjak čitao Schopenhauera, malo nakon što je s prozora roditeljske kuće u Koprivnici gledao kako ustaše vješaju njegove sugrađane…
Upravo su izišla tri SF romana, klasika žanra, koje ste vi uredili. Otkud vi u SF-u?
- Ne znam kad sam počeo, ali najviše sam takvih knjiga čitao kad sam se 1971. jako razbolio, između operacija bio sam fizički loše, nisam mogao čitati ništa iz struke, pa sam čitao krimiće i science fiction. Pokojni kolega s Odsjeka komparativne književnosti Ante Peterlić nabavljao mi ih je i donosio, tad sam uopće stekao iskustvo o tome što je to.
Što vam je bilo bolje?
- Krimići. Nekako su bili čišći. Posebno sam volio Agatu Christie, gdje imate jedan fini zaplet, zagonetku, rješenje, s blagom dozom ironije, to je meni tad bilo super.... I danas čitam krimiće. Nemam puno vremena, ali kad stignem. Primijetio sam da su žene zavladale krimićima, Patricia Cornwell, Donna Leon, Patricia Highsmith, i dobri su... Što se tiče SF-a, on je postao poseban tip književnosti i dugo ga je ometalo što je bio sasvim posebna institucija, ima svoje poklonike, relativno malo čitatelja, ali vjernih, svoja udruženja, svoje nagrade...
Ponekad nam se može učiniti da se u SF-u neka djela bave problematkom koju druge vrste književnosti ne vide.
- Da. Možda je ona i lošije obrađena, ali je pogođena. Doduše, često se pojavi problem da su u pitanju projekcije iz sadašnjosti – ako gledate Zvjezdane staze, ili Avatara, sve je to problematika koja je “već bila”: Aladinove svjetiljke, dolasci u nepoznate zemlje, ugrožena sudbina svijeta, ali on i ona se na kraju nađu, pa ljubav sve rješava... Najbolja su ona djela žanra koja ga donekle nadilaze, a mislim da se u ova tri romana to događa. Radi se o problemima danas važnima i zanimljivima, od globalnog zatopljenja kod Ballarda, čiji se roman drži jednim od postmodernističkih djela SF-a, znanosti i tehnike koji postaju sluge politike, kod Vonneguta, do reklamokracije, kod Pohla i Kornblutha. U tom romanu proizvodnju je zamijenila potrošnja, potrošnja se isključivo zbiva kroz reklamu, u konzekvencama, ono što je nekad bilo književnost u ovom SF-u je postala reklama – a to je već jako blisko današnjoj situaciji.
Što danas vjerojatno nema veze samo s čitateljima, nego i s piscima…
- Da. Ni pisci gotovo da ne očekuju ništa drugo nego da im knjiga postane hit, još do nedavno je bilo drukčije. Danas se traže iznenađenja koja će postati zanimljiva čitatelju, pa čak i po negativnoj liniji, najbolja reklama je ponekad krajnje negativna kritika... A u cjelini gledano, to nema dobre posljedice. Ne znam hoće li postmodernizam, u kojem su svi počeli pisati, jer pisanje i objavljivanje je široko dostupno, izroditi nešto novo, ali zasad prepoznajemo samo smrt ukusa. Dobar ukus se odnosio samo na mali broj stvari, za mnoge se tvrdilo da ne valjaju. Ukus je danas zamijenila moda i reklama.
Svime se time bavite u novoj knjizi. Zašto se nakon 30 godina vraćate Sanchu Panzi, liku koji je tad “nosio” jednu vašu teoriju romana?
- Na sličnom principu, književnih likova kao metafora, recimo u djelu “Gospodar Petersburga”, Coetzee je dobio ni manje ni više nego Nobelovu nagradu. Iz metafore Sancha Panze izveo sam cijelu teoriju romana. Kasnije sam se dobrim dijelom posvetio pisanju priručnika za studente, smatrao sam da sam to kao profesor dužan. Kako se osamdesetih u nas počelo jako puno pisati o postmoderni, sve sam to spremao u jednu kutiju, i kad sam se riješio mjesta ministra kulture, pomalo sam počeo izvlačiti spremljeno… Vidio sam da se sve to može dobro povezati s mojim Sanchom: ako je postojao veliki roman i njegov kraj, što se događa poslije kraja, poslije smrti Sancha Panze? Dolaze Borges, Calvino i Beckett. Kraj priče. Smrt Sancha Panze je smrt velikog romana, a Borges, Calvino i Beckett su tri tipa njegove destrukcije.
Je li se u zadnjih 20 godina pojavio pisac koji bi zaslužio da se njime bavite, kao Borgesom, Mannom, Dostojevskim, Kafkom...
- Bilo bi smiješno reći da nema dobrih pisaca nakon Borgesa ili Kafke. Recimo, Julian Barnes i njegova “Povijest svijeta u 10 i pol poglavlja”: ja mislim da je to sjajno napisano i meni se sviđa, međutim to ostaje na razini Calvina i Borgesa. Hoću reći, počeci te postmoderne revolucije su kod Calvina i Borgesa, i još dva-tri autora. Kad pročitam, recimo, “Pijanisticu”, to je Kafka!
Po čemu je Elfride Jelinek – Kafka?
- Postoji osnovni ton u kojem se književnost kreće. Taj osnovni ton u modernoj su književnosti dali Proust, Kafka i Joyce, tri osnovne varijante pisanja koje ćete prepoznati i danas. Proust – ekskluzivni stil koji nosi sve ostalo. Jelinek je Kafka po dojmu neobičnog, zastrašujućeg koje se prima kao obično, a može se odnositi ili na seks, birokraciju... ali temeljni dojam koji se davno nazvao “otuđenjem” je tu. I to kod Jelinek nije loše, nije trivijalno, ali to je to. I treće, imate Joycea koji ide na široko poznavanje svega i svačega, uz određeni ironijski odmak.
Jeste li čitali ovogodišnju nobelovku Hertu Müller?
- Mislim da je ona osrednji pisac, probao sam čitati, ali sam ostavio. Ona šalje korektne ideološke poruke, zavijene u dobar stil, ali ne više od toga. Ona ima ovo što SF nema, dorađenost, lijepo oblikovanje... No, ima isti problem koji ima i dobar dio običnog SF-a – njena analiza sadašnje situacije ne govori mnogo o budućnosti. Govori o ideološkim stereotipima, sa svim ćemo se time složiti, ali iz toga puno nismo naučili. Možete je čitati sa zadovoljestvom, jer ona zna pisati, ali prodor koji ja očekujem, ili koji je književnost svojevremeno obavljala, da vas je upozoravala na neke stvari na koje nije mogla upozoriti niti filozofija, niti religija, niti ideologija, toga više nema.
Kad smo već kod žena nobelovki – Doris Lessing, dobitnica 2007?
- Nisam čitao, ne mogu sve stići. Jer u širini postojeće ponude nemam za sve vremena. Ali to je opći problem. Svi se s tim muče, jedino što ja, kad vidim da nešto nije na nivou, prestanem čitati. Pogledajte samo u Hrvatskoj, koliko knjiga iziđe...!
Cijeli se život bavite knjigama, književnošću; kakvi su bili vaši čitateljski počeci, u rodnoj Koprivnici?
- Moj otac je prije 2. svjetskog rata bio trgovac, imao je dućan željeznom robom. Da nije bilo rata, obogatio bi se, ali u ratu je važno bilo samo oružje, on nije imao što prodavati. Rat smo preživjeli zahvaljujući tome što je mijenjao plugove za brašno. Kraj rata dočekao je s praznim dućanom. Sjećam se te slike. Došao sam k njemu, dućan je bio dosta velik, na policama nije bilo ničega, baš ničega. Poslije rata bio je dovoljno pamtan da ne čeka nacionalizaciju, nego je tako prazan dućan prodao državi, a on ostao poslovođa. Otac mi je pričao priče. Ja sam ih neprestano tražio, kad mu je postalo teško izmišljati, čitao mi je Karla Maya. Kad sam naučio čitati, sam sam ga čitao. U Koprivnici je bila knjižara i tiskara Vinka Vošickog, gdje sam kupovao knjige. U mladosti nisam šljivio autoritete, pa kad sam kao predsjednik literarne sekcije trebao otići kod nekog pisca, izabrao sam Krležu. U Akademiji sam ušao u njegovu sobu bez prethodnog dogovora, a on je pitao: Jel’ ti poznaš, mali, Vošickog? Vošicki je imao autorska prava ne samo za Karla Maya nego i neke druge stvari. U nacionalizaciji su mu sve uzeli. Kako nije bilo papira za zamatanje čavala, nije bilo vrećica, papira, moj otac je kupio već otiskane arke knjiga i u njih zamatao robu.
U koga je zamatao čavle?
- U sve. A meni su se otvarale silne mogućnosti. Moj prvi susret s filozofijom bio je preko otisnutih araka Schopenhauera, iz “Svijeta kao volje i predodžbe” koje sam čitao s desetak godina i doživio epifaniju. Ništa nisam razumio, ali, tu je bilo nečega. Ja sam volio čitati, bio malo i "navudren", a imao sam vremena. Imao sam sjajnu memoriju, nemam više, nažalost. Opća situacija bila je sasvim drukčija nego danas... Nije bilo televizije, kina... Brzo sam došao, negdje u 6. razredu, do Dostojevskog i Manna. Karl May, Zane Grey, prvi SF-ovi su mi dosadili…
Sjećate li se rata?
- Kako ne. Živjeli smo na trgu. Vidio sam kroz prozor svašta. Gledao sam kako su Nijemci prolazili 1941., išli su na Istočni front. I gledao sam kad su se vraćali... Vidio sam, kad je došla Bobanova Crna legija, pa su povješali na kandelabre ljude. Jedna žena visjela je pred mojim prozorom. U početku rata silno sam se bojao, kasnije više ne, navikli smo se. Vidio sam kako je Boban ubio svog vojnika u povlačenju…
Sad ste savjetnik za pripremu državne mature. Koja su vaša zapažanja? Slabo znanje, opširni programi?
- Slabim znanjem još se nisam stigao pozabaviti, ali programi su sigurno preopsežni. Svojevremeno sam predlagao lektiru “u 40 knjiga”, svake godine 10. Naravno da nije prihvaćeno. Smatram da bi učenici trebali znati što npr. Marulić znači, tematiku djela, i čitati eventualno neki kratki pasus starijih pisaca. Jer oni to uopće ne razumiju! A umjesto toga da čitaju nešto novije, njima bliže, sam sam izabrao neka poglavlja, iz Gogolja i Dostojevskog…
Mislila sam da ćete reći Harryja Pottera…
- A to ipak ne… Ali smanjenje broja djela, ukidanje besmislenog čitanja starih hrvatskih pisaca svakako. Mislim da ljudi u državnoj maturi to dobro razumiju.