U Sloveniji je radio predstavu o njihovoj ksenofobiji. U Srbiji o ubojstvu Zorana Đinđića. U Bosni i Hercegovini o mržnji i potajnoj želji da se nastavi rat. Za jesen priprema dramu o ubojstvu Aleksandre Zec. Gotovo svaki njegov potez izaziva burne reakcije te je tijekom nekoliko godina postao najprovokativniji kazališni režiser na području bivše Jugoslavije, glavno ime i enfant terrible balkanskog teatra. Odnedavno je ponovno u centru pažnje jer ga je jedan od kandidata za intendanta zagrebačkog HNK, Velimir Visković, istaknuo kao kadrovsko rješenje za ravnatelja Drame.
Prošle su četiri godine od pokušaja zabrane vaše predstave “Bakhe” na Splitskom ljetu. Tog 19. srpnja 2008. godine alarmirali ste hrvatsku javnost, pa i državni vrh – Mesića, Sanadera, čak i šefa delegacije Europske komisije u Hrvatskoj – time da Milan Štrljić, intendant splitskog HNK, zabranjuje vašu predstavu. I to zbog Sanaderova govora na splitskoj Rivi i svjedočenja o zločinima u Lori, koje ste ukomponirali u Euripidovu tragediju. Predstava je ipak, nakon intervencije s vrha, izvedena. Što se u te četiri godine promijenilo u hrvatskom društvu i kazalištu?
- U međuvremenu je svima postalo jasno da je osamostaljenje Hrvatske bio izgovor za pljačku društvene imovine i da su na toj pljački nastale nove hrvatske elite, da je HDZ bio i ostao stranka opasnih namjera i da su se socijalne razlike samo produbljivale. Kazalište još uvijek veoma rijetko tematizira te procese ili njihove posljedice. Jako je malo autora, u Hrvatskoj i regiji, kojima kazalište služi za postavljanje relevantnih društvenih pitanja. U onoj situaciji kad kazalište direktno imenuje probleme sredine u kojoj se događa, ono dobiva pridjev pamfletističko ili politikantsko. Ali, možemo promijeniti vizuru i reći da je kazalište u kojem izostaje tematizacija gorućih društvenih problema, a sve pod krinkom brige o estetskom, zapravo izgovor za vlastiti građanski kukavičluk.
Ali kako onda objašnjavate činjenicu da ste usprkos tim, ni po čemu naprednim, vladajućim ideologijama upravo vi, dakle drugačiji i hrabar autor, postali prva prava regionalna kazališna zvijezda? Vi ste iz pozicije dečka koji obećava na nezavisnoj sceni preko noći došli u poziciju institucionalne zvijezde.
- Za mene se vrlo malo toga promijenilo. Počeo sam raditi u kazališnim institucijama, dosta radim i izvan Hrvatske, ali su mi kazališne premise ostale iste. Još uvijek polazim od neuralgičnih točaka određene društvene zajednice. Umjesto fikcionalnog sukoba dramskih likova, puno me više zanima konfrontacija na relaciji izvođači-publika gdje ovi prvi napadaju recepcijski automatizam i društvene konsenzuse koji predstavljaju ove druge. Važno mi je da je moj rad dobio vidljivost i da uspijeva polarizirati društvo po pitanjima koja me zanimaju. Moja se predstava ne događa samo u kazališnoj zgradi, nego i u medijskom prostoru. Upravo te sekundarne izvedbe mojih predstava omogućuju da one komuniciraju i s onima koji nisu klasična kazališna publika. Dugo sam radio na nezavisnoj sceni i vidio da se tu ne može puno napraviti zato što stvari koje se na njoj rade ne dobivaju gotovo nikakvu vidljivost. A i novac koji ta scena dobiva je nikakav. Stoga mi se činilo bolje ući u institucije, koristiti njihova sredstva, infrastrukturu i vidljivost, a raditi isto što sam radio na toj nezavisnoj sceni. No, trnovit je put da se uđe u njih. Spomenuli ste “Bakhe” kao početak mojeg uspjeha. A ja sam nakon tog skandala izgubio četiri već dogovorene režije.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
