Duboko u brdima Žumberka, na kraju višekilometarske makadamske ceste, nalazi se mala kotlina s nekoliko drvenih kuća. Eko-selo u kojem se za Novu TV upravo štanca sapunica “Najbolje godine“ na prvi pogled izgleda poput onog malog planeta Teletubbiesa. Ispod televizijskih kombija sjede tromi zečevi, a u oborima pospano žvaču sijeno poniji, i sami ne mnogo veći od zečeva.
Nema to veze s onim selskim i prigradskim naseljima neožbukanih kuća u koje su znale zalaziti kamere RTL-ova showa “Mijenjam ženu“ (zajedno sa zamjenskom ženom, najčešće kompletno obučenom u bijelo). Set “Najboljih godina“, baš kao i sama serija, u tom smislu izgleda poput snoviđenja hrvatskog sela kako ga snuje najuže vodstvo HSS-a. Prisustvo atraktivne 30-godišnje Beograđanke, koju srpski Cosmopolitan “brendira“ kao “100% prirodnu“, samo daje dodatnu nadrealnu kvalitetu toj ruralnoj Arkadiji kroz koju žubore potočići, a odmah uz dućan po imenu “Žuta podmornica“, stoji i ploča ordinacije opće medicine.
Zaboravna
Katarina Radivojević (Beograd, 1979.), Lorena Levaj u “Najboljim godinama“, možda je posljednjih godina i najveća srpska filmska zvijezda. Glavna glumica iz “Zone Zamfirove“ kao da spada u kategoriju filmskih diva tipa Sophije Loren, Brigitte Bardot ili, kako se to ovih dana često spominje – Ene Begović. Taj dojam u žumberačkom selu ne pojačava samo atraktivnost srpske zvijezde, već i navika da gubi stvari. Razgovarajući o svojoj karijeri, žalila se kako gubi mobitele, a onda je tijekom razgovora izgubila i sunčane naočale.
Vaša prva filmska uloga bila je u “Labirintu“ Miroslava Lekića, filmu koji se pojavio neposredno prije “Zone Zamfirove“.
- Možda nekih mjesec dana prije. Ali sam “Labirint“ snimala godinu dana prije “Zone Zamfirove“. No, film je imao dugu postprodukciju tako da sam na kraju debitirala gotovo paralelno s dva filma.
U “Labirintu“ vam je glumački partner bio Dragan Nikolić. Za jednu debitanticu to mora da je partnerstvo iz snova.
- Ja sam zapravo još na drugoj godini Akademije dobila svoju prvu profesionalnu ulogu – i to s Draganom Nikolićem kao partnerom. To mi je na neki način odredilo karijeru, a tako će vam reći i Dragan Nikolić. On obično kaže da je moj filmski tata, i da mi je na neki način bio sudbina jer me on preporučio Zdravku Šotri i za “Zonu Zamfirovu“. I za jedan i za drugi film išla sam na casting. Šotra je odradio casting s dosta glumica, s cijelom mojom klasom, radili smo fotke i intervjue, i on je tek nakon toga i nakon Draganove preporuke odlučio meni dati ulogu “Zone Zamfirove“.
Hračak na Bjelogrlića
Na snimanjima ste od početka pokazivali samosvjesnost. Na snimanju “S.O.S-a“ Slobodana Šijana navodno ste, ponavljajući neke kadrove, onako masno, na opće iznenađenje hračnuli svog partnera Dragana Bjelogrlića. U “Labirintu“ postoji nešto slično. U jednome trenutku posve opušteno se obraćate Draganu Nikoliću s: “Ej, pederu“.
- To su uloge koja sam igrala, i trudim se da to ne izlazi izvan filmskog lika... U Šijanovu filmu je sama scena u kojoj se nalazi moj lik određivala tu vrstu reakcije prema Draganu Bjelogrliću koji je igrao nekog srpskog... Hm, malo je ta tema osjetljiva. Riječ je o ratnom filmu, i ja se nalazim u situaciji u kojoj sam gotovo bila silovana, preda mnom se događaju ubojstva, a on je kao neki moj prijatelj iz prošlosti bio umješan u sve to. To je bio kontekst te “reakcije“.
Kako se nosite sa “Zonom Zamfirovom“? U Srbiji je film bio veliki hit, u kinima ga je vidjelo 1,200.000 gledatelja, a takvi filmovi obično doživotno obilježe glumce.
- “Zonu Zamfirovu“ je gledalo milijun i 600.000 ljudi kada se pribroji Crna Gora i Republika Srpska, zemlje gdje je film bio distribuiran i u kinima. Ta uloga je obilježila moj život, ona mi je prirasla srcu, a definitvno mi je promijenila i status. Na neki način imala sam tu čast da na samom početku svoje karijere obilježim srpsku kinematografiju. Takve stvari ne možete zaboraviti, niti vas na bilo koji način mogu vrijeđati.
Uspjeh filma bio je iznenađenje. Najgledaniji srpski filmovi devedesetih, recimo filmovi Srđana Dragojevića, nisu izgledali poput “Zone Zamfirove“.
- Ja sam od početka vjerovala u film. Radilo se u dobroj atmosferi, s puno glumaca, premda s malo para. Ekipa je imala dobru energiju, sve je dobro funkcioniralo, i ja sam imala neki dobar osjećaj oko filma. Jedan moj prijatelj tada mi je rekao: Znaš, Katarina, ti si mlada, ali taj film, to su gluposti, to ne može imati veliku gledanost. Kladili smo se, on je rekao da neće imati više od 350.000, ja sam rekla 500.000 – a na kraju je ispalo 1,600.000... Izgleda da je nakon ratnih filmova, i uopće nakon devedesetih, publika bila vrlo iscrpljena i da je željela nešto drugo. Mislim da je to ključ uspjeha filma. “Zona Zamfirova“ je neka vrst bajke, priča je izmještena u neko drugo vrijeme, ima dosta romantičnog i lirskog u toj ljubavnoj priči. Mislim da je Šotra uspio staviti u prvi plan iskrenu emociju, da je ona “prešla rampu“, i osvojila publiku.
Seks i honorari
Kako ste došli u kontakt s Aleksejem Balabanovom, vodećim ruskim redateljem?
- Moj prijatelj je bio Balabanov asistent na filmu. Za Novu godinu pozvao me u turistički posjet Sankt Peterburgu. Ja i inače puno putujem, pa sam brzo pristala. Kad sam došla, on mi je spomenuo da ima neku ulogu, ali ja nisam previše računala na to. Međutim, dogodio se sretan splet okolnosti. Na dan kada sam došla pogledati studio Lenjinfilma, tamo je bio veliki casting, dovedene su mlade glumice iz moskovskog Boljšoj teatra. Tamo sam se i upoznala s Balabanovom, no kao srpska zvijezda tražila sam honorar koja za produkciju nije bio realan. Jer kako je rekao producent – ja nisam ruska zvijezda. Rekla sam, važi, nema problema, na drugačiji honorar nisam pristala, i na tome je stvar završila. Između ostalog, nisam pristala i upravo zbog scene eksplicitnog seksa, za koju je Balabanov rekao da ne može biti izbačena. Vratila sam se u Beograd, a produkcija je nastavila tražiti glumicu. Nakon čitava dva mjeseca je pronađena, međutim i ta je glumica na kraju odustala, jer se upravo razvodila i muž joj je prijetio da će joj oduzeti dijete ako se pojavi u toj sceni. Dva dana prije snimanja ponovo su nazvali mene i rekli da pristaju na sve uvjete samo da dođem... Zapravo, mislim da je ključnu ulogu odigrala kostimografkinja Nadja Balabanov, Aleksejeva supruga, koja se najviše zalagala za moj izbor.
Ta “eksplicitna scena“ odnosi se na scenu oralnog seksa.
- Balabanov točno zna što traži od glumca. On je precizno objasnio zašto od mene traži te eksplicitne scene. Glavni lik je uništen i upropašten zato što konzumira morfij, i na kraju se ubija (scenarij je napisan prema jednoj priči Bulgakova), a poniženje moga lika jest u tome što ona radi... Ako realno pogledamo, to možda i jest poniženje za ženu, i iz tih razloga sam prihvatila i Balabanovo objašnjenje, i nastup u “Morfiju“.
Kakvi su bili odjeci tog nastupa?
- Jako dobri. Balabanov i ja smo ostali u kontaktu... Zapravo, da sam nešto odlučila napraviti u Rusiji trebala sam se preseliti tamo. A to mi se, iskreno, i nije dalo. To su preveliki koraci u životu. A i u Rusiji je prehladno.
Glumili ste kod Balabanova, nastupali ste u kazalištu u New Yorku, “Čarlston za Ognjenku“ distribuirala je EuropaCorp, kompanija Luca Bessona... Čini se da imate dobre međunarodne kontakte.
- Najviše - sreće. Uvijek sam bila na pravome mjestu u pravom trenutku. A u svemu što sam radila “puno sam se dala“, i mislim da se to ponegdje isplatilo.
Do sada ste glumili na ruskom, na engleskom, a sada i na hrvatskom – pretpostavljam da je ovo posljednje najlakše...
- Glumila sam i na njemačkom u srpskom filmu. A na engleskom sam glumila i s njemačkim akcentom u grčkom filmu – a to je tek komplikacija. U prvom trenutku i gluma na hrvatskom mi se činila kompliciranom, ali nakon proba s fonetičarkom, to je nekako – barem se nadam – dobro leglo. Sad mi je ipak mnogo lakše nego prve dvije-tri epizode. Ali još uvijek čim “proglumim“, i unesem se u neku ulogu, počinjem govoriti srpski.
Loši komentari u Srbiji
Gdje izlazite sad kad ste u Zagrebu?
- Živim u jednom novozagrebačkom kvartu i ne izlazim baš puno. U dva i pol mjeseca, koliko sam ovdje, izašla sam tek nekoliko puta na večeru. Nakon trinaest sati na setu nemam snage ni za telefonske razgovore, a kamoli izlaske.
Biste li se i u životu zaljubili u konjušara kao u “Najboljim godinama“ ili u “kujundžiju“ kao u “Zoni Zamfirovoj“?
- Ne znam baš. To se obično uloge koje igram – ali u životu ne bi išlo. Svi mi tražimo nešto slično sebi. Možda bi jedino prošao neki konjušar koji je zapravo bio nešto drugo, ali je sve ostavio i otišao na selo, u štalu, pa onda mene uzeo za domaćicu...
Što je vaše najveće razočaranje?
- Ne znam što je najveće, ali u posljednje vrijeme jako sam se razočarala kad su mi ljudi s Nove TV rekli da su, raspitujući se u Srbiji o Katarini Radivojević, dobili dosta negativnih komentara.
A zašto su se raspitivali?
- Pa normalno je to. Ako želite raditi s nekim, želite se raspitati o njemu.
Ipak, najbolje je čini se ništa ne pitati kod kuće... Kako to da ste pristali na ulogu u sapunici “Najbolje godine“?
- Ja to ne bih nazvala sapunicom, prije svega, to je ipak malo bajkovita priča, s izvjesnim humorističkim trenucima. Projekt mi se kreativno svidio – a to je uvijek razlog da nešto prihvatim. A s druge strane, mene se ovdje nije znalo, pa sam svjesno ušla na ovo tržište, predstaviti se hrvatskoj publici što najbolje mogu s ovom ulogom.
Čini se da ne radite razliku između filma i televizije?
- Radim, kako ne... Trenutačno nastupam u jednoj srpskoj seriji koja se snima u Vojvodini, ali to je jako dobar scenarij o propasti grofovske obitelji... U nedostatku dobrih filmskih uloga zašto ne bih prihvatila nešto što je dobro na televiziji. A mogu vam reći da su honorari potpuno jednaki.
ŽENSKA KONKURENCIJA
NISMO SE UOPĆE SVAĐALE
Nakon nastupa s Nikolićem i Bjelogrlićem, u “Čarlstonu za Ognjenku” Uroša Stojanovića, niste imali jakog partnera, ali ste zato imali jaku žensku konkurenciju. Kako je prošlo to natjecanje?
- I “Zona Zamfirova“ je bila ženski film: jedan od rijetkih u srpskoj kinematografiji s toliko raznovrsnih ženskih uloga. “Čarlston za Ognjenku“ sličan je ženski film. Snimanje je trajalo šest mjeseci, na setu je bilo puno žena, ali moram priznati da nismo imali nikakvih problema zbog toliko snažnih ženskih individua na jednome mjestu (Olivera Katarina, Nada Sargin, Danica Maksimović...). Upravo suprotno, sve smo se dobro slagale. Posebice glavna glumica, Sonja Kolačarić i ja. Sve je prošlo bez i jedne svađe, bez ijednog skandala.
SKIDANJE DO KRAJA
FOTKE S PLAŽE SU STARE
Koji je najgori posao koji ste imali?
- Uf, kao glumica? Tu ima jako puno rizičnih situacija. Ali više-manje to bi moglo biti jahanje konja u galopu – što sam u Srbiji radila – ili te scene u kojima ste goli pred čitavom ekipom. To nije ni malo ugodno. Ja se trudim biti profesionalna i odraditi takve stvari, ali nakon svega, kad krene medijsko razvlačenje, na neki se način osjećate iskorišteno. Takve stvari mene su razočarale i moralno uvrijedile.
Mislite na slučaj kadrova iz filma “Morfij” Alekseja Balabanova?
- Ne mislim na taj film, jer Rusi sigurno nisu plasirali te fotografije u srpske medije. Mediji su gladni atrakcija, a vidim da je ta vrsta tabloidnog novinarstva prisutna i ovdje. Trenutačno me pogodilo objavljivanje mojih obnaženih fotografija s plaže, koje su snimljene još prije pet godina, i nakon toga beskonačno povlačene po srpskim medijima, da bi ih sada srpski mediji prodali hrvatskima i opet sve iznova pokrenuli. Ja se s time ne mogu boriti.