Tradicija i moderna – odmah na početku i bez dvojbe – kapitalno je djelo u znanstvenom opusu Vere Horvat Pitarić i u hrvatskoj znanosti povijesti umjetnosti. Zajedno s prethodnom knjigom “Svjedok u slici” (2001.) i monografijom o Miroslavu Kraljeviću (1985.) čini trijadu vrhunskih dometa struke, dakako ne ostavljajući po strani ostale knjige i djelatnosti autorice u polustoljetnom vremenskom rasponu, od doktorske disertacije o Francescu Robbi (obranjenoj 1959., objavljenoj 1961.), monografije o Vjenceslavu Richteru (1970.), knjige “Od kiča do vječnosti” (1979.), uredništva tematskih brojeva časopisa Bit international, brojnih kritika još uvijek rasutih po stručnim glasilima i tjednom i dnevnom tisku, kao i katalozima izložbi (što bi ih valjalo sakupiti i objaviti na jednome mjestu), uz dugogodišnju nastavničku aktivnost i angažman naprednoga intelektualca u mnogim zaoštrenim društvenim i političkim prigodama – sve to kad se zbroji u jednoj životnoj vokaciji, dobiva se ukupni profil ove iznimne osobe na kulturnoj i javnoj sceni vlastite sredine.
Humanistička znanost. Tradicija i moderna jest knjiga u disciplinarnom djelokrugu suvremene znanosti povijesti umjetnosti, sukladno formaciji autorice odgojene na izvornim temeljnim dostignućima struke u rasponu od klasika poput Wölfflina, Warburga, Panofskog i ostalih, dakako prilagođenih temama i zadaćama kojima se bavila, do pojedinih zahvata što na osnovama vlastita iskustva koincidiraju sa stečevinama tzv. nove (kritičke, radikalne) povijesti umjetnosti, ažurirajući tako ne samo vlastiti metodološki aparat i interpretativni postupak, nego i donoseći dodatnu energiju disciplini unutar koje se njezina istraživanja kreću.
Naime, u novije vrijeme kad se učestalo pisalo o “krizi“ ili čak o “kraju“ povijesti umjetnosti (sjetimo li se samo Argana i Bertinga), ova knjiga stiže kao potvrda još uvijek neumanjene spoznajne moći struke, a što se postiže jedino ako se struka zasniva na pouzdanim temeljima i uzdiže na razinu kao što je to slučaj s knjigom o kojoj je riječ.
U jednom vrlo sadržajnom intervjuu o vlastitom radu (časopis Moment, 8, Beograd, 1987.), Vera Horvat Pintarić sažela je svoje načelno poimanje struke i ono kao njezin credo vrijedi navesti u ovoj prigodi: “Povijest umjetnosti je znanost o čovjeku, sučeljena s onim što pripada najnejasnijim i najdubljim slojevima ljudskog bića.“
Prethodna i moderna umjetnost. Naslov knjige “Tradicija i moderna” adekvatno je odabran u skladu s temeljnim stajalištem autorice po kojoj moderna umjetnost nije – kao što su često zagovarali protagonisti povijesnih avangardi – prekid ili prijelom s prethodnom umjetnošću, nego je nastavak i produžetak velike umjetnosti minulih epoha, dostojan razine njezinih neprolaznih vrijednosti.
Po takvom razumijevanju Vera Horvat Pintarić svrstava se među nepokolebljive branitelje povijesnoga kontinuiteta ranije i moderne umjetnosti kakvi su, na primjer, Argan i Greenberg (stoga, zbog usporedbe, navedimo njihove karakteristične tvrdnje: po prvome, “povijesni tijek svojstven modernoj umjetnosti jest revival koji, dakako, isključuje svaki povratak na staro, ali potvrđuje da se staro povnovno rađa i ostvaruje u modernom”; po drugome, “velika umjetnost je nemoguća ili skoro nemoguća bez temeljne asimilacije velike umjetnosti prethodnih epoha”).
Način kako Vera Horvat Pintarić, pak, sagledava sponu klasične i moderne umjetnosti evidentno se razabire iz poglavlja “Venecija i moderna” studije “Cézanneova posljednja pisma”, gdje se vrlo uvjerljivo pokazuje u kolikoj je mjeri, posebice u svome formativnom “romantičkom razdoblju”, Cézanne bio zaokupljen velikim Venecijancima poput Veronesea i Tiziana, potom Delacroixom, uvid u čije djelo, osim vlastitih dojmova, dopunjuje štivom Baudelaireova eseja “Romantična umjetnost”.
Kad se zna koliko je presudan i dalekosežan bio Cézanneov upliv na sljedeće procese moderne umjetnosti (od kubizma do Mondriana i Maljeviča, posredno čak i do Duchampa), logičnim se nameće zaključak što proizlazi iz analize Vere Horvat Pintarić, a tiče se postojanja povijesnoga kontinuiteta između klasične i ekstremnih primjera moderne umjetnosti, sve do radikalne apstrakcije, pa čak i umjetnosti s onu stranu discipline slikarstva.
Tri ”velike rasprave“. Posebno sugestivni dio knjige čini poglavlje “Majstori promatranja” (sa studijama “Cézanneova posljednja pisma”, “Matisseov ritam” i “Piet Mondrian: slikar apstraktne stvarnosti”) posvećenim trima protagonistima u povijesti moderne umjetnosti.
Posrijedi su podrobne razrade problematike navedene u naslovima spomenutih tekstova, gdje je do vrhunca doveden i demonstriran analitički postupak autorice, njezina golema povijesno-umjetnička erudicija, sposobnost povezivanja umjetnikovih oblikovnih zahvata s idejnim i duhovnim značenjima njegova djela, kao i s društvenim i kulturnim kontekstima u tumačenju umjetničkih opusa o kojima je riječ.
Pomno promatranje umjetničkih djela, njihovo interno čitanje i uklapanje u “duh epohe” u kojoj su nastala, pozivanje na važne činjenice u biografijama umjetnika, sve to čini – dakako ovdje navedeno u najkraćim crtama – metodološki postupak Vere Horvat Pintarić uzorno proveden u ovim studijama.
Kad, pak, s pojavom postmoderne dođe do zamiranja svekolikih “velikih pripovijesti”, pa tako i onih svojstvenih herojskim razdobljima moderne umjetnosti, a suvremena se umjetnost prikloni zbivanjima “društva spektakla“ u kojemu osim samih umjetničkih praksi i likovna kritika mijenja svoju narav, razumljivo je i sa stajališta autorice opravdano njezino nepovjerenje prema recentnoj umjetničkoj situaciji, iskazano u završnim odlomcima uvodnog teksta knjige pod naslovom “Umjetnost kao muzejska konvencija”.
Domaći udjel u europskoj baštini. Poglavlje “Monokromije”, s potpoglavljima “Crna zastava”, “Velasquez na zidu”, “Sivo u sivom”, “Prostor u mijenjanju”, “Crtač”, “Bijelo i crno”, karakteristično je i dragocjeno stoga jer u nj autorica uključuje, osim europskih, također i primjere hrvatskih umjetnika na koje se ova tematika odnosi: Babića, Kraljevića – kojemu je prethodno posvetila monografiju, Steinera, Gecana, Uzelca, Trepšea, Micićev Zenit iz zagrebačkoga razdoblja, Aleksićeve dadaističke časopise, Seissela, Joa Kleka (kojemu je bitno pridonijela prvoj revalorizaciji retrospektivom u Galeriji Nova 1976.), Tartagliju, Juneka, dosad potpuno nepoznatog Marcela Muževića, uz Babićeva đaka slovenskog slikara Stupicu, u poslijeratnom razdoblju Kristla, Knifera, spominjući još Sedera, Jevšovara, Kulmera, Ivančića, Šuteja, Sokića.
Time je na konkretnim umjetničkim djelima primijenila i dokazala jedino opravdani pristup i postupak integracije domaćih umjetnika u njima odgovarajuće međunarodne problemske konstelacije i mjerila vrijednosti. Objedinjujući činitelji sviju spomenutih izrazitih umjetničkih osobnosti jesu njihova sklonost ka kolorističkom i oblikovnom sažimanju, rafiniranom tretiranju slikarske materije, poimanje slikarstva kao intimna i subjektivna izričaja, a sve to uvjetovano je – posebice u pojedinim slučajevima – nekom umjetnikovom krajnje ozbiljnom egzistencijalnom spoznajom utemeljenom na vlastitim često mukotrpnim životnim iskustvima.
Ako pisac ovoga osvrta uopće ima pravo biti emotivno opredijeljen pri obavljanju svoje zadaće, onda želi reći da ga u ovoj knjizi dodatno privlače stranice o Kristlu (kojemu je posvećena naslovnica) i Kniferu, raduje ga to što su se ova dvojica sjajnih osoba i umjetnika zasluženo našli u susjedstvu sa svima ostalim u ovoj knjizi uključenim europskim “velikim pripovijestima”.
Rješenje ”problema Meštrović“. Zacijelo nema teže i odgovornije obveze za domaću povijest moderne umjetnosti, no što je sučeljenje s “problemom Meštrović”, stoga jer ga čini cijeli niz krupnih kontroverzi, od one umjetnikova svjetskog uspjeha u mladosti, do kasnijeg gotovo potpunog zaborava upravo u pregledima svjetske skulpture 20. stoljeća, a prije svega zbog neujednačene razine njegova opusa u kojemu, uz mnoštvo remek-djela, postoji i znatni broj dvojbenih realizacija. Da se ne spominju njegove političke i ostale javne uloge na scenama, što znatno premašuju jedino one umjetničke.
U opsežnoj analitičkoj studiji “Paradigma Ivan Meštrović”, autorica je u dosad gotovo nepreglednoj literaturi o kiparu ponudila vjerojatno jedno od najodmjerenijih i najuvjerljivijih čitanja i tumačenja cijeloga ovog vrlo složenog povijesno-umjetničkog fenomena. U poglavlju “Rani radovi”, podrobno je ispitala umjetnikovo formativno razdoblje i ono njegovih prvih međunarodnih uspjeha, ukazala je na brojne tematske, tipološke i morfološke usporedbe, kako s velikim povijesnim prethodnicima, tako i s vlastitim suvremenicima, potom se bavila osjetljivim pitanjem Meštrovićevih spomenika (od naročito spornog Vidovdanskog hrama), kao i njegovim intimnim kontemplativnim predodžbama (majke, supruge, vlastita lika) i onima sa simboličkim religioznim i biblijskim temama.
Vrhunac ove rasprave o Meštroviću predstavlja zaključno poglavlje “Uspon i pad velikog kipara”, dakle kipara kojemu se izričito priznaje veličina, ali se prema njegovim djelima ne prikrivaju negativne opaske, poput one najoštrije, što u završnom odlomku teksta doslovce glasi: “Odsutnost kritičkog mišljenja, samouvjerenost, preuzimanje gotovih rješenja, ponavljanje vlastitih obrazaca, prepuštanje zanatskoj vještini, uništilo je Meštrovićev veliki talent.”
Integralni spoj teksta i slike. Knjige o modernoj i suvremenoj umjetnosti, dakako, prije svega pišu se, ali se i “prave”, “proizvode”, drugim riječima, one trebaju dostići i zadovoljiti idealnu cjelinu teksta i ilustriranoga gradiva. Stoga njihovo oblikovanje ne ovisi jedino o umijeću grafičkoga dizajnera, štoviše, takva knjiga čak i u svome izgledu ponajprije je tvorevina samoga autora, ona je, dakle, autorski projekt, a njezin konačni dojam takvu knjigu čini svojevrsnim “objektom”.
Ova knjiga optimalan je rezultat upravo takva poimanja: jer, odmah se zapaža da je svaka reprodukcija pomno birana, precizno je uklopljena i srasla uz susjedno tkivo teksta. Kod primjera slikarstva posebno su sugestivni brojni detalji, krupni planovi, u slučaju skulpture to su različiti rakursi istoga djela, što pridonosi naglašavanju trodimenzionalne naravi kiparskoga oblika.
