Josip Broz Tito, Ante Pavelić, Ivan Goran Kovačić, Vladimir Kristl, samo su neke od povijesnih ličnosti koje “progovaraju” u novom romanu Ivane Sajko, “Povijest moje obitelji” (Meandar, 2009). Ivana Sajko prvenstveno je dramska spisateljica; napisala je 11 drama, koje se već više od desetljeća izvode više u inozemstvu nego u Hrvatskoj.
”Povijest moje obitelji” svojevrsni je povijesni roman. Kako ste se na njegovo pisanje odlučili, s obzirom na to da su vas dosad najviše zanimali eksperimenti u načinu pisanja?
- Prvo, htjela sam napisati tekst koji bi bio predgovor “Rio Baru”, mom prethodnom romanu koji govori o devedesetima. Moje pitanje je bilo – kako je bilo moguće doći do povijesnog čvora iz kojeg je izlaz samo rat? Dijelom je to i priča o Zagrebu: moj odnos prema Zagrebu je kompleksan, cijelo vrijeme bježim iz tog grada. Stalno imam osjećaj da je to grad koji mi nikako ne odgovara po karakteru. Naravno da u njemu postoje ljudi koji su mi bliski, ali, kad ga uzmete kao priču za sebe – vidite da je to grad koji se nikad nije pobunio, možda da dodam – sve do studentske blokade prošle godine. Zagreb je uvijek zaostajao u razlozima svoje pobune, one su uvijek bile arhaične, one kojima u 20. stoljeću više nema mjesta… nacionalne recimo.
Vidite Zagreb kao malograđanski grad koji “šuti”. Je li bilo ikakvih reakcija na takvo viđenje Zagreba?
- Znate da još uvijek ne, i s jedne strane to mi je jako čudno, mislim da sam čak i malo razočarana. Mnogi mlađi čitatelji knjizi su pristupili kao nekoj vrsti otkrića, a oni stariji s – ah, pa mi to znamo! Ali, jeste li sigurni? Znaju li svi da je dan kad se slavi osnivanje NDH ujedno i dan kad Nijemci ulaze u Zagreb, znaju li baš svi da je “Jama” napisana o ustaškim zločinima? Naš je odnos prema vlastitoj povijesti dvoličan – s jedne strane ona je jako bitna, s druge – nitko ništa ne zna o njoj. Posebno oni koji se radikalno odnose prema njoj. Oni koji su vikali “Za dom spremni” prodali su Dalmaciju.
Da biste napisali knjigu, razgovarali ste s puno ljudi...
- Još uvijek postoje svjedoci, u mojoj obitelji, i razgovarala sam s njima kao i s gospođama iz penzionerskog doma na Trešnjevci, koji su mi govorili o ’71… Ima tu Titovih govora iz ’45., šapirografiranih partizanskih novina iz ‘44. Kad sam roman počela pisati, prije tri godine, smatrala sam da moram istraživati do najmanjih detalja. Puno stvari u mojim knjigama djeluje kao poezija, ali materijal su uvijek činjenice.
Napisali ste povijesni roman, iako netipičan.
- To je, recimo tako, bio treći razlog pisanju romana, vrlo poetski razlog – ostvariti žanr povijesnog romana. Pitala sam se dakle - na koji način možeš pisati povijesni roman, a da ne zauzimaš ideološku poziciju. To je strašno kompliciralo stvar, jer znači recimo spomenuti Bruna Bušića, čiji su nacionalni nazori meni jako daleki. Ali htjela sam preispitati i sebe. Na svakom povijesnom punktu morala sam sama sebi podmetnuti nogu…
Na primjer…
- Recimo, u onome što se događa sedamdesetih, spominjem i Zvonimira Bušića i njegovu suprugu Julienne i njihovu otmicu aviona… Uvjereni su da su oslobodioci, iako, naravno, čine krivu stvar. Moje je pitanje užasno naivno: što se treba dogoditi da preuzmeš na sebe političku odgovornost, pa da odeš u šumu, kao što su otišli partizani, ili otmeš avion, uvjeren u ispravnost svoje radikalne intervencije? A odgovor sam već rekla: političke tišine, osobne tišine, atmosfera pasivnosti, koja nam se danas na neki način osvećuje. I zato je cijeli roman napravljen da ide do današnjeg vremena, vrijeme strašno brzo prolazi…
Zato ste roman koji je imao oko 250 kartica skratili na 140?
- Zadnjih godinu i pol nisam drugo radila nego sam raščišćavala svoje političke pozicije, i radila na poetskom jeziku, jer ovo je povijesno-politički roman koji je ispričan kroz poeziju, elipse, raznorazne retoričke intervencije... sabijene do onog bitnog. Kao da nemam vremena ni prostora za duga prepričavanja, kao “oni stari pisci”. Ja nisam stari pisac. Ja živim neki drugi život, nisam odlučila podijeliti svoju dijagnozu svijeta s drugima… Samo želim pokazati kompleksnost tog svijeta. Između 20. i 30. godine napisala sam deset drama, dva romana, i u njima je bilo mnogo bijesa koji sam u sebi nosila kao djevojka. Kad sam pisala “Rio Bar”, izgubila sam 20 kila! Ali sad sam bila svjesna da nema smisla tako izgarati, da nema smisla imati tu vrstu empatije. Empatija postoji, ali to je empatija nekoga tko ima 34 godine.