Moramo razgovarati – kratko mi je poručio Zvonimir Berković kada sam jednom prigodom navratio do njegova stana u Draškovićevoj ulici. Obično smo se nalazili u – preskupom - baru hotela Sheraton ili u nekom od kafića u Branimir centru, pokraj multipleksa CineStar, međutim, ovaj put je već bio dosta slab i preferirao je udobnost svoga doma. Isprva nisam shvatio što znači ”razgovarati“ budući da smo se u protekla dva desetljeća nabrbljali satima. Mene je smatrao glavnim krivcem što sam ga uvukao u zadnju novinarsku avanturu i sugerirao mu – početkom devedesetih godina prošlog stoljeća - da postane kolumnist Globusa.
Nije to bila neka moja posebna vidovitost. Netom prije toga pokazao mi je na VHS kazetama tek dovršenu televizijsku seriju ”Kontesa Dora“ i činilo mi se da čovjek koji je u stanju tako nadahnuto smiješati starinski ljubić, elitnu umjetnost, autentične povijesne likove i priču o neostvarenom uzletu hrvatskog nijemog filma može još puno toga ponuditi. Znao sam da je svojedobno pisao glazbene i kazališne kritike, no ako sam nešto od toga i pročitao, svakako sam zaboravio. Moje povjerenje u njegov potencijal kolumnista temeljilo se na dijalozima iz ”Kontese Dore“ i njegovih ranijih filmova, u kojima likovi nisu samo govorili jedan drugome, nego i razmišljali na sav glas. Berkoviću očito nije bio dostatan prostor filma i televizije, on je tražio i novinske stupce.
Kako je poslije rekao, lako bi mi se on zahvalio na ponudi, jer je moja uljudnost bila neravnopravan suparnik njegovoj lijenosti (ništa strašnije od obveze da robuješ pisaćoj mašini i isporučuješ četiri-pet kartica tjedno), međutim, odmah zatim spopao ga je Denis Kuljiš, tadašnji glavni urednik Globusa, i satjerao u kut. ”To je bilo nešto strašno, od njega se ne možeš izvući“, uzdisao je budući kolumnist. Čarobna ”Kontesa Dora“ dospjela je u bunker – iz razloga koji ni do danas nisu podrobno objašnjeni – ali su Berkovićeve kolumne prilično brzo postale štivo koje je navodno uznemirivalo i samog predsjednika Republike Franju Tuđmana, njegova davnog znanca iz razdoblja dok su obojica bili članovi redakcije Hrvatskog tjednika.
Razmjena mišljenja. Postupno sam počeo shvaćati riječ ”razgovarati“. S Berkovićem ste najčešće izmjenjivali mišljenja: vi biste istresli sve što imate, on također i rijetko kad bi sugovornik napustio poprište pokoleban u svoj sud. Glatko je elaborirao stvari, ali kada biste nešto od toga pokušali zabilježiti, nastali bi problemi: mnogi moji kolege gubili bi živce kada bi mu dali intervju na autorizaciju, jer bi se njemu nedorečenima činili ne samo odgovori nego i pitanja, pa bi ih ispravljao do neprepoznatljivosti. Također, o nečemu se isplatilo razgovarati, o nečemu ne.
Film ”Putovanje na mjesto nesreće“ držao je svojim velikim promašajem i neprestano je izbjegavao govoriti o njemu. Kada ga je prije dvije-tri godine HRT stavio na program, Berković je nazvao direktora televizije i uspio ishoditi da se film ne emitira. Prilično ga je zbunilo kada sam ga upozorio da postoji nemali broj filmoljubaca mlađe generacije kojima je ”Putovanje“ zanimljiv antipod njegovu najpoznatijem ostvarenju ”Rondo“.
Potonji je definirane strukture, čvrsto naslonjen na dijalog, zatvorene prostore, dok je ”Putovanje na mjesto nesreće“ pravi moderni film toga razdoblja (snimljen je 1970.), otvoren, eliptičan, gotovo neovisan o smjeru vlastite radnje. Svjestan da ga zdravlje i snaga izdaju, Berković je sada odlučio uistinu ”razgovarati“, ne samo o temama koje su mu na srcu, nego i o onome što je mene zanimalo. Pa i o “Putovanju na mjestu nesreće“. U 15-ak sati razgovora raspredao je o zgodama kojih bi se dotaknuo u svojim kolumnama, ali nikad ovako izravno. Ispravljao je dugove prema kolegama i bio nevjerojatno bespoštedan prema sebi samome, nazivajući se diletantom koji je imao sreće da njegova sredina tolerira prvotno nesnalaženje u prilikama koje mu je pružila.
Dakako, mnoštvo toga čega se Berković prihvatio nema veze s diletantizmom. Recimo, scenarij filma “H-8“, koji je na pulskom festivalu 1958. dobio zlatnu plaketu Arena. Kada je godinu ranije pročitao vijest o prometnom udesu na autoputu Zagreb-Beograd, Berković je odmah kontaktirao svog prijatelja Nikolu Tanhofera u kojeg se “zaljubio“ dok su 1955. radili na “Opsadi“ Branka Marjanovića (Berković je tada bio friški dramaturg Jadran filma i koscenarist tog filma, a Tanhofer snimatelj). Rekao mu je: “Treba snimiti film u kojem će se na samom početku označiti mjesta u autobusu na kojima će poginuti putnici, ali se sve do samog kraja neće znati tko će na njih sjesti“.
U Jadran filmu su odmah dobili “zeleno svjetlo“ (Berković tada više nije bio dramaturg, po povratku iz vojske više mu se dopadala “slobodna profesija“) i prionuli izradi scenarija. Iako je dotad napisao već nekoliko nerealiziranih predložaka za film, Berković je bio pomalo nesiguran kako će izgurati priču s više od dvadesetak likova, pa je u pomoć priskočio Tomislav Butorac, njegov tadašnji urednik kulture u Večernjem vjesniku, kojem je tih godina često donosio članke. Berković je sebe držao pravim autorom scenarija, jer je kao strastan poklonik glazbe (studirao je violinu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji) priču koncipirao kao fugu u kojoj se likovi ponašaju poput glazbenih dionica, dok je Butorca smatrao naprosto suradnikom na scenariju.
Bio je stoga neugodno iznenađen prvom projekcijom kada je na špici ugledao da je Tanhofer naveden kao koautor ideje filma (glavna mu je zasluga bila što je Berkovića “doveo za ruku“ do direktora Jadran filma), scenaristički “kredit“ podijelili su ravnopravno Berković i Butorac, a ime redatelja nije ispisano “letteringom“ pisaće mašine, kao sva druga imena na špici, nego vlastoručnim potpisom (taj šminkerski običaj njegovali su velikani poput Howarda Hawksa). Berković je bio tako ojađen da nije ni otišao na pulski festival, gdje je “H-8“ proglašen najboljim filmom, niti uživao u priznanjima kojima je film neprestano obasipan. Nije koristi bilo ni od toga što je “H-8“ postao najunosniji izvozni proizvod tadašnje jugoslavenske kinematografije.
Potpuna kontrola. Razgovarao sam jednom prigodom s Butorcem o njegovu doprinosu filmu i činjenica je da je on svojim iskustvom novinara, koji je dosta putovao i po svijetu, oblikovao niz likova. Po pravilima koja danas vladaju u Hollywoodu, i za manje od toga dobiva se scenaristički “kredit“, a to što se Tanhofer potpisao samo kao koautor ideje, i nije bog zna što u kontekstu hrvatske kinematografije: u nas se redatelj potpiše i kao koautor scenarija za svoj razmjerno skroman doprinos cjelini, jer jedino tako može dobiti honorar koji smatra da mu zasluženo pripada, a valjda želi i neku nagradu za to što je pravog scenarista tjerao na bezbroj izmjena i popravaka.
Ojađeni Berković tada nije znao sve te finese. S Tanhoferom je ostao odličan prijatelj, ali više nikad nije napisao scenarij za njega (jednom mi je prigodom ustvrdio da mu je zbog toga žao, jer su predlošci kasnijih Tanhoferovih filmova znali biti itekako traljavi). Shvatio je da nad svojim djelima ubuduće mora zadržati potpunu kontrolu, a jedini način da u tome uspije jest da postane i redatelj. Odmah nakon “H-8“ gotovo iz osvete počeo je koncipirati novi film: ako je ono bila fuga, ovo će biti simfonija!
Naposljetku je zaključio da ga grandomanija neće predaleko odvesti te se opredijelio za puno jednostavniju glazbenu formu ronda koja korespondira sa zakonitostima odnosa u ljubavnom trokutu. Pa dok je “H-8“ nastao nevjerojatno brzo za Berkovićeve standarde, “Rondo“ se dotjerivao godinama i naposljetku je bio spreman za produkciju 1965. Malo je nedostajalo pa da Relja Bašić – kojeg je Berković upoznao još kao tinejdžera, kada je upisao srednju muzičku školu kod njegove mame Elly Bašić - ne dobije ulogu prevarenog supruga, za koju je na pulskom festivalu ovjenčan Zlatnom arenom.
Bliskost s redateljem Bašiću je očito bila otegotna okolnost, jer se Berković već bio opredijelio za mladog i tada još slabo poznatog Josifa Tatića, no shvatio je da bi ipak bilo neprilično da u tipično zagrebačkoj priči sve tri glavne uloge dobiju beogradski glumci, pa je naposljetku Bašić zaigrao uz Milenu Dravić i Stevu Žigona.
Hrvatski klasik. Slabo je poznato da je Berković itekako utjecao na karijeru svoga prijatelja Kreše Golika. Mirjam Tušek najprije je njemu ponudila na ekranizaciju roman “Imam dvije mame i dva tate“ (1968.) napisan pod pseudonimom. Berković ju je uvjerio da je pseudonim nepotreban, ali je odbio režirati film jer mu je privatna obiteljska situacija u to vrijeme sličila onoj u Tušekičinoj priči. Uskočio je Krešo Golik, napravio klasik i revitalizirao redateljsku karijeru, zamrlu nakon afere s ustaškom pjesmaricom iz sredine pedesetih godina.
Također, Berković je trebao režirati i “Tko pjeva zlo ne misli“ (1970.), ali je opet odbio projekt. Naime, “Dnevnik malog Perice“ Vjekoslava Majera – po kojem je nastao najpopularniji hrvatski film svih vremena – bio je neskrivena inspiracija za Berkovićev kratkometražni film “Moj stan“, koji je 1963. nagrađen u Cannesu. Berkoviću se činilo pretjeranim da se još jednom prihvati Majera i ustvrdio mi da svoju odluku nikada nije požalio.
U vrijeme kada je nastajao “H-8“, najprestižniji hrvatski redatelj bio je Branko Bauer (“Ne okreći se sine“, “Samo ljudi“). Zadrtom anglofilu, koji nije ni pomišljao na partijsku knjižicu, sebe je definirao kao “reakcionara“, a jednom je čak zbog svog nepromišljenog bunta izbačen i s Muzičke akademije, bilo je strano Bauerovo prianjanje uz svakodnevicu, traženje narativnih motiva u običnim životima socijalističkih građana. Nekoliko desetljeća kasnije shvatio je da je bio u zabludi. Bauer je rasni pripovjedač koji je išao iz filma u film, dok se Berković neprestano mučio s formom i sadržajem, što je i rezultiralo tako skromnim opusom. Žao mu je bilo samo to što Bauer više nije bio živ kada je Berković došao do te zakašnjele spoznaje.
Povratak novinarstvu. Berković je ulazak u redakciju Hrvatskog tjednika, u izdanju Matice hrvatske (izlazio od travnja do početka prosinca 1971.), shvatio kao pokoru zbog neuspjeha “Putovanja na mjesto nesreće“. Film mu očito ne leži, uspjeh “Ronda“ bio je usamljeni slučaj, treba se vratiti novinarstvu. Za glavnog urednika postavljen je Igor Zidić, koji – poput Berkovića – nije baš zadivljivao radnom disciplinom, pa je gotovo za svaku stranicu lista postavio posebnog urednika.
Oprezna primjedba da nije zgodno da prvi broj izađe uoči 10. travnja, rezultirala je odgodom za tjedan dana (što je Zidić jedva dočekao), no već u njemu je neke članove redakcije – ponajprije Berkovića i njegova prijatelja Ivu Škrabala – čekalo otrežnjenje. Tada su u Stockholmu ustaški teroristi ubili jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića i Škrabalo je napisao komentar “Revolveraši“ kojim se osuđuje taj zločin. Pokazao je tekst Franji Tuđmanu i Petru Šegedinu, koji su mu zamjerili da je članak suviše oštar. “Pa ipak su to naši dečki“, prigovorio je Tuđman koji zbog svoje arogancije nije uživao simpatije znatnog dijela redakcije.
Članak je promijenio naslov u "Osuda zločina", donekle i ton, a ta zgoda predstavljala je uvod u najburnije doba Berkovićeva životopisa.
Iako je on u Hrvatskom tjedniku isprva samo bio urednik kulture i napisao nekoliko tekstova o glazbi i kazalištu (izdvajam one o stotoj obljetnici hrvatske opere i o fagotistu Rudolfu Klepaču), teško je bilo distancirati se od politike koja je prožimala sve dane Hrvatskog proljeća. Pogotovo kada je za glavnog urednika HT-a postavljen Vlado Gotovac (“vehementan pisac, ne baš racionalan političar“) i za zamjenika izabrao upravo Berkovića, želeći modernizirati list, koji baš nije predstavljao uzor suvremenog žurnalizma.
Političke prilike. Berković je dobro razumio političku situaciju. Tito je vladao Jugoslavijom tako što je nastojao da Hrvati i Srbi drže jedni druge u šahu, no potkraj 60-ih je sa Srbima imao sve više problema. Hrvatsko proljeće došlo mu je kao naručeno i tražio se samo eksces nakon kojeg će moći kazniti pobunjenike i pacificirati cijelu državu.
Taj se vrlo brzo našao. Redakcija HT-a gostovala je na studentskoj tribini u prepunoj “sedmici“ Filozofskog fakulteta, kada je za mikrofon stao ekonomist Hrvoje Šošić, jedan od urednika vrlo čitane rubrike “Karte na stol“, i apelirao da se Hrvatsku primi izravno u Ujedinjene nacije. Gotovac i Berković su bili konsternirani, u strahu da netko od zagrebačkih ili – još puno opasnijih – dopisnika beogradskih medija nije u dvorani, no drugi dan u novinama ništa nije o toj tribini objavljeno.
Tek dan kasnije objavljen je u Vjesniku mali napis koji je izazvao veliku buru – Hrvatska želi u UN mimo Jugoslavije! Nakon što je još zagrebačko studentsko rukovodstvo proglasilo štrajk na Dan Republike, Tito je imao sve elemente za interventnu akciju: hrvatska i srpska rukovodstva Saveza komunista su smijenjena, HT je ugašen, a Berković se našao doslovno na ulici, sve dok nije primljen na Akademiju za kazalište, film i televiziju na odjel dramaturgije.
Prije no što će mu ponuditi to mjesto, Berković je preko posrednika uputio pitanje tada vrlo moćnom Stipi Šuvaru, hoće li ljudi koji ga primaju na Akademiju zbog toga imati političkih problema. Jednoga jutra, u samu zoru, zazvonio mu je telefon, javio se sam Šuvar i poručio da “problema neće biti“. Otad su Berković i Škrabalo za Šuvara koristili konspirativno ime “ranoranilac“.
Berkovića je s Antom Babajom vezivalo dugogodišnje prijateljstvo (za njega je 1955. napisao i svoj prvi scenarij “Mali grijesi“, no tadašnji predsjednik filmskog savjeta Jadran filma Đuro Kladarin nije ga odobrio za realizaciju), koje, međutim, nije karakterizirala prevelika srdačnost, jer je u njihovim odnosima bilo previše kompetitivnosti. Berković je Babajine stavove zvao “okamenjenim istinama“, a ovaj mu se nije ni trudio uzvraćati.
Po Berkovićevu sudu, Babaja je toliko bio zgromljen uspjehom “Ronda“ da je zapeo napraviti nešto bolje. I tako je nastala “Breza“. Nikad nisu jedan drugome govorili što misle o filmovima onoga drugog, što, uostalom, ne bi imalo nikakvog smisla, jer su bili suviše različiti. Berković je sebe samoga i Babaju ovjekovječio u “Rondu“: to su Stevo Žigon i Boris Festini za kavanskim stolom, pogledi im se ne susreću, ne izgovaraju niti riječ, znaju tako šutjeti satima.
Berković priznaje da je tek nedavno vidio Babajin film koji ga je potpuno opčinio. Bio je to cjelovečernji dokumentarac “Dobro jutro“, nastao video zabilješkama redateljeve svakodnevice u staračkom domu. Tek je tada shvatio da Babaja od samog početka svoje karijere snima filmove o smrti, a u “Dobro jutro“ ona je sveprisutna, čak u tolikoj mjeri da bi se film mogao zvati “Dobro jutro, smrti“. Smrt u tom filmu nije čak ni zastrašujuća, ona je činjenica prema kojoj Babaja ima neki poseban odnos. Berkoviću je bilo žao što nikad nije snimio neki tako radikalan film, ali istodobno i drago što može svog prijatelja sagledati u drugačijem ozračju.
POSLJEDNJA KOLUMNA ZVONARA KATEDRALE DUHA
Ivo Josipović – savršeni predsjednik
Tekst, napisan nedugo prije smrti, koji je Zvonimir Berković planirao uskoro objaviti u svojoj kolumni u Globusu
Moja praksa u Globusu potvrdila je da zvonar ne može mnogo učiniti da promijeni redoslijede vjerskih i političkih rituala. Ali može upozoravati pučanstvo: pogledajte ovo, poslušajte ono. Može neke javne stvari staviti na veliko zvono, a neke na malo. Neke su zvonjave alarmantne, najavljuju požare i nesreće, a neke djeluju umirujuće kao pospani “angelusi”. A osim svega zvonar može uživati u svom poslu.
Dok sam pisao, pa i kad sam sabrao tekstove iz Globusa u knjigu, osjećao sam koji put ono zadovoljstvo koje je imao zvonar crkve Notre Dame kada bi se, na Veliki četvrtak, obratio svom najvećem zvonu, zvanom Marija. Prvo bi mu dugo šaptao i milovao ga rukom kao dobra konja, zatim bi ga, onako ogromno, zanjihao, da bi, napokon, i skočio na njega, zajahao ga i dugo se ljuljao nad ponorom, dok je kameni gotički toranj sav podrhtavao od snažnih vibracija.
Kad sam se tu večer uvalio u fotelju pred ekranom, pokazalo se jasno da se i na moje bivše zvanje odnosi isto pravilo kao i za lopove: jednom zvonar – uvijek zvonar. Nije me baš jako zanimala emisija “Otvoreno”, ali odjednom me je silnom snagom i velikom težinom spopalo nešto što se u starinskoj literaturi naziva nadahnućem, i ja sam počeo rukama instiktivno mahati po zraku da bih uhvatio imaginarno Quasimodovo uže. Osjetio sam, naime, da bi trebalo svačanom zvonjavom najaviti kako u televizijsku katedralu upravo ulazi (eventualni) predsjednik svih Hrvata, (mogući) državni poglavar, (izgledni) drugi nasljednik dr. Franje Tuđmana, a prvi naš usudbenik koji se nema pravo hvaliti da je stvorio Hrvatsku - Ivo Josipović.
Na ekranu četiri ugledna profesora Pravnog fakulteta otvoreno razgovaraju o stanju u hrvatskom pravosuđu. Analiziraju situaciju inteligentno i pošteno, ali nedramatično, jer se svi uglavnom u svemu slažu. Zato sam utišao ton da bih svoju pažnju što više usredotočio na čovjeka koji će već početkom iduće godine možda sjediti u Titovoj vikendici zvanoj “Predsjednički dvori”.
Kad se taj čovjek, Ivo Josipović, pogleda u zrcalo, ima razloga biti zadovoljan sobom. Zaista dobro izgleda! Kosa - više sijeda nego što zahtijevaju godine. Lice - mlađe nego što bi se očekivalo. Figura - dobro razvijena i skladna. Geste – diskretne, ali točne i izražajne, odnos prema drugima - strpljiv, kritičan prema svakome, a uvijek s poštovanjem. Govor mu je apsolutmo lišen redundancije, dakle bez i jedne riječi viška... i sve tako dalje.
Dugo sam mislio na koga me podsjeća taj moj davni znanac (s kojim, kad se sretnemo na ulici, uvijek razmijenim dvije iste rečenice: “Kako ste? Jeste dobro?”). Napokon sam se sjetio kome on sliči: anđelu. Ali ne anđelu koji pazi da dječica, dok prelaze preko brvna, ne padnu u nabujali potok. On je anđeo iz Apokalipse. Onaj anđeo koji dolazi da nebeski mirno i komesarski hladno ustanovi krizu Crkve u Efezu, ohrabri disciplinske mjere u Smirni, otkriva i uklanja Sotonino prijestolje u Pergamu, sređuje odnose i među drugim maloazijskim crkavama, itd...
(Karakteristično je kako Ivan Evanđelist, dok pada u sveti trans, vidi Onoga koji će mu saopćiti najveće tajne zemlje i neba: “glava i vlasi su mu bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni...”)
Ivo Josipović pravnik je i glazbenik, profesor na oba fakulteta, na jednome predaje kazneno pravo, na drugome skladanje. Objavio je udžbenik što na naslovnici ima kažnjenika koji, s lisicama na rukama, svira klavir.
Naš predsjednički kandidat bio bi na taj način autentični nasljednik onih europskih vladara koji su s obje noge duboko zagazili u povijest glazbe: kralj Friedrich II. svirao je flautu uz čembalističku pratnju Johanna Sebastiana, car Josip II. prepirao se s Mozartom ima li u “Figarovu piru” previše nota, Ludwig Bavarski bio je alter ego Richarda Wagnera, itd., itd. A i kada su s političke pozornice nestala kraljevstva, nekoliko šefova država, a još više premijera, bili su muzičari najvišeg ranga i nastupali na koncertnim manifestacijama (ja, koji sam rođen u jednoj kraljevini, prije sam saznao za poljskog predsjednika, fascinantog pijanista Paderewskog nego da uopće postoji neka tako prozaična i nebajkovita institucija - republika).
Nemam nikakve sumnje da bi Ivo Josipović bio savršeni predsjednik naše republike. Ali to nije razlog da bismo ga baš morali birati. Našao bi se još koji sličnog statusa. Nitko ne može biti savršeniji od drugih iz jednostavnog razloga što se od tog pridjeva ne može dobiti ni komparativ ni superlativ. Savršenstvo znači potpuni sklad elemenata u jednom čovjeku (ili umjetničkom djelu), no te sastojnice obično su različite, i to nas zbunjuje. Zapravo, nije logično ni od koga u politici tražiti da bude savršen, jer ako bismo se držali tog kriterija, čak ni jedan Churchill ne bi mogao postati hrvatski uzornik. Ali mi to moramo tražiti! (Zvonimir Berković)