Valja istaknuti da je pojedine takve primjere snimila sama autorica, ukazujući time na vlastitu selekciju pogleda i dinamiku promatranja. Tradicija i moderna djelo je “pisca o umjetnosti”, no također i “promatrača umjetnosti”, zapaža se da je u ovu knjigu investirano ne jedino veliko znanje povijesti umjetnosti, nego i vrlo iskusno i krajnje pažljivo promatranje svake umjetnine o kojoj je riječ zasebno. Otuda proizlazi pouka svim njezinim čitateljima, a naročito studentima: pisati o umjetnosti valja, umjesto samo korištenjem postojećih znanja u prethodnoj literaturi (što je, dakako, poželjno i legitimno), prije svega na temelju vlastita promatračkoga doživljaja, jer jedino se tako stiže do punog i pravog uzbuđenja pred umjetnošću, jedino tako tekst nosi osobni biljeg, posjeduje i odaje neophodnu strast pisanja, kao što je to slučaj s ovom knjigom.
Stoga pri kraju ovoga osvrta, nakon tek prvoga čitanja i prelistavanja “Tradicije i moderne”, zaključimo kao što smo i počeli: posrijedi je, bez dvojbe, kapitalno djelo u znanstvenom opusu autorice, također i u fundusu hrvatske znanosti povijesti umjetnosti.
KONTROVERZE
Zašto nema Murtića, Džamonje i Kožarića
Samo pionirska faza moderne
Zašto Vera Horvat Pintarić u svojoj knjizi, o kojoj u ovom broju Globusa piše Ješa Denegri, nije obradila i velike hrvatske umjetnike poput Ede Murtića, Dušana Džamonje, Ivana Kožarića? Knjiga – koja osim svega ne želi biti ni opća povijest umjetnosti ni povijest hrvatske umjetnosti – želi zahvatiti modernu umjetnost “in statu nascendi”, i zato autorica u njen horizont smješta samo one autore koji, poput Ljube Babića ili Ive Steinera, pripadaju pionirskoj fazi moderne umjetnosti, ili pak one koji modernoj umjetnosti, poput Ivana Meštrovića, ne pripadaju.
Ne obrađuje opuse kasnijih njenih pripadnika u hrvatskoj umjetnosti, poput Murtića, Džamonje ili Kožarića, jer je 50-ih godina moderna umjetnost već akademska činjenica. A spomenuti Murtić, Džamonja ili Kožarić ne pripadaju pionirima i istraživačima, oni nastupaju kad je gozba već završena. Moderna umjetnost je dobila bitku, i sve što od trenutka njene pobjede nastaje, moderna je umjetnost (osim “realizama”, poput socijalističkog, nacističke umjenosti...), bez obzira što se “raspala” u mnoštvo pravaca.
Vera Horvat Pintarić smatra da je prvi pravi veliki moderni umjetnik, u stanovitom smislu otac moderne umjetnosti, Paul Cézanne – koliko je i što je od hrvatske umjetnosti u dodiru s tim protoambijentom moderne umjetnosti, to je ono što autoricu zanima.
Utoliko Vera Horvat Pintarić revalorizira, postavlja u novu perspektivu i u pozitivnom i u negativnom smislu, i nekoliko hrvatskih umjetnika. Omogućila nam je da sagledamo Ljubu Babića, kojeg poznajemo kao, na prvi pogled, eklektičkog slikara, kako u nekolicini djela, osobito u poznatoj slici “Crna zastava” koju je naslikao u povodu smrti Stjepana Radića, silazi na samo dno moderniteta – ili pak dotiče sam njegov vrh.
Pokazala je da je Babić, usprkos uvriježenom mišljenju da je eklektički tradicionalist, čak i onda kad se donekle naslanja na poetiku Van Gogha, u najboljim svojim dosezima moderni slikar potpuno u dosluhu s avangardnim duhom svog vremena. S druge strane, ponudila nam je “novo čitanje” kiparskog djela Ivana Meštrovića, koji se, usprkos svome nesumnjivo velikom talentu, rano okrenuo gotovim stilskim obrascima, koji su mu omogućavali, gotovo “obrtimice”, ispunjavanje velikih narudžbi kralja Aleksandra Karađorđevića ili religioznih kompozicija.
Te nam se ocjene na prvi pogled mogu činiti kontroverznima, ali one su dobro polazište za ozbiljnu raspravu o kiparskom djelu koje nastaje u dramatičnom razdoblju nastanka moderne umjetnosti. Naime, postavlja se pitanje koliko joj on uopće, i na koji način, pripada.
(G. L.)