Mislili ste da kupnjom starog klavira možete ponovo izmisliti svoju biografiju? Htjeli ste pričom o baki, kojoj je 1913. godine – dok su tuđe babe molile za singericu, a Ignjat Glembaj slavio jubilej banke – ravno iz Beča stigao njezin prvi klavir, započeti svoj novi život? I time još impresionirati? Nema šanse!
Premda ima onih koji još vjeruju da klavir predstavlja dokaz o obiteljskoj pripadnosti građanskoj klasi – pogotovo ako je star više od 100 godina a njegovu izradu potpisuje neki od brojnih bečkih majstora – oglasi u kojima se takvi klaviri prodaju, gotovo pa potpuno bezuspješno, otkrivaju jednu potpuno drugačiju sliku hrvatskog društva.
Klavir nije nikakav statusni simbol, već je na tržištu izjednačen s robom u cjenovnoj kategoriji “daj što daš!”. Doduše, oni koji su protekla dva desetljeća pažljivije u novinama gledali fotografije stanova dvjesto Tuđmanovih obitelji, već su primijetili da njihovim dnevnim boravcima ne dominiraju klaviri! Tko od sto najbogatijih Hrvata ima klavir!? Pa i odvjetnik Marijan Hanžeković je darovao novi “Steinway” Dubrovačkim ljetnim igrama, a doma i u uredu na vidljivom mjestu drži statusno potentnije slike.
No, sedamdesetak oglasa na Njuškalu u kojima se klaviri, napucani dodatnom opremom “bečka mehanika”, “tipke od slonove kosti”, “željezna rama” i “nosači za svijećnjake”, prodaju za tisuću-dvije kuna ili mijenjaju za “vanbrodski motor”, vjerojatno bi iznenadili i te koji već slute da je klavir “pao u očima” prosječnog stanovnika Hrvatske – do samog dna.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA