Vijest da je film “Takva su pravila” Ognjena Sviličića (rođen 1971.) primljen u prestižni prateći program Horizonti venecijanskog festivala, stigla je kao melem kinematografiji koja se teško i rijetko probija na tri najveće europske filmske smotre. Minimalistička priča o roditeljima (igraju ih sarajevski glumci Emir Hadžihafizbegović i Jasna Žalica) koji su zatečeni činjenicom da se njihov sin jedinac (Hrvoje Vladisavljević) pretučen vratio s noćnog provoda postala je tako najvažniji ovogodišnji hrvatski film, koji je zbog Venecije propustio netom završeni pulski festival.
Uz Vinka Brešana, Sviličić se nametnuo kao najuspješniji hrvatski filmaš na međunarodnoj sceni: “Oprosti za kung fu” (2004.) i “Armin” (2007.) prikazani su u pratećem programu Berlinalea Međunarodni forum novog filma, a sada je uspio ući i na Veneciju.
“Projekt smo počeli razvijati moj stalni producent Damir Terešak iz Maxima filma i ja. Zatim smo kontaktirali Zagrepčanku Janju Kralj iz francuske firme Kino Elektron, s kojom smo radili na mom prethodnom filmu ‘Dva sunčana dana’, i ona ga je prijavila na francuski fond CNC. Da sam debitant, lakše bih se osjećao, no ovako sam bio u situaciji da se, na primjer, natječem s Wimom Wendersom, što baš nije ugodno. Ipak, prošli smo, dobili smo neka inicijalna sredstva, a već prije nam je projekt odobren na srpskom i makedonskom fondu, tako da je to bila dobra startna pozicija. Dobili smo također potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i imali načelnu podršku HRT-a. Projekt je nastajao ukupno tri godine. Direktorica fotografije je bila Francuskinja Crystel Fournier, njezina slika nije bila tvrda, nego nekako mekana, a opet distancirana, što mi je puno pomoglo. Tamo smo obavili postprodukciju, što se tiče tona, oni su jako vješti, jer su se naučili tim stvarima još iz vremena novog vala, kada su zbog jeftinoće snimali ton direktno, u nemogućim uvjetima, pa su šumove morali dodavati naknadno. Srbi su dali tehniku, tamo nam je partner bila kompanija Biberče, Terešak je s njima već radio ‘Neprijatelja’ Dejana Zečevića, a valjda sam jedini hrvatski redatelj koji je montirao film u Makedoniji, obično se tamo ide tražiti lokacije. Montažer mi je bio Atanas Georgiev poznat po dokumentarcu ‘Plati i ženi’. Janja je nakon Cannesa napravila projekciju za world sales kompanije i došli su svi, od Wild Buncha do ne znam koga, i uzeo ga je UDI - Urban Distributon International, koji su lani u Veneciji imali ‘Ulične pse’ poznatog tajvanskog redatelja Tsaia Ming-lianga, dobitnika velike posebne nagrade žirija. Francuska mi je tako pomogla u kreativnom smislu, ali i u promotivnom. Venecija mi ne bi puno značila bez takvog distributera”, kaže Sviličić.
No, kako je došlo do toga da je za film koji se odigrava u Novom Zagrebu odabrao glumce koji nisu Zagrepčani?
“Tražio sam glumce koji mogu dobro dočarati ljude kakve srećete u tramvaju ili na ulici, jako obične ljude. Budući da su morali imati određen broj godina, glumce takve dobi u Zagrebu nisam mogao naći”, odgovara Sviličić. “Osim toga, imao sam dojam da je Zagreb izgubio obilježja jako autentičnog urbanog središta, pogotovo Novi Zagreb: tu žive ljudi koji tu nisu rođeni, između ostalih i ja. To je neka vrsta hrvatskog New Yorka, došli su tko zna otkuda da bi tu ostali. Od njih sam tražio da ne govore izrazito bosanski, nego kao ljudi koji tu već dugo žive. On je recimo iz Travnika, kome je otac našao vezu da se zaposli u ZET-u, ona radi u tekstilnoj industriji, tu su se upoznali i oženili. Ljude koji bi tako izgledali u Zagrebu nisam mogao naći. Njihov sin naglašeno govori kajkavski, ali već iz onoga što sluša, heavy metal i Iron Maiden, a ne hip hop ili nešto slično, jasno je da se i kod njega osjećaju ostaci provincije. Po meni, vidi se da je on iz Utrina, a ne iz Martićeve ulice u centru grada. Hrvoja Vladisavljevića - koji igra manju ulogu i u ‘Broju 55’ Kristijana Milića - našao sam u ZKM-u.”
Spominjući genezu priče, Sviličić kaže kako je počeo od toga da se neki dečko vraća ujutro kući pretučen. “Njegovi roditelji - on je skroman vozač autobusa, ona radnica - ne znaju se s tim nositi. Njegov otac brzo shvati da to nije poput onih tuča u selima, gdje se točno zna tko se s kime potukao i zašto, da je ovo nešto puno opasnije, da je to nešto što se u društvu događa i da se to ne može riješiti unutar obitelji. Oni nisu tako pozicionirani da bi to mogli rješavati na društvenoj razini.”
Jesu li mu prigovarali što je mimoišao Pulu kako bi ušao na Veneciju?
“Pula više nije tako važna za premijerno prikazivanje, ja je više doživljavam kao mjesto gdje jedni drugima pokazujemo što smo napravili tijekom godine. Mislim da bi mnogi htjeli napraviti isto što i ja, da preskoče Pulu i čekaju veliki festival, samo što nije sigurno da ćete na njega uvijek i ući. Čak i za prateći program kao što su Horizonti vi ne smijete prije toga nigdje biti prikazani, to mora biti čista svjetska premijera. Pula je u međuvremenu promijenila svoju poziciju. Nekad je bila jedino mjesto na kojem smo mogli pokazati svoje filmove, i na tome joj treba biti zahvalan, ona je u jednom trenutku bila jako važna, jer je pomogla hrvatskom filmu da ne nestane, da ljudi znaju da hrvatski film ipak postoji, no danas je situacija ipak puno drugačija.”
Sviličić opisuje kako se probio na Berlinale s filmom “Oprosti za kung fu”: nakon pulskog festivala 2004. godine, kaže, gdje je taj film imao premijeru, zamolio je Vinka Brešana da ga prijavi za Forum na Berlinaleu. “Brešan je tamo dobro prošao s ‘Maršalom’ u programu Panorama, bio je u službenom programu sa ‘Svjedocima’, a ja sam nekako smatrao da bi Forum bio idealan program za takvu vrstu filma, bez obzira što je u pitanju bila mala televizijska produkcija, naknadno prebačena na 35-milimetarsku vrpcu. Bio sam u pravu, njima se film dopao, ali na HRT-u uopće nisu bili raspoloženi za tako nešto, tražili su od Berlinalea da im pošalju službeni faks da žele moj film. Zvao sam Forum i rekli su mi da se faksom uopće više ne koriste. Naposljetku se sve to ipak raspetljalo. Poslije sam pobijedio i u Varšavi koja je danas festival A kategorije. Kod ‘Armina’ je sve bilo jednostavnije, jer sam imao njemačke koproducente i nekakvu međunarodnu reputaciju, pa napravio sam internu projekciju tijekom Sarajevo film festivala, tamo ga je vidio selektor Foruma, bila je to ljubav na prvi pogled i odmah ga je uvrstio u program.”
Što savjetuje kolegama, kako se probiti na velike festivale? “Najosnovnije je ne vršiti pritisak”, kaže. “Kada dobije nešto kvalitetno, selektor to u pravilu neće ignorirati, iako uvijek ima iznimaka. Najpogrešnije je stalno nazivati i uvjeravati nekoga da bi te morao uvrstiti u program, a on tome nije sklon. Odmah ću reći zašto neki moj film nije ušao stepenicu više: zato što nije bio dovoljno dobar. Puno je lakše kada si ime, onda će ti progledati kroz prste, čak i onda kad imaš nešto slabije ostvarenje. Kako nitko od nas iz Hrvatske nije ime, od nas se traži puno više, mi moramo napraviti remek-djelo da bismo se našli u službenom programu velikog festivala. Na žalost, to je istina s kojom se moramo pomiriti. Jako je važno navesti selektora da gleda vaš film na velikom platnu, u onom obliku u kojem će ga vidjeti publika, ne na nekakvom screeneru ili putem videousluge. Doživljaj je intenzivniji. Važna je stvar također da vas Hrvoje Hribar kao direktor Hrvatskog audiovizualnog centra preporuči: to selektori velikih festivala uglavnom respektiraju, no Hribar mora stajati iza svoga stava, ne smije gurati bilo što. Kod filma ‘Takva su pravila’ možda nije bilo toliko važno što smo ga poslali u Veneciju, puno je bilo važnije što smo ga prijavili za francuski filmski fond: kada smo preskočili tu stepenicu, bilo je očito da smo sposobni i za nešto više. Ulazak na veliki festival neki tumače kao stvar sreće, no to baš nije tako.”
Je li problem za “stepenicu više” to što Sviličić radi minimalističke filmove koji svjesno izbjegavaju velike geste, namjerno dedramatiziraju događaje? Sviličić kaže da mu se sviđaju filmovi u kojima se u malim stvarima dogodi nešto veliko. “Sjajni su mi primjeri ‘Riječ’ Carla Theodora Dreyera ili ‘Tokijska priča’ Yasujira Ozua. Svjestan sam da u svojim filmovima namjerno podigravam dramske situacije, da izbjegavam ono veliko, jake dramske poante, ali morat ću poraditi na tome. ‘Kosac’ Zvonimira Jurića s ovogodišnje Pule meni je primjer nečeg takvog, on kopa po svakodnevnom, ali to uspije pretvoriti u nešto više. Jako volim i filmove njemačkog redatelja Andreasa Dresena koji sjajno balansira između naizgled malog i uistinu velikog.”
Njegov prethodni film “Dva sunčana dana” sa Sylviom Kristel, Mayom Sansom i Leonom Lučevom nije, međutim, imao prijem kao “Armin” ili “Oprosti za kung fu”. Je li razočaran takvim slabim prijemom?
“Meni je tu odgovor jednostavan. Naprosto nisam napravio film koji je dovoljno dobar. Nisam bio dovoljno koncentriran, nisam poznavao te junake kako bi trebalo, puno stvari mi je pobjeglo. Da sam dovoljno moćan redatelj, napravio bih remake toga filma, ali mislim da ti ni jedan filmski fond to ne bi dozvolio. Iako - to bi bio zanimljiv koncept, da možeš napraviti novu verziju filma kojim nisi zadovoljan, u kojem bi sada sve štimalo.”
Ognjen Sviličić poznat je kao radoholičar. A u posljednje vrijeme surađivao je na znatnom broju projekata. “S Damjanom Kozoleom, s kojim sam radio scenarij za jako uspješnu ‘Slovenku’, napisao sam projekt ‘Nightlife’, crnu komediju na slovenski način. Također, s Gordanom Mihićem bio sam jedan od scenarista za film Darka Bajića ‘Bićemo prvaci sveta’, o generaciji koja je 1970. u Ljubljani osvojila Svjetsko prvenstvo u košarci. Sada mi izlazi serija ‘Glas naroda’, koju je Maxima film dobio na HRT-ovom natječaju. Na jesen mi Fraktura objavljuje prvi roman, ‘Glava velike ribe’, počeo sam to pisati kao scenarij za film, ali nije išlo, u pisanju knjige osjećao sam se puno slobodniji. Vidjet ćemo kako će to proći.”