Za dva-tri mjeseca jedna književna enigma dobit će novu nadopunu. Bit će objavljena, naime, nova, a prva posthumna, zbirka pjesama Borisa Marune (1940. – 2007.) “Tvrd pjevač”. Sve te pjesme bile su tiskane između 1962. i 1973. u Hrvatskoj reviji urednika Vinka Nikolića, čije je čitanje u domovini, tada, bilo “nagrađivano” zatvorskom kaznom, nerijetko uz potporu monstruozne optužnice.
Njen priređivač, književnik Nikica Mihaljević, napominje da sam autor, Maruna, “više nikad” nije objavio te pjesme iz Hrvatske revije. Istina, Maruna, koji je prerano umro, u jednoj zagrebačkoj bolnici, imao je tri, ako ne četiri prilike, odnosno zbirke, da dotične pjesme knjižno objavi. No, on ih je odbacio bilo namjerno, ocjenjujući ih tzv. zelenim voćem, bilo zaboravom, što bi njegovi znanci pripisali boemskoj mu naravi.
Riječ je o ukupno 39 pjesama iz časopisa, kojima je priređivač pridodao dvije neobjavljene, dobivene od Pere Marune, pjesnikova brata, koji živi u inozemstvu. Knjigu objavljuje mala i probirljiva kuća Litteris na čijem je čelu pisac Dražen Katunarić.
Ključna knjiga Kako god bilo, “Tvrd pjevač” jest za nas međašnja knjiga, bez obzira na to hoćemo li je čitati kao razdoblje sazrijevanja jednog značajnog pjesnika – zapravo jedinog koji je objedinio iseljenu i domovinsku Hrvatsku u svom snu o ljudskoj slobodi – ili ćemo u njoj tražiti i naći istinskog i samosvojnog, od svih, pa i od samoga sebe odbačenog pjesnika.
Bilo bi najlakše upustiti se u opis tih pjesama iz Hrvatske revije, koju je za života uređivao pjesnik, ali i ustaški dužnosnik, Vinko Nikolić. No, to bi bilo odveć jednostavno. Unatoč vlastitoj volji, naime, Maruna je bio i ostao više od svog pjesništva: bio je “crna ovca” u emigraciji, i to je ostao u domovini. Otvoreno je i beskompromisno iznosio svoje političke stavove, na što su emigrantski prvaci izražavali svoje neslaganje s njim.
U tom pogledu Maruna je imao sreće naći urednika Nikolića, koji se i sam razišao s tzv. emigrantskim tvrdolinijašima, pa je nastavio objavljivati njegove pjesme. Dakako, Nikolića od prošlosti ne amnestira velebna zbirka istina pod imenom Hrvatska revija – laži i poluistine ne vrijedi hvaliti – kao ni objavljivanje pjesnika Marune, da ne spominjem očevo pismo koje je poslao sinu Slavku Goldsteinu, da bi on, zatim, napisao nezaboravnu “1941. - godinu koja se vraća”. Ali, sve to jesu detalji za Nikolićevu biografiju, u kojoj bi mu trebalo zahvaliti i na “Tvrdom pjevaču”.
Glavninu “Tvrdog pjevača” čine pjesme iz Hrvatske revije, no ipak su dvije sasvim nepoznate (“Tu stojiš neko vrijeme bez riječi” i “Bit ću iskren i pun poštovanja”), a sačuvao ih je u rukopisu Pero Maruna, pjesnikov brat. Tko, uopće, čuva Maruninu ostavštinu, pitam se, pa pitam priređivača knjige.
“Maruna je bio boem”, odgovara Mihaljević. “Ne naročito organizirana i disciplinirana osoba. On nije sabirao, nego je razdavao što je imao te tako iza njega nije ostalo neke posthume ili arhiva. Takvo što je uzaludno tražiti. No, vjerojatno će se s vremenom pronaći Maruninih stvari u tuđim ostavštinama, u fondovima pisaca i političara iz emigracije, kad jednom budu sređeni i dostupni istraživačima i svima zainteresiranima.”
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA