Jako volim primati razglednice, i to svi moji prijatelji znaju. Zato mi ih i šalju kad god odu nekamo. A uvijek kad dobijem razglednicu, pažljivo proučim i marku – kaže Lovro Artuković, hrvatski slikar s trenutačnom adresom u Berlinu. Artuković je naime, što se često zaboravlja, diplomirao grafiku, u klasi profesora Ante Kuduza, pa odatle i interes za ovu zapravo grafičku temu.
Marke su oblikovali mnogi naši poznati dizajneri, među kojima su Danijel Popović, Boris Ljubičić, Orsat Franković, Bruketa i Žinić, Jana Žiljak, no suvremenih je slikara koji se bave markama malo.
Lovro Artuković je narudžbu za marke dobio nakon što se javio na natječaj, njegova su područja bila obrazovanje, književnost, povijest, znanost i religija: “Najviše me, ustvari, veseli raditi serije, blok od više maraka zajedno. Jednom ih je bilo čak dvadeset u komadu, tema su bili, u povodu obljetnice, Zrinski i Frankopani. Slikao sam prvo temperom, a zatim ih doradio u photoshopu”, kaže.
Potpis diže cijenu Drugi od slikara često angažiranih na izradi maraka je Zlatko Keser. Umjetnik koji je napravio oko 40 poštanskih maraka svjedoči kako mu se čak znalo dogoditi da ljudi dođu na Likovnu akademiju, gdje je profesor, i traže njegov potpis na marci. Naime, poštanskoj marci podići će cijenu ako na njoj postoji potpis živućeg umjetnika koji ju je radio.
Iako su forme na markama strogo zadane, a o temama računa vodi netko drugi, ne sami autori, dobri umjetnici uvijek pronađu način da njihov rukopis ostavi trag. Primjer je Keserova marka s motivom “Hrvatske golupke – noćnog leptira”; leptira koji je prvi put zapažen prije 230 godina, a izgledom podsjeća na kolibrića, s krilima maslinasto zelenkaste te crvene boje; Keser pažljivo nijansira boje koje se pretapaju jedna u drugu. Zlatko Keser je vrstan slikar koji sve predloške za marke crta, photoshop u njegovu slučaju nije opcija. “Ako je mala formatom, ne treba misliti da nastaje iz šuba, na pojedini se motiv potroši dosta vremena, pogotovo ako se sve radi rukom. A uvijek se jasno može primijetiti je li riječ o naslikanom akvarelu ili o marci napravljenoj na kompjutoru”, kaže Keser.
Koliko je živo tržište maraka, svjedoči i podatak da je prije otprilike mjesec dana na aukciji poštanskih maraka u njujorškom Sotheby’su postignut svjetski rekord u cijeni neke marke. “Penny magenta”, osmerokutna marka iz nekadašnje engleske kolonije Britanske Gvajane, prodana je za fascinantnih devet i pol milijuna dolara; marka koja je 1856. godine, kad je tiskana, koštala samo jedan cent, postala je najskuplja marka u povijesti.
Navikli smo da bogataši, u posljednje vrijeme osobito ruski oligarsi ili katarska kraljevska obitelj, izdvajaju po nekoliko stotina milijuna za slike, to su djela koja su promijenila tijek povijesti umjetnosti, poput Cezanneovih “Kartaša”, no milijuni dolara za poštanske marke? No, ako malo uđete u taj svijet, shvatit ćete da je kolekcionarstvo univerzalno. Procjenjuje se da filatelistička industrija godišnje okrene oko deset milijardi dolara. Filatelija je, kažu ljubitelji, svojevrsna znanost o životu, sve što je o čovjeku poznato, sakupljeno je na tim malenim, šarenim papirićima. I naučit ćete, također, u tom svijetu da su marke s greškom rijetke pa su zato više na cijeni; među najpoznatijima na međunarodnom planu je marka kojoj od milja tepaju “Izokrenuta Jenny”, sa slikom aviona Curtis JN-4, posve slučajno otisnutim naopačke.
Roba s greškom Filatelist Veljko Bui potvrđuje nam da pravilo o marci s greškom vrijedi i kod nas: “Riječ je o raritetima. Jednu sam marku koja je, kad je tiskana, kod nas koštala jedan dinar, prodao za tisuću kuna zato jer je imala grešku”, kaže.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA