Ući ovih dana u Galeriju Studentskog centra znači ući u prošlost, u 1970-e. Recimo, na probu Haustora, ili na izložbu stripa. Na zidu nasuprot ulazu vrtio se 10-minutni film “Neumoljiv pogled u budućnost” Željka Kipkea; a na ostalima je izloženo sedam slika u sklopu njegove “Četvrte retrofuturističke izložbe”. Kipkeova ostvarenja u slikarstvu i u sedmoj umjetnosti ravnopravno su suočena, to su njegovi paralelni autorski kolosijeci, u koje je utkan onaj treći: književnost.
Nasuprot projekcijskom četverokutu visi samo jedno, okomito platno: potret žene u badekostimu, pod naslovom “Mary Castle predstavlja”. Ali, holivudska je starleta “posložena” naopačke: samo su joj crijeva na pravom mjestu. Glava i noge te figure zamijenile su mjesta; nebo i zemlja također.
Gledajući 10-minutni film promatraču je jasno da su te štafelajne slike “izvučene” iz kadrova holivudskih filmskih klasika. No slikar, pisac i nezavisni filmaš Kipke ubacio je u ovaj filmski žurnal, u ovu citatnu montažu atrakcija, i fragmente iz svojih ranijih filmova.
Kako biste sadržajno opisali novu izložbu i 10-minutni film što se vrti u dvorani?
– Priča je, zapravo, krajnje banalna. “Tvornicu snova”, i njezine glumce, primjerice, Johna Waynea kao i Ericha von Stroheima, “zaposlio” sam kako bi reklamirali moje filmove, koji su nastali uglavnom nakon njihove smrti. Mrtvi glumci govore o malo poznatom opusu jednog zagrebačkog autora. Drugim riječima, “zaposlio” sam holivudsku tvornicu snova kako bi reklamirala gotovo nepoznate eksperimente iz 80-ih, i kasnije, iz 2009., pa sve do mojih recentnih ostvarenja. Osim spomenutog filma holivudske zvijezde reklamiraju “Nadzornu kameru” i “Bulevar devet života”, moj film o macama i začudnim koincidencijama. U njemu sam krenuo od motta koji glasi: “Više volim mace od pasa, jer ne postoje policijske mace”. Inače, citat je Jeana Cocteaua i na duhovit način pokriva moju averziju spram represivnih službi.
Na novim slikama opet koristite riječi, i oslikavate razne “tipove” slova. Kako su riječi “upale” na vaša platna?
– Ušle su: spontano..., da to najjednostavnije objasnim. U početku možda kao vizualna dopuna. U nekim slučajevima, osim samog značenja ili enigmatičnog sadržaja riječi su imale neku vizualnu, estetsku energiju. Želim reći, ponekad su mi riječi više bile vizualni alat a manje značenjski. Moj se odnos prema porukama s vremenom mijenjao. Kasnije su isključivo bile u funkciji sadržaja bez obzira na njihov estetski dojam.
Vaše korištenje riječi u slici ističe se posebno u seriji platna pod nazivom “Kletve”, koje su bile “bačene” na Muzej suvremene umjetnosti, HNK, Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu...?
– Priča s “Kletvama” je delikatna. Dakle, svaku instituciju na koju sam bacio kletvu, slikao sam vlastitom rukom, kako bi pisana kletva na njoj bila što djelotvornija. Da bi bila učinkovita, mora biti u cijelosti odrađena osobno. Komotno sam mogao snimiti institucije, odnosno zgrade u kojima su smještene, dakle ništa svojom rukom. I eventualno po njima ispisati kletvu. Ali to ne bi bilo to. Ona mora biti kompletno u domeni vaših prstiju ili tijela. Slikana rukom, kako bi pokretanje iracionalnog sustava bilo što djelotvornije.
Jesu li se te kulturne institucije, pa i Ministarstvo kulture, “popravile” u međuvremenu?
– Ne ulazim u to da li se doista nešto zbilo s tim institucijama. Dovoljno je to što sam pokrenuo proces. Naravno, nisam očekivao da će se nešto bitno promijeniti, ali pokrenuo sam nešto od čega zazire svaki birokratski sustav. Razlozi za takav postupak bili su dublje prirode. Reagirao sam iracionalno i emotivno, na hladno ponašanje sustava i nezainteresiranost njezinih namještenika.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